Budi dio naše mreže

Opatica Anastazija Čizmin: Neka se nitko ne boji tražiti Boga

Časna majka Anastazija Čizmin se kao dijete odlučila predati Isusu, biti njegova ovčica. Svoje prve zavjete izrekla je u godini obilježavanja 900. obljetnice darovnice hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. svojoj sestri Čiki, obnoviteljici samostana sv. Marije, a bila je i prva monahinja koja je u samostanu, obnovljenom prije 50 godina, izrekla svoje vječne zavjete. Zadnja tri desetljeća samostan sv. Marije u Zadru obnavljan je pod njezinim vodstvom, a jedno vrijeme bila je predsjednica Federacije benediktinki u Hrvatskoj ‘Bl. Alojzija Stepinca’.

/ Svjetlana Đuran, Ines Grbić

Opatica Anastazija rođena je kao Senija Čizmin 1947. godine u župi sv. Eufemije u Sutomišćici na otoku Ugljanu. „Rođena sam kao željeno dijete u zemljoradničkoj seoskoj obitelji Čizmin, nakon petero već odrasle djece – dva brata i tri sestre. Kada su mom ocu Marku rekli da mu se rodila kćer on je bio presretan. Kada su ga upitali zašto je tako sretan jer već ima tri kćeri on je rekao: ‘Neka, ona će meni biti podrška u starosti i pružit će mi zadnju čašu vode’. To je bilo bolno čuti nakon što sam otišla u samostan. Svaki puta kad je došao to bi mi spomenuo, a ja sam imala povjerenja da će pravednikova molitva biti uslišana“.

Č. M. Čizmin s četiri godine. Foto: Privatni arhiv

A, upravo se tako i dogodilo. Došlo je do promjena u benediktinskim konstitucijama i koludricama je bilo dopušteno da mogu posjetiti teško bolesne roditelje. „Kada je otac obolio brat mi je javio da dođem ako ga želim vidjeti. I ja sam otišla, nešto sam mu pružila pojesti, ali ta zadnja čaša vode je ispijena iz moje ruke. On je zasjao, nasmijao se i evo sad otpuštaš slugu svoga Gospodine. Ja sam od uvijek uvjerena da pravednikova molitva ne može biti neuslišana“. I majku, koja je bila vrlo pobožna žena imala je priliku ispratiti na onaj svijet.

Č. M. Anastazija u 6. razredu osnovne škole. Foto: Privatni arhiv

„Kod posljednjeg posjeta ocu rekao mi je da će on uskoro umrijeti, ali da mi stavlja na srce brigu o materi. To se i dogodilo jer je ona posljednja tri mjeseca života boravila kod nas u gostinjcu, njegovana i pažena od nas koludrica. I dan danas sam zahvalna što je zajednica to tako prihvatila. Ona je nama bila veliki poticaj za molitvu, za strpljivost, i izdahnula je moleći Zdravo Marijo i svima koji su bili oko nje rekla je: ‘Molite, molite, samo molite’. Moja majka je redovito molila, išla na misu i na sve druge pobožnosti. Bila sam mažena i pažena od strane roditelja, od starijih braće i sestara kao i od svih u dvoru. Kad bi otac dolazio iz polja ja bih ga dočekivala na dvoru pljeskajući i veseleći se, a on bi na to uzvraćao uzimajući me u naručje radosno i veselo.“

Č. M. Anastazija je još u djetinjstvu pokazivala odlučnost, ali je bila i hrabra i razlikovala se je od svoga okruženja.

Č. M. Anastazija u 8. razredu osnovne škole. Foto: Privatni arhiv

“Moji su me roditelji i starije sestre oblačili, recimo tako, moderno za to vrijeme. Nisam nosila haljinice, nego hlače. Jedina sam u selu bila takva. Meni se to jako sviđalo i poslije sam se teško obukla u haljinice. Tako kada sam išla na vjeronauk, pričest, klanjanje, župnik je primijetio da nije prikladno da jedino ja dolazim tako obučena. Međutim, ja sam se suprotstavila i rekla mu da to meni tako odgovara. I tako u cijeloj školi u Preku bila sam jedina koja je nosila hlače ali to mene nije smetalo. Razlikovala sam se od svojih vršnjakinja i u pletenju kosice. Ja to nisam podnosila i nisam htjela da me pletu nego sam dozvoljavala da me šišaju poput muškića. Tako sam došla i u samostan, a moj odlazak u samostan buknuo je kao vijest – gaćeša Čižmina otišla u samostan. Ja nisam bila svjesna da sam bila ispred svoga vremena, ali sam bila u svome elementu“.

“Ovako ćemo!”

Ono što je htjela Č. M. Anastazija je nastojala ostvariti. „To me je dragi Bog potaknuo i pomogao da se ostvari. To su njegovi putevi i Njemu nije smetalo jesam li u haljinici ili u hlačama. Primijetivši moju odlučnost i blagopokojni nadbiskup Prenđa me je pitao jesam li ja u školi imala odgovornu službu. Pa bila sam ili predsjednica razreda ili ekonoma.“

Č. M. Anastazija kao kandidatica. Foto: Privatni arhiv

Kao očeva mezimica od njega je naslijedila i neke osobine koje su došle do izražaja u samostanu gdje sve zahtijeva sklad. „Otac me je od malena učio da sve mora biti u redu, da dvora mora biti pometen i onda je on meo malom metlicom i meni je napravio malu metlicu da metemo zajedno.“ O povezanosti s roditeljima govori i jedna slastica – čokolada. „Otac bi mi svaki puta kada primi mirovinu darovao čokoladu. To je nastavila i mati nakon što sam došla u samostan. To je išlo neko vrijeme dok časna majka nije rekla da to više ne radi, da će onda dalje brinuti o mojim čokoladama.“

Č. M. Anastazija je primila kršćanski odgoj u obitelji. „Kako su bake i djedovi bili umrli, bila sam jako vezana uz strinu koju sam zvala ‘nana’. Svugdje sam išla s njome, a posebno na različite pobožnosti koje su se odvijale u župi. Sjedila sam na klupi i jako sam bila nemirna pa sam lupkala nogama. To nije prošlo nezapaženo pa su kasnije starije župljanke pitale jesam li ja ona mala koja je lupala nogama. Komentirale su dalje kako sam narasla i kako sam pobožna. To se dogodilo kada sam s nanom bila u crkvi na Veliku subotu, a imala sam oko četiri godine, bio je običaj da se cijelu crkvu prođe na koljenima. Nana i ja smo zajedno počele i kada bi se ona umorila, digla bi se i oslonila na klupu a ja bih je čekala pored klupe na koljenima. Svi koji su tome svjedočili ostali su ganuti takvim mojim ponašanjem. Kada je ta priča stigla do oca i on se jako ganuo i rekao da je taj čin sigurno odveo sve naše stare, drage pokojne u raj.“

O karakteru opatice Anastazije svjedoči i jedna zgoda kada se sa starijom sestrom trebala fotografirati. „Mene su htjeli staviti na stolac jer sam bila mala, a ja sam sišla dolje, stisnula šake i rekla: ‘Ovako ćemo!’. I druge slične situacije su svjedočile o mojem karakteru i čvrstoj volji.“

“I ja želim biti Isusova ovčica”

Iz Sutomišćice je čak 150 svećenika Zadarske nadbiskupije i brojne redovnice, a Č. M. Anastazija je od malena željela biti koludrica. „Don Šime Sturnel je puno radio na poticanju mladih da se odazovu Kristovu pozivu. On je oduševljavao djecu pričama iz života prvih kršćanskih mučenica što je na mene osobno od najranijeg djetinjstva ostavilo duboki dojam, zanos i želju da i ja budem takva, tj. sveta. Najviše su me se dojmile priče o sv. Ceciliji i sv. Janji. Revno sam išla na vjeronauk i spremala se za prvu svetu pričest, ali dan uoči prve pričesti dobila sam visoku temperaturu. Roditelji i don Šime su se dogovorili da primim prvu pričest u nekom drugom vremenu. Ja to nisam htjela prihvatiti nego sam ujutro ustala i otišla na misu pod temperaturom, pa su me zbog slabosti i temperature morali izvesti iz crkve. Takva tjelesna slabost me je pratila i tijekom boravka u samostanu, od prvoga dana, ali nikada nisam zbog toga zaboravljala svoje molitve i druge obaveze.“

Ulazak u novicijat, 19. travnja 1965. Foto: Privatni arhiv

Nakon prve pričesti nastavlja ići na vjeronauk, za razliku od većine vršnjaka, gdje je dobivala kršćanski nauk i slušala priče o životima svetaca. „Oduševljavali su me sv. Bernardica iz Lurda, fatimski pastirići Franjo, Jacinta i Lucija, sv. Dominik Savio, a posebno Marija Goretti koja je svoje pripadanje Isusu gorljivo branila tako da je išla radije u smrt, nego u grijeh. Ta njezina hrabrost i nepokolebljivost su tako utjecale na mene da sam i ja odlučila biti tako vjerna Isusu. To sam mu obećala pred slikom Djevice Marije koja se nalazila u sobi mojih roditelja. Kasnije sam svoje obećanje obnovila odlučivši da neću zalaziti u prigode i mjesta u kojima bih mogla dovesti u pitanje svoje temeljno obećanje.“

Ulazak u novicijat, 19. travnja 1965. Foto: Privatni arhiv

Č. M. Anastazija se s ostalim djevojčicama rado družila s don Šiminom nećakinjom koja je neko vrijeme boravila kod njega. Iako djeca nisu znala da se ona sprema za benediktinke bila im je dobar poticaj za krepostan život. „Mi djevojčice smo rado dolazile kod nje i družile se s njom. U jednom trenutku kada nas je bilo puno oko nje ona se obratila samo meni i pitala me hoću li i ja biti Isusova ovčica. Odgovorila sam joj bez razmišljanja da hoću. Bila je to još jedna potvrda moga oduševljenja Isusom. Jedna od prijateljica poklonila mi je sliku sv. Josipa i napisala mi je da mi ju poklanja, neka me čuva i da idem u časne. Od tada sam se uvijek utjecala sv. Josipu za zaštitu i savjet“.

Ulazak u novicijat, 19. travnja 1965. Foto: Privatni arhiv

Ime Anastazija odabrano zbog traženja skloništa pod okriljem sv. Stošije

Odlučnost za redovništvom pokazala je i kod svoga odlaska iz obiteljskoga doma. „Prije svoga odlaska nagovijestila sam roditeljima, i to svakome napose, što sam odlučila. Nije bilo baš vrijeme da zajedno o tome rasporavljamo. Ja sam prije toga nekoliko puta dolazila Alojziji u posjet u sjemeništu Zmajević gdje su benediktinke bile smještene, očekujući povoljna vremena za povratak u svoj samostan. S njome sam razgovarala o svojoj želji za ulaskom u samostan. Ona mi je rekla da uskoro imaju oblačenje jedne kandidatice i pozvala me da dođem na obred. Nakon toga sam u nekoliko navrata razgovarala s Č. M. Benediktom Braun te sam doznala da ima još jedna djevojka koja želi ući u samostan u isto vrijeme. U pratnji te djevojke prilikom susreta s časnom majkom bila je i njezina majka. Zbog skučenog prostora zajednica nije mogla primiti obje, nego samo jednu od nas. Tada sam dobila poruku da ako mislim ući u samostan to trebam učiniti što prije. Cijelu sam noć probdjela u molitvi i ujutro rano krenula prvim brodom u Zadar. Roditeljima sam napisala pismo da me ne traže nigdje, da idem u samostan benediktinki sv. Marije u Zadar služiti Bogu, Blaženoj Djevici i Crkvi. Kako je još bio mrak kada sam stigla u Zadar sklonila sam se u portal sv. Stošije čekajući da koludricama zvoni zvono za ustajanje. Kad je došlo vrijeme oblačenja nadbiskup Oblak i majka Benedikta su se dogovorili da ću dobiti ime Anastazija jer sam se sklonila pod njezino okrilje“.

Vječni zavjeti 1. svibnja 1971. Foto: Privatni arhiv

Č. M. Anastazija stigla je u samostan s nepunih 15 godina starosti. Kanonsku proceduru kandidature, novicijata i ostaloga mogla je započeti tek s 18 godina. „U tome periodu sam učila jezike – talijanski, francuski, engleski, sviranje klavira, crtanje – kao pripremu za izradu crkvenih paramenata. Kasnije sam završila gimnaziju, te upisala i završila studij povijesti – povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru. U novicijat sam ušla s 18 godina, a godinu dana kasnije sam položila privremene zavjete. Te godine 1966. slavila se 900. obljetnica darovnice hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. kojom je on u Šibeniku na sam Božić 1066. godine svojoj sestri Čiki, obnoviteljici samostana sv. Marije u Zadru, darovao posjede u Zadru i njegovoj okolici te samostan sv. Marije uzeo pod svoju zaštitu, osiguravši mu kraljevsku slobodu. Ta obljetnica bila je potica da se pristupi dogovorima o obnovi crkve i samostana sv. Marije, kao i o otvaranju stalne izložbe crkvene umjetnosti. Na dan mojih privremenih zavjeta časna majka Benedikta mi je rekla da ne mislim na vječne zavjete dok ne uđemo u obnovljeni samostan. Željela je da na drevnom Čikinom tlu ponovno cvate benediktinski život i radosno odzvanja jek posvete djevice. Tako je i bilo te sam vječne zavjete položila 1971. godine“.

Vječni zavjeti 1. svibnja 1971. Foto: Privatni arhiv

Molitva ‘Oče naš’ oslonac u svim životnim kušnjama

Urednost i brižnost da sve bude na svome mjestu, na koje je naučena u obiteljskom domu, bili su vrlo brzo uočeni i cijenjeni u samostanu. „Jednom prilikom je majka Skolastika primijetila kako sam lijepo očistila lišće u hodniku prije jutarnje molitve i mise. Ostala je zadivljena i poslije me je nagradila novim priborom za ručni rad koji je dobila iz Trsta. Skolastika je to ispričala časnoj majci Benedikti i magistri Agnezi na što je časna majka rekla: ‘nikada nismo imali takvu kandidaticu’. Bila sam pod budnim okom poglavarica koje su pratile moje ponašanje u raznim prilikama. Samo bi ponekad dobila neku pohvalu i priznanje, pa mi je tako jednom prilikom časna majka rekla: ‘divim se tvojim krepostima’. Drugom prigodom mi je rekla: ‘zahvali materi što te je tako lijepo odgojila i što te sada takvu samostan ima“.

Susret s papom Ivanom Pavlom II. u zagrebačkoj katedrali 11.-12. rujna 1994. Foto: Privatni arhiv

Kako je od malena doživljavala velike Gospodnje stvari za svoj moto je birala riječi kojima bi uzvratila za sve što joj je On učinio: „Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo“. Otkriva i koja joj je molitva oslonac u svim životnim kušnjama. „Don Šime se jako trudio protumačiti nam molitvu Oče naš. Ta je molitva postala moj oslonac u svim životnim trenucima, jer je pojedini zaziv bio odgovor na moja pitanja po primjeru na Isusa u njegovim iskušenjima. Ponekad je to bila samo riječ ‘Oče’, zatim ‘budi volja tvoja’ u momentima kada nisam razumjela što se događa, a ponekad – jer je bilo iskušenja svake vrste – ‘ne uvedi nas u napast’. Posebno je zaziv ‘sveti se ime tvoje’ u meni budio volju za liturgijom i za osobnom i zajedničkom molitvom, i to zato što se u župi njegovala zajednička molitva psalama i općenito liturgija. U tome sam rasla i po dolasku u samostan nastavila sam pratiti misu i zajedničke časove molitve s oduševljenjem. Najbolja učiteljica u duhovnom životu i rastu uvijek je bila Blažena Djevica Marija. Ona nas uči da kada nam nešto nije jasno i kada nam je teško možemo pitati Gospodina, kao što je i ona pitala, da mogu prihvatiti njegovu volju, izdržati različite kušnje i u poniznosti odgovoriti na Božji poziv. Netko će pronaći svoj put u samostanu, netko u obitelji, neka se nitko ne boji tražiti Boga i naći put koji je Bog za njega odredio.“

Nova zvona, rujan 2003. Foto: Privatni arhiv

Najdugovječnija opatica samostana svete Marije u Zadru

Pod vodstvom opatice Anastazije zadnjih desetljeća se obnavlja samostan sv. Marije u Zadru. „Benediktinci i benediktinke veliki su graditelji na svim područjima: arhitekture, kulture, umjetnosti i to križem, perom i plugom. Tome svjedoči cijela povijest našega samostana. Paralelno s obnovom samostana, koji je u Drugom svjetkom ratu bio porušen, radilo se na otvaranju stalne izložbe crkvene umjetnosti, koja sadrži vrijedne sakralne predmete koji pripadaju samostanu sv. Marije i Zadarskoj nadbiskupiji. Benediktinke sv. Marije su čuvale i saluvale to blago kroz mnoga stoljeća, a osobito za vrijeme Drugog svjetskog rata kad je blago bilo sakriveno. Tada je u zadarskom kanalu čekao spremni talijanski ratni brod koji je imao zadaću odnijeti umjetničko blago u Italiju. Koludrice su se tome odlučno suprotstavile i blago je ostalo u Zadru, te smo danas njegove čuvarice“.

Foto: Privatni arhiv

Č. M. Anastazija je najdugovječnija opatica benediktinskog samostana svete Marije u Zadru, najstarije redovničke zajednice u Hrvatskoj, koja postoji 1100 godina. Tu službu obavlja 36 godina. „Koludrice su tako odlučile da mi daju još jednu priliku. Sv. Benedikt u pravilima za opata ili opaticu kaže da je Kristov namjesnik, i da on na sebe prima tešku i napornu zadaću. Sv. Benedikt naziva opata učiteljem, pastirom, liječnikom i vođom duša. On zrcali Krista koji je jedini pravi učitelj, pastir, liječnik i vođa duša. Na dan blagoslova opatice na blagdan sv. Benedikta 1984. godine moj otac Marko mi je ispričao jedan susret s časnom majkom Benediktom koja mu je u razgovoru rekla da računaju na mene za buduću opaticu i preporučila mu je da za mene moli i da me podržava. On mi o tome nije nikada pričao sve dok se te proročke riječi majke Benedikte nisu i ostvarile. Slično je bilo i s nadbiskupom Garkovićem koji me je u vrijeme dok sam bila kandidatica znao pitati neka usputna pitanja o katekizmu, o Koncilu, o benediktinskom životu, i kako sam mu uvijek uspijevala dati točne odgovore on bi mi odgovarao da samo učim jer će mi to trebati u životu, pogotovo kad postanem opatica“.

Samostan sv. Marije u Zadru nikada nije bio zatvoren

U samostanu sv. Marije, među ostalim, ispisane su knjige i prije Gutenbergovog izuma tiska. Original Čikinog Časoslova iz 11. stoljeća čuva se u Bodleyanskoj knjižnici na Oxfordu i do sada nije bilo mogućnosti da se vrati benediktinkama u Zadru. „Kao što se s bolnim osjećajima sjećamo rušenja samostana, tako se sjećamo i prebolno je misliti i govoriti o otuđenju Čikinog molitvenika i Vekeneginog evanđelistara. Veliki problem, velika rana, velika bol,… za sada nema pozitivnih stvari da bi se to moglo otkupiti ili vratiti u maticu. Za povijest, za svaku generaciju, za nas danas koji živimo najvažnije je da je Bog postavio svoju prisutnost na ovome svetom mjestu. Tu se kontinuirano živi i slavi Boga već 1100 godina, pa makar ostala i jedna koludrica kao što je to bilo 1795. godine, samostan nikada nije bio zatvoren i uvijek je prkosio i borio se za opstanak. Isus Krist je živ jučer, danas i sutra, i gledajući u njega nema straha ni bojazni da na ovom svetom mjestu neće biti njegovih zaručnica. Ne brinemo se i ne smijemo se brinuti tjeskobno jer smo u Božjim rukama, u dlan nas je svoj urezao i njegove smo“.

Č. M. Anastazija, koja je bila jedno vrijeme predsjednica Federacije benediktinki u Hrvatskoj ‘Bl. Alojzija Stepinca’, otkriva koje joj je pravilo iz regule sv. Benedikta posebno priraslo srcu. „Dobivši u ruke Pravilo sv. Benedikta u Proslovu su bile riječi: ‘Poslušaj, o sinko…’ Te su me riječi odmah oduševile, a tako je i kad ih danas čujem. To je konkretna i direkta sinovska povezanost s Bogom ocem. To su riječi upućene meni koje pozivaju ne samo na slušanje Božje riječi, nego i na poslušnost onome koji me je pozvao na život u benediktinskom Redu. Osim toga mogla bih svakome preporučiti čitanje četvrtog poglavlja gdje su pomagala za dobra djela, jer će to uvelike pomoći da velikim koracima dođemo svi skupa do svetosti. A, za temeljito nasljedovati Mariju preporučujem poglavlja o poslušnosti, šutljivosti i poniznosti”.

Foto: Ines Grbić

 

 

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja