Križevačka eparhija i Grkokatoličko sjemenište u Zagrebu slave 30. siječnja Sveta tri jerarha ili svetitelja – svoje nebeske zaštitnike. Koji se sveci nazivaju svetiteljima, kako je došlo do obnove proslave zaštitnika eparhije i sjemeništa te što je obilježilo njegov pastoralni rad u žumberačkim župama o. Mile Vranešić govorio je u emisiji ‘Od Krista pozvani’ Hrvatskoga katoličkog radija.

Koji sveci se nazivaju svetiteljima i po čemu su za zemaljskog života stekli svetost?

Crkva naziva svetiteljima one ljude koji su svoje kršćanstvo svjedočili primjerom, naukom i poticajno za svoju vjerničku zajednicu i koje je narod prepoznao da su puni Božjega duha kojeg mogu ponuditi zajednici – bogatstvo kršćanske vjere, Kristovog svjedočenja, i njih je Crkva proglasila svetiteljima, a oni su nama postavljeni da ih nasljedujemo u svom životu. Ovdje se radi konkretno o trojici svetitelja Istočne Crkve koji su nositelji istočne teologije i pneumatologije, kao i početaka monaškoga života: sv. Bazilije Veliki, sv. Ivan Zlatousti i sv. Grgur Nazijanski. Sveti Bazilije je kao student u Ateni u poganstvu doživio obraćenje i želio je radikalno promijeniti svoj život. Zbog toga se povukao iz Atene sa tamošnje akademije iz platonističke filozofije u egipatsku pustinju, gdje su se počele formirati prve pustinjačke zajednice, gdje su dolazili ljudi iz tadašnje Aleksandrije kršćani koji su doista radikalno željeli živjeti svoj život i tamo su se formirale zajednice. Sveti Bazilije došao je k njima želeći produhoviti svoj život. Bio je među njima dvije ili tri godine. Vođen željom da upozna i Antiohijsku Crkvu, odnosno Antiohijski patrijarhat, povukao se je u sinajsku pustinju u samostan sv. Sabe da stekne teologiju i uvid kako tamošnji pustinjaci žive. Iza toga se povukao u svoju rodnu Kapadociju gdje je u špiljama oko sebe okupio jednu zajednicu koju je počeo formirati vođen geslom ‘molitva i rad’ koje će kasnijih stoljeća primijeniti sv. Bazilije u zapadnom kršćanstvu. Sveti Ivan Zlatousti je značajan kao biskup, patrijarh carigradske crkve, koji je isto živio radikalno kršćanstvo. Kao hijerar došao je u sukob sa carom koji ga je nekoliko puta skidao s položaja carigradskog patrijarha, ali sv. Ivan Zlatousti nije popuštao u svojim načelnim stavovima i pokazao se kao svjedok vjere i kao čovjek koji ima svoj stav i jasnu viziju kršćanstva. I treći je sv. Grgur Nazijanski koji je živio monaški život, ali pun pouzdanja u Duha Svetoga koji ga je nadahnjivao da je izradio teologiju o Duhu Svetome po čemu je prepoznatljiva istočna tradicija. Ali vratimo sena jedan bitan element o sv. Baziliju Velikom i sv. Ivanu Zlatoustom, a to je da su oni napravili osnovnu konturu služenja svete liturgije kakve mi danas poznajemo i na Istoku i na Zapadu.

Križevci. Foto: Žumberački vikarijat

Jesu li se vodile rasprave koji je najveći od tri svetitelja? Koja je njihova poruka za nas danas?

Monasi će reći da sv. Bazilije najveći među njima. Hjerarhi će reći da je to sv. Ivan Zlatousti, a oni koji žive duhovnim životom, pneumatologiju, i koji su u tim zajednicama reći će da je najveći sv. Grgur Nazijanski jer on potiče na život po zakonima Duha Svetoga i s energijama koje iz njega izlaze. Obično se govori o sedam darova Duha Svetoga, dok Grgur Nazijanski, a kasnije i Dionizije Aeropagita govore o energiji Duha Svetoga, pa je potrebno ovdje opet ponoviti sedam darova Duha Svetoga koji bi danas dobrodošli da se malo više udubimo u tu energiju ili darove. Moramo postati svjesni da je kršćanstvo vjera duha, da nije kršćanstvo duha materije, nego Duha Svetoga koji nas inspirira s mudrošću, razboritošću, jakošću, pobožnošću i posebno u današnje vrijeme sa strahom Božjim. Danas kao da je nestalo straha Božjega, pa svako misli da i kad nema straha Božjega, onda apsolutne istine gube na važnosti i onda sve prelazi u relativizam. Evo tako da je vrlo teško reći tko je najveći. Smatramo ih svu trojicu jako velikima.

Pokretač ste obnove proslave zaštitnika eparhije i sjemeništa.

Naši stari biskupi i uprava Križevačke biskupije željela je naglasiti da središnje ustanove u biskupiji budu pod nebeskom zaštitom ovih velikih crkvenih otaca – da bude i monaški život, odnosno duhovni život, da bude hijerarhija na svom mjestu, da bude to zajedništvo puno Duha Svetoga i zato je bilo najidealnije da su kod uspostave Križevačke biskupije, koja se priprema za koju godinu proslaviti 250. godišnjicu svog postojanja u Križevcima, da bude pod zaštitom trojice jerarha, a isto tako i grkokatoličkoj sjemenište kao najstarija grkokatolička ustanova u sjevernoj Hrvatskoj. Poglavari su željeli da budući svećenici imaju pustinjačkog duha, monaškog duha, da kao voditelji zajednice imaju tu odlučnost i transparentnost koju je imao sv. Ivan Zlatousti i da budu poticani od Duha Svetoga, da se nikad ne zatvaraju njegovu utjecaju. Stoga su odlučili da grkokatoličko sjemenište bude pod nebeskom zaštitom trojice svetih Jerarha.

Kroz povijest je došlo do izostanka proslave zaštitnika eparhije. Kada ste pokrenuli ponovno proslavu?

Naša biskupija je, nažalost, prošla jedno vrlo turbulentno vrijeme te se možda u zadnjih 80-90 godina nije previše pozornosti posvećivalo središnjim biskupijskim ustanovama, a kada se ne posvećuje pozornost središnjim ustanovama, ni biskupiji niti sjemeništu, onda se zanemaruju i njihovi nebeski zaštitnici. Tako je naša biskupija u Križevcima kroz 40 godina titularno bila Križevačka biskupija ali biskup nije rezidirao unutra, nego su bili braća salezijanci. I onda normalno da se zaboravilo svetkovanje trojice svetitelja, a i u sjemeništu isto tako. Mlad i nadobudan kakav sam bio u ono vrijeme rekao sam da ne možemo imati biskupiju bez nebeskih zaštitnika i onda smo počeli opet slaviti 30. siječnja Tri svetitelja u Križevačkoj biskupiji. Kao što uvijek biva u Crkvi kad želiš nešto potaknuti i u ovom slučaju bilo je oporbe i osporavanja, ali Bogu hvala poticaj je pobijedio i sada možemo radosno reći da se doista daje naglasak našim nebeskim zaštitnicima. Isto tako je i u sjemeništu. S ponosom ističem da je u sjemeništu imamo osam bogoslova sa svih strana, različitih profila, kasnijih zvanja. Evo, zaštitna nebeskih zaštitnih grkokatoličkog sjemeništa daje rezultate.

O. Mile s papom Ivanom Pavlom II u Rimu 1981. Nadbiskup u posjetu stojdraškom župniku.

Na službi ste u Križevačkoj biskupiji od 1977. godine. Kroz 46 godina služili ste Bogu i ljudima na desetak župa na području Žumberka.

Zaređen sam godinu dana prije završetka fakulteta zato jer u tim godinama nije bilo dovoljno svećenika. Trebalo je opsluživati župe pa je ondašnji biskup Bukatko, uz podršku rektora grkokatoličkog sjemeništa, rekao da me se zaredi godinu dana prije. Preuzeo sam Karlovac, koji je bio u fazi formiranja, Jastrebarsko, Pećno i Pribić. Tada sam već počeo jedanput mjesečno ići u Križevce da se oživi križevačka katedrala. Iza toga sam dobio Mrzlo polje, Pećno i rimokatoličku župu Kalje, pa iza toga Metlika zato jer se naša grkokatolička zajednica u Sloveniji proteže od Kupe do Triglava kao i zajednica u Novom mestu i Ljubljani tako da sam imao dosta veliki teren pa onda još i Kašt. Božja providnost i biskupova odluka bila je da idem u Stojdragu i Grabar te da pokušam u Samoboru formirati zajednicu. Eto, Bogu hvala da se u 47. godini službe knjiga privodi kraju.

Krštenje i obilazak oltara s novokrštenikom.

Župe koje ste spomenuli, među kojima su i one s dugom poviješću, obnavljali ste i materijalno i duhovno. Je li bilo i teških trenutaka?

Znate, ne smatram da sam to ja radio nego je Gospodin uvijek radio, a Gospodin kao dobar upravitelj zna si naći nekog slugu koji će to znati odraditi, odnosno moći uz Božju pomoć odraditi. Mogu reći da nije bilo godine kada nisam imao otvoreno gradilište, makar su to male i siromašne župe. Treba i ovaj puta iskazati dobrom Bogu neizmjernu zahvalnost da je on, kao moj ekonom i financijer, uvijek providio dobre ljude koji su zatvorili financijsku konstrukciju. Obično sam majstorima rekao da će im biti plaćeno ikada ili nikada, ali vjerojatno ova druga varijanta, ali hvala Bogu nikad nikome nisam ostao dužan za obnovu crkava ili župnih kuća. Smatram to velikom Božjom ljubavlju da je to Gospodin na čudnovati način vodio, a bili su to poslovi koji su za naše prilike bili veliki i iznimno skupi.

Stojdraga. Foto: Žumberački vikarijat

Vašom zaslugom u Samoboru je 2004. utemeljen i posvećen grkokatolički Pastoralni centar koji je jedinstven u svijetu.

Za taj centar zaslužan je naš pokojni svećenik akademski slikar Zlatko Latković koji je, kada je bio protjeran iz tadašnje SFRJ otišao u Njemačku gdje je bio dugogodišnji grkokatolički svećenik u Berlinu. Bavio se je slikarstvom i skupljao je starine tako da si je mogao priuštiti na povratku jedan stan u Zagrebu. Prije nego je išao na operaciju srca oporučno je ostavio svoje nekretnine u 90% vlasništva za otvaranje jednog grkokatoličkog pastoralnog centra u Samoboru gdje se doselilo puno ljudi sa Žumberka i nastala je velika zajednica koja nije imala ničega. Opet me Božja providnost u to vrijeme postavila da sam bio tu i da sam bio s njim jako dobar pa me zapalo da se u Samoboru potraži neki objekt, a Bog je providio da je nađen objekt i gradilište i sav prostor i hvala Bogu da je nastao centar. Zanimljivo je to da je centar dobio naziv praoca naše vjere Abrahama, što je u ono vrijeme bila živa sablazan. Najedanput se počelo teologizirati tko je Abrahama kanonizirao, pa je onda to trebalo teološki protumačiti. Govorio sam da njega nije Vatikan kanonizirao nego sam Isus Krist. U prispodobi o bogatašu i Lazaru lijepo piše da je Lazar završio u krilu Abrahamovu. Prema tome on je kanoniziran i može mu se posvetiti svetište. Kako ga nema nigdje drugdje u svijetu naše u Samoboru je prvo takvo svetište. Tako je to postalo prvo svetište praoca naše vjere Abrahama. Abraham je postao vrlo atraktivan i u našim propovijedima i kod braće svećenika. Mogu pobjedonosno reći da sam jedan od rijetkih ljudi koji je imao milost biti na Abrahamovom, Sarinom, Izakovom i Jakovljevom grobu u Hebronu. Nažalost u Ur Kaldejski, u Abrahamovo rodno mjesto nisam došao, ali providnost je htjela da sam bio u Hebronu koje je jedno od najopasnijih mjesta na svijetu.

Duhovni centar praoca Abrahama. Foto: Žumberački vikarijat

Prvih dvadesetak godina svećeničke službe imali ste u vrijeme komunizma. Po žumberačkim župama slušali ste šaputanja o stradanjima koja su se javno mogla reći tek s dolaskom demokracije.

Možda će nekome čudno zvučati kada kažem u dobro vrijeme komunizma, zato jer nas je komunizam držao uspravne i odlučne. Imali smo jasnu viziju što želimo, kako se treba postaviti i što je rekao jedan stariji svećenik dok smo bili siromašni bili smo vjerodostojni, pa tako da su to bile lijepe godine. To su bili vrlo interesantni trenuci što se tiče pastorala. U to vrijeme su bila i sjemeništa puna i crkve su bile pune i živjelo se. O nekim stvarima se jasno govorilo o nekima se šaputalo. Među ostalim stvarima se šaputalo i o zločinima koji su učinjeni za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije Drugog svjetskog rata. Među njima, nažalost, mi na Žumberku imamo tužne i žalosne tragove. To je Jazovka jama koja je nekada služila ljudima za neke druge namjene, a nažalost 3. siječnja 1943. nakon ofenzive koju su partizani napravili prema Krašiću postala je grobnica 200 tadašnjih vojnika tadašnje države, što domobrana što ustaša, a iza 9. svibnja 1945. postala je grobnica mnogih ranjenika, intelektualaca itd. I nažalost, o tome se šutjelo do dolaska demokracije a i sa dolaskom nove vlasti o tome se moglo progovoriti ali ne previše jasno i transparentno jer su na položajima bili ljudi koji su bili umočeni u to, ali progovorilo se i što je najvažnije narod je počeo dolaziti. Trebalo je to obilježiti s kršćanskim obilježjima tako da smo postavili gore križ. Dolazili su hodočasnici, služile su se mise i što je najvažnije držalo se pod kontrolom da to ne budu vladajući politički mitinzi, nego molitveno dostojanstveni i da se sve davalo na dostojanstvo što sam znao uvijek reći za grješnike molimo, a pravednicima se molimo da nas zagovaraju. Uglavnom znam da sam svoje odradio u duhu svog kršćanskog i svećeničkog poslanja, domoljubnog i zavičajnog itd.

Godine 1992. dolazite u Stojdragu, pronalazite i iskapate ostatke kapele sv. Nikole, ali i potičete na obnovu kapele sv. Ilije na Svetoj Geri.

Na jednom proštenju bili smo kod sv. Nikole u Badovincima odakle puca predivan pogled prema Svetoj Geri, najvišem vrhu sjeverozapadne Hrvatske i najvišem vrhu Žumberka. Budući da sam Žumberčan i da su moji pređi nekada kosili gore uvijek su govorili da su bile dvije kapele jedna na hrvatskoj strani, a druga na kranjskoj strani. Na hrvatskoj strani bila je kapela sv. Ilije i na kraju mise rekao sam da sada kada smo obnovili kapelu sv. Nikole da idemo na Svetu Geru. Nitko nije imao pojma o tome što sam govorio jer nije bilo puta s hrvatske strane. Sve je zaraslo ali je valjda inspiracija Duha Svetoga zapuhala gore na vjetru i rekli smo da idemo na Svetu Geru. Nismo imali ničega u džepu ali se moj ekonom pobrinuo da sve napravilo, pa čak i cesta. Probili smo 18 km ceste i to je napravljeno u jednom specifičnom i građevinskom stilu. Što se tiče bauštele to je sve Gospodin vodio, ali što je najvažnije ljudi su prepoznali i masovno dolazi. Znam reći ako ništa drugo da se samo u tih 30 godina izmolilo 100 000 Očenaša gore velik je uspjeh u duhovnom smislu, a da ne govorimo o planinarima koji uživaju u toj prirodi.

Sveta Gera. Foto: Žumberački vikarijat

Hodočašća na Svetu Geru organiziraju se dva puta godišnje, ljetno i zimsko, a ovo zimsko od 1994. postaje odgovor na poziv pape Ivana Pavla II. na molitvu za mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Što drugo reći osim da ideš tamo kamo te Gospodine zove i kada te pozove. Čisto slučajno dogovor je pao, budući da me zovu kavanskim svećenikom, za jednim šankom u kafiću. Kada je Papa uputio poziv moji prijatelji planinari su rekli da je zima i da se nema kaj delati pa zašto ne bi išli na Svetu Geru. Oglasili smo to u medijima i došlo je preko 1500 planinara. Bog je dao predivan zimski dan, bilo je snijega do pasa i slavilo se pod vedrim nebom. Planinarska hodočašća na Svetu Geru postala su stvar prestiža pa iz godine u godinu dolazi veliki broj hodočasnika da je sve milina gledati. Hvala Gospodinu na ovim predivnim darovima.

Sveta Gera. Foto: Ivana Vranešić

Zajedno sa sinom pokrenuli ste Žumberački uskočki muzej u Stojdragi, a zahvaljujući vama u istom je mjesto otvoren i Lovački muzej.

Budući da Žumberak doživljava svoju demografsku katastrofu, propada, a kada nema ljudi propadaju i vrijednosti koje su stoljećima stvarane u materijalnom dobro i da to ne bi propalo moj sin je kao student teologije predložio da se sačuva koliko je moguće. Dao si je beskrajno puno truda da se jedna prostorija koja je nekad bila gospodarska zgrada adaptirala i uredila za muzejski prostor. On je tri godine preko ljeta obilazio cijeli Žumberak i skupljao starine da bismo ih mogli izložiti i da sad kad ljudi dođu mogu nešto vidjeti. Vrlo je interesantno kad govorim o tom muzeju. Naime, smatrao sam da moj sin Danijel skuplja nešto što je svima poznato čemu služi. Međutim, sada nakon 30 godina mogu reći da sam bio potpuno u krivu jer je stasala nova generacija koja ne zna za 70% stvari čemu su služile, a s čime smo se još mi u mladosti i u djetinjstvu služili. Nevjerojatno je koliko se toga promijenilo i zato sam mu neizmjerno zahvalan da je bio pametniji od mene i da je vidio kuda ovaj svijet ide.

Vi ste još kao mladi svećenik 1978. pokrenuli godišnjak Žumberački krijes.

Kao dugogodišnji vozač našega rektora Ivice Pavkovića mogao sam vidjeti sliku da dolaze nova vremena i da će doći do demografskog sloma. Ljudi će otići u gradove, izgubit će se u nepovrat jedan oblik života. Da bi sačuvali i taj oblik života, ali da bi nekako povezali ljude i u Americi, i u Kanadi, i u gradovima, željeli smo obnoviti žumberačku tradiciju izdavaštva jer se pokojni biskup Šimrak bavio izdavaštvom prije Drugog svjetskog rata. On je izdavao Spomenicu, a onda đakon Križevačke biskupije Milko Predović izdao je žumberački kalendar, pa smo rektor i ja odlučili probati izdavati godišnjak pa ako budemo izdali četiri broja bit će dobro. Evo Božja providnost i dobrota naših dragih ljudi, koji uz velike žrtve kupuju krijes, održava ga već 47 godina. Žumberački krijes nastoji sačuvati tradiciju, nastoji poticati zato jer živimo sa svojim narodom, poznajemo bilo svog naroda i zato opstoji. Nemamo subvencije ni biskupija, ni Županije, ni općina ničega, ali imamo subvenciju dobrog Boga i naših dragih ljudi.

Prvi Žumberački krijes. Foto: Žumberački vikarijat

Neumorni ste zagovornik potrebe vraćanja i očuvanja žumberačkog uskočkog identiteta čemu su preduvjet demografsko i gospodarsko oživljavanje područja. Imaju li državne institucije sluha za vaše vapaje?

Ta borba traje dobrih 50 godina, ali institucije kao institucije moramo znati podijeliti. Ovisi o tome tko sjedi na čelnim mjestima. Nekad je super garnitura s kojom se možeš puno toga dogovoriti, ali nažalost postoje i oni koji apsolutno nemaju sluha. Ali najveći problem je u mentalnom sklopu državnog vrha koji pod utjecajem urbanog rasizma forsira samo četiri velika grada i gradiće, a provincija ostaje prazna. Mi živimo na graničnom području sa Slovenijom i gledamo kako se Slovenija policentrično razvija. Oni su sačuvali svoja sela i gradove su je sveli na 150 do 300 tisuća ljudi, Ljubljana nema više, ali zato je njihova provincija sva razvijena i u njoj živi i srednji i bogati sloj, na 40 do 50 km izvan urbanih sredina. Kod nas u Hrvatskoj je taj urbani rasizam toliko jak, a to se nadovezuje na biblijsku poruku. Na početku prije svih Božjih zapovijedi Biblija spominje tri stvari: prvo ne petljaj se u spoznaju dobra i zla, a mi smo pobrkali što je dobro što je zlo sve je relativizirano; drugo je plodite se i množite i treće vrlo važno a zanemarena je kod nas obrađujte zemlju u znoju lica svoga. Hrvatska prezire svoju zemlju, a zemlja je ona koja nas hrani. Dok se taj mentalni sklop ne promijeni, mi ćemo propadati.

Žumberak se u povijesti četiri puta raselio, tri puta se naselio i četvrti put će se naseliti. Pogledajte samo velike svjetske gradove i uočit će te da u središtima gradova živi sirotinja, a bogataši na 50 do 100 km izvan gradova. Jedino kod nas svi žele živjeti u gradu, a doma ostaje neobrađena zemlja. To se mora početi mijenjati i tu smatram da bi Crkva morala jasno i artikulirano progovoriti zato jer ona ima najkompetentnije stvari a to su matične knjige. Kada prođemo ispod crvene linije, to je znak za uzbunu.

Hodočašće u Svetu Zemlju.

Čudnovati putovi Gospodnji vodili su Vas kroz djetinjstvo do svećeničkog poziva.

Počeo sam se rađati u Metliki gdje je moj djed došao, kupio zemlju i tamo se nastanio. Ali, već sam tad bio neki problem jer sam imao pet i po kilograma pa su moju mamu morali odvesti u rodilište u Novo Mesto gdje me je rodila carskim rezom, makar sam bio četvrto dijete. Tako da kada me netko pita gdje sam rođen ne znam što reći u Metliki ili u Novom Mestu. U Metliki, u Sloveniji, završio sam četiri razreda pučke škole pa sam kao mladi student došao bratu koji je studirao u Zagrebu, bio sam najmlađi student u Studentskom centru na menzi. Preko salezijanaca koji su prvi počeli gradici crkvu na Rudešu poslije Drugog svjetskog rata došao sam u Rijeku u sjemenište, makar sam redovito svake nedjelje išao na Gornji grad u našu grkokatoličku crkvu. Zatim sam godinu dana bio u Rimu, u Ukrajinskom papinskom sjemeništu kao asistent. Iza toga sam krenuo na zagrebački Katolički bogoslovni fakultet, nešto na fakultetu i više oko fakulteta. Bilo je to vrlo interesantno zato jer je tada bio u Zagrebu vrlo buran društveni život – događanja u Društvu književnika, izložbe, kazalište itd., a uz to se elitna grupa profesora okupljala oko Kršćanske sadašnjosti i to mi je bilo drago mjesto sastajanja i druženja.

Teško mogu definirati kada se javio nutarnji poziv za svećeništvom. Kada ga osjetiš i predaš se Gospodinu onda ideš. To je isto kao kada se neplivač baci u vodu da nauči plivati, lamataš rukama i ostaješ na vodi i voda te nosi. Ako je previše stiješnjen i ne lamata rukama onda tone, a kada se neda onda ide.

Stojdraga. Proslava 40 godina svećeništva.

I Vi ste došli do svećeničkog ređenja, ali ste se prethodno ženili.

Ženio sam se prije svećeničkog ređenja prema staroj prvomilenijskoj tradiciji Crkve, to treba uvijek naglašavati, hijerarhija može uzeti u svećeničku službu i oženjene prokušane muškarce. Mi grkokatolici smo sačuvali tu tradiciju, a pružena nam je i mogućnost celibata.

Poznajući svoju narav, ovdje se opet moram vratiti na Sveta tri Jerarha, odnosno Svetitelja koji govore o naravi, i gledajući što me sve može u životu zadesiti a da ne bi bilo nekih skandala odlučio sam se oženiti. Upoznao sam svoju dragu suprugu Đurđu, koja potječe iz svećeničke obitelji. Ona je imala strica svećenika, ujaka svećenika, sestru redovnicu, a Bog ju je blagoslovio da je bila zgodna i šarmantna, jako pobožna i svaku nedjelju na misi. Upoznali smo se 1972. i upoznavali smo se do 1977. i pripremali za crkveno vjenčanje. Nažalost, par dana prije toga mi je umro tata tako da nije bilo neke svadbe jer je bio dogovoren datum ređenja. Jedva sam dobio datum ređenja, a vjenčanje je moralo biti 40 dana prije ređenja. Moje svećeničko ređenje bilo je u Križevcima. To je bilo prvo ređenje u križevačkoj katedrali.

Povodom 40 godina svećeništva papa Franjo podijelio vam je poseban blagoslov.

Ozbiljan svećenik mora zahvaljivati Gospodinu na svakom danu svećeništva, a kamoli na 40 godina. Onda su moji prijatelji uspjeli isposlovati da je iz Rima došla zahvalnica od pape Franje, kojega konzervativci toliko napadaju, a on samo želi vratiti u crkvu opet u vrijeme tri jerarha, evangelizatorski raspoložena i sinodalno vođena.

U svome pastoralnom djelovanju razvili ste specifičan oblik pastorala koji se temelji na osobnim kontaktima.

Budući da su naše župe male i da kod nas ne igra teologija velikih brojki moramo tražiti nove izričaje, nove puteve, a toga nema bez osobnog kontakta. Jedan stariji svećenik je rekao da u stara vremena dok je evanđelje putovalo pješice ili na magarcu bilo je brže nego sada sa svim mobitelima i bez osobnog kontakta. Bez osobnog kontakta nemaš ničega a pogotovo ne danas kada su se ljudi zatvorili kao u neku čahuru i željni su kontakta.

Uz 485. godišnjicu doseljenja Uskoka u Žumberak.

Posebno Vam je drag biskup Janko Šimrak. Promičete glas o žumberačkim svećenicima, mučenicima.

Bog me je obdario u mome životu i u formaciji da sam imao svećenike koji su prošli razne torture, pogotovo komunističke i one druge. Recimo, kada imaš profesora koji je bio 17 godina u Zenici u zatvoru, pa imaš profesora koji je bio u Staroj Gradiški kada se rušila crkva oni ti daju inspiraciju. Onda kada kao mlad svećenik uđeš u povijest svoje biskupije i susretneš ljude koji su bili pobijeni s jedne, druge i treće strane, uvjetno rečeno totalitarnih režima, onda ti to daje inspiraciju i poticaj da se najprije raspitaš kako su imali hrabrosti u to vrijeme svjedočiti. I, kad dođeš do spoznaje što su oni pretrpjeli onda počneš pisati o njima i oni ti daju inspiraciju da nema takve prepreke koju nećeš pobijediti uz Duha Svetoga i uz snagu svoje vjere. Bogu hvala da je sačuvano dosta literature o našim mučenicima, da su još bili neki živi svjedoci koje sam upoznao i onda u savjesti osjećaš dužnost i obvezu da to zabilježiš i ostaviš kao poticaj budućim naraštajima, jer krv mučenika je uvijek sjeme novih kršćana i novih zvanja. Što se tiče biskupa Šimraka za njega mogu hrabro bespogovorno posvjedočiti da je on bio samo pokusni kunić za Stepinca. Stepincu je proces počeo u listopadu 1946. godine, a Šimraku je počeo 9. svibnja 1945. i on je 9. kolovoza 1946. već bio kod svetog Petra na računu. Kada se promatra njegov rad što je sve radio onda normalno da to mora biti inspiracija i po izdavaštvu i po intelektualnom dometu i po duhovnoj dimenziji… Pomalo smo slični po naravi. On je bio temperamentan i ja sam isto tako. Bio sam župnik u njegovoj župi, njegova tri nećaka su ubijena, tako da doista ima materijala. Samo treba upoznati i prepoznati situaciju i to prenositi drugima.