Tko su pavlini? Po čemu je zanimljiv pavlinski red? Kakav je njihov povijesni hod na hrvatskome tlu? Odgovori na ova pitanja mogu se pronaći na novoj internetskoj stranici Hrvatske pavlinske viceprovincije, čiji je urednik p. Jure Josipović. Ovaj mladi redovnik i svećenik, svjestan važnosti evangelizacije putem novih medija, osmislio je internetsku stranicu na kojoj će biti objavljivane novosti i članci o pavlinskoj duhovnosti. Gostujući u emisiji ‘Od Krista pozvani’ Hrvatskoga katoličkog radija predstavio je novu službenu internetsku stranicu pavlina u Hrvatskoj, svoj Red i otkrivanje vlastitog poziva za Bogu posvećenim životom.

Tko su pavlini?

Povijest pavlinskoga Reda seže u 13. stoljeće, rekao je p. Josipović. „Naš je Red nastao 1250. godine zahvaljujući bl. Euzebiju iz Ostrogona, koji je bio kanonik u tome mađarskom gradu. On je u molitvi imao viziju kako se puno malih plamenova skuplja u jedan veliki plam. Shvaćajući da ga Bog poziva da napusti kanonsku službu on odlazi u šumu i postaje pustinjak. Tamo se susreo s ljudima koji su se prije njega na sličan način posvetili Bogu. Tada mu je bila jasna vizija koju je imao – shvatio je da bi trebao sve pustinjake, koji nastoje sami doći do Boga, okupiti u jedan samostan i dati im kao primjer i za uzor Pavla, prvog pustinjaka koji je živio u 3. stoljeću u Egiptu. Kako su počeci pavlina vezani za podunavlje može se reći da je na svoj način Red izvorno i hrvatski. Naziv zajednice je u počecima bio Zajednica sv. Križa, jer su svoj pogled usmjeravali u otajstvo koje je isijavala s križa. No, kada je 1308. godine Papa dopustio Red bio je pod nazivom pavlini.

Karizma Reda

Karizma Reda privlačila je brojne pa se Red brzo širio. „Pavlinska duhovnost prvenstveno je pustinjačka. U starim pavlinskim Konstitucijama stoji da redovnici nasljeduju Krista koji je u pustinji, koji se suočava s napastima te izlazi kao pobjednik. Geslo je našega reda „Sam sa samim Bogom”. U toj samoći i izazovu susreta sa samim sobom daje nam spoznaju na koji način kasnije ispravno djelovati. Pavlini su kroz povijest bili poznati kao vrsni ispovjednici, duhovni oci, upravo zbog toga nasljedovanja Isusa samotnoga i jednostavnosti života sv. Pavla pustinjaka.”

Zanimljivosti pavlinskoga Reda

P. Josipović ističe da iz pavlinske karizme proizlaze i zanimljivosti karakteristične za Red. „Iz naše duhovnosti proizlazi i naš bijeli habit, anđeoski habit, kao simbol brige za čistoću srca, čistoću odnosa prema Bogu i čovjeku. Kao što je anđelima važan odnos s Bogom naš bijeli habit želi nas podsjetiti da je međusobni odnos čovjeka i Boga najvažniji. Pavlini su kroz stoljeća osmislili svoju vlastitu liturgiju. Taj vlastiti način slavljena Boga vidio se posebno u našoj sjevernoj pavlinskoj Provinciji sa sjedištem u Lepoglavi. Pavlini su zbog jedinstva sa Svetom Stolicom uz Tridentski sabor odustali od vlastite liturgije. Zanimljivost našega Reda je i to da se nitko ne proglašava blaženim i svetim. To proizlazi iz naše jednostavnosti, želje da se poput Pavla pustinjaka svidimo samo Bogu. Red time ističe da nije najvažnije da netko bude proglašen svetim ili blaženim, nego je najvažnije živjeti sveto i pokornički, na način da se ugodi Bogu.

Ukinuće Reda u Austro-ugarskoj monarhiji

Duga i bogata pavlinska povijest obilježena je ukinućem u 19. stoljeću na području tadašnje Austro-ugarske monarhije. „Kada je došao na vlast car Franjo Josip II. ukinuo je brojne muške i ženske redovničke zajednice na području monarhije među kojima su bili i pavlini. Njegova odluka bila je vođena mišlju da kontemplativne zajednice ne služe monarhiji. Pavlinski red bio je među posljednima koji je ukinut u 18. stoljeću iako je u Lepoglavi imao sveučilište koje je u to vrijeme bilo veliki centar kulture i znanja. Pavlini koji nisu željeli otići izvan granica monarhije prelazili su u druge redovničke zajednice slične pavlinskoj duhovnosti ili u dijecezanske svećenike. Red je preživio u današnjoj Poljskoj koja je bila pod Ruskim carstvom u dva samostana – Jasna Gora u Częstochowi i samostan sv. Mihaela u Krakowu. Dekretom iz 1920. godine Vatikan je spojio ta dva samostana u jednu Provinciju i od te godine počinje obnova pavlina koja traje sve do danas.”

Pavlini na hrvatskome tlu

Pavlini su prisutni na hrvatskome tlu od prvih godina osnutka Reda. „Pavlini dolaze na hrvatsko područje 1272. godine u današnje Remete. Bio je jedan od prvih značajnijih samostana gdje su se pavlini nastanili. U Lepoglavu dolaze tek 1400. godine. Žive u počecima jednostavnijim pokorničkim životom, a kasnije tu bila generalna kuća uz sveučilište koje je bilo jedno od nastarijih na našem tlu u kojem se predavalo na hrvatskom jeziku. Imali su i ljekarnu. Pavlini su u svojoj jednostavnosti razvili velike stvari.

Odredbom o ukinuću cara Franje Josipa II. pavlinski samostani su oduzeti, a redovnici su se razišli. Danas blaženi Alojzije Stepinac želio je kao zagrebački nadbiskup da se pavlini vrate u Hrvatsku. Tako su 1943. godine dva pavlina došla u Mariju Bistricu, ali su se zbog ondašnjih političkih prilika brzo povukli. Pavlini dolaze u Hrvatski 1972. godine na poziv danas sluge Božjega kardinala Franje Kuharića u Kamensko kod Karlovca. Taj je samostan u Domovinskom ratu bio okupiran pa su pavlini otišli u Svetice kod Ozlja, a 1993. godine otvorili su i samostan u Istri u Svetom Petru u Šumi. Apostolat zajednica u svakom samostanu detaljno je prikazan na novoj internetskoj stranici pavlina.”

Kamensko, Svetice, Sveti Petar u Šumi.

P. Jure djeluje u samostanu u Svetom Petru u Šumi s p. Matom Kolakom i p. Vinkom Vukovićem. „Pavlinska duhovnost obilježena samoćom ne isključuje službu čovjeku. Pavlinski red je kroz svoju povijest prolazio kroz niz prilagodbi u osluškivanju što Bog od njih želi. Također osluškuje na koji način kontrirati ovome svijetu, kako naviještati evanđelje, što svijetu nedostaje i sl. Želimo djelovati u jednostavnosti i poniznosti.”

Odrastanje

Prve godine života p. Jure vezane su uz Zaprešić. „U Zaprešiću smo živjeli do moga polaska u osnovnu školu. Sjećam se parkova, druženja, igre s vršnjacima, radosnog, bezbrižnog i neopterećenog djetinjstva. Iz tih djetinjih dana potječe i moja ljubav prema sportu. Preselili smo se u Svetu Nedjelju. Navezanost na sportsku igru u djetinjstvu prerasla je kasnije u osnovnoj školu i aktivno treniranje nogometa, rukometa, karatea i sl. dok me učitelj iz tjelesnog u 7. razredu nije usmjerio ka atletici. Počeo sam trenirati na zagrebačkoj Mladosti, u atletskom klubu ‘Agram’, gdje sam krenuo trčati na srednje i na duge pruge. Tu sam se najviše pronašao i stigao do državnog prvaka, te državnog rekordera na 10 tisuća metara u kategoriji do 18 godina. Sve me to ispunjavalo za vrijeme moje srednjoškolske faze.”

Sportski uspjesi prekinuti pozivom za redovništvom

Želja za svećeničkim pozivom prekinula je sportske uspjehe. „Bavljenje sportom me je ispunjavalo. Nizali su se uspjesi, a ukazala mi se i prilika da odem na studij u Ameriku. Dobio sam i stipendiju, ali nisam otišao jer se u srednjoj školi dogodilo otkrivanje poziva. Poziv se dogodio u zajednici. U zajedništvu crkve u euharistiji Bog nas poziva na nešto. Tu sam se bez ikakve nadnaravne fantazije na neki način osjetio pozvan da služim Crkvi ne samo kao ministrant, nego na nešto malo više. U otkrivanju poziva pomogle su mi kateheze don Damira Stojića na kojima sam bio kao srednjoškolac. Na jednu duhovnu obnovu došao je p. Marko Glogović i preko njega sam upoznao pavline, vidio čime se bave i koja je njihova duhovnost. Već sam razmišljao gdje se zaputiti nakon srednje škole. Razmišljao sam o duhovnom pozivu i o odlasku na bogosloviju u Zagreb, ali sam nakon upoznavanja pavlina odlučio biti redovnik.”

Formacija, đakonsko i svećeničko ređenje u Poljskoj

Formacija za pavlina odvela je p. Juru u Poljsku. „Nisam znao da ću za ulazak u novicijat morati ići u Poljsku. To sam doznao kada sam se upoznao s pavlinima. No, nije mi bilo teško prihvatiti odlazak u drugu zemlju. Susreo sam se s drugim jezikom, drugom kulturom, ali čovjek sve to lako primi u mladim danima. Nakon godine dana novicijata, pošto sam naučio poljski jezik, krenuo sam na studij filozofije i teologije u Krakowu.”

Đakonsko ređenje bilo je 8. svibnja 2020. godine u Krakowu u Poljskoj. „Đakonsko ređenje bilo je u pandemijskoj godini. Dva mjeseca ranije imao sam doživotne zavjete. Želio sam te trenutke proživjeti u krugu obitelji, poznanika i dragih ljudi, ali vrijeme pandemije i ograničenosti koje su sve pratile bile su prigoda da Bog progovori i u takvoj situaciji. Tu sam doživio da mi je Bog progovorio i još jednom podcrtao da kao redovnici živimo isključivo za Boga, i da si posvijestimo zbog čega smo redovnici. Godinu dana kasnije, 29. svibnja 2021., bilo je svećeničko ređenje. Korona je još uvijek trajala pa sam zaređen na Jasnoj gori, u našoj generalnoj kući i nacionalnom svetištu poljskog naroda. Imao sam 25. godina kada sam ređen za svećenika i bio sam najmlađi od svoje generacije.”

„Podmlatka i budućnosti ima!”

P. Josipović je 11. doživotno zavjetovani pavlin, a providnost se pobrinula da se zajednica u Hrvatskoj širi. „Poslije mene su došli i 12. i 13. Prošle godine za svećenika je zaređen p. Luka Madunić, a ove godine p. Vinko Vuković. Imamo i zaređenog đakona fra Leopolda Bodetića kao i na bogosloviji brata Jana Behura te dvojicu mladića koji će se pridružiti u novicijatu. Podmlatka i budućnosti ima. Važno je da pavlinska prisutnost nije samo fizička nego s konkretnim sadržajem i kerigmom. Te sadržaje opisujemo na našoj internetskoj stranici pišući o duhovnosti, o značenju pustinjačke duhovnosti za današnjicu.”

Uz sve aktivnosti u apostolatu p. Josipović slobodno vrijeme usmjerava u sportske aktivnosti i čitanje. Zaključno poručuje da svatko od nas, zahvaljujući svojoj savjesti, ima mogućnost za razgovor s Bogom, ima mogućnost čuti njegov glas u svome životu.