Budi dio naše mreže

Mons. Većeslav Tumir: Privilegij je biti u diplomatskoj službi Svete Stolice

Pohod sv. Ivana Pavla II. Osijeku i Đakovu 2003. godine bio je presudan za odlazak mons. Većeslava Tumira u diplomatske vode Svete Stolice. Ovaj sedmi Hrvat u diplomatskoj službi Svete Stolice trenutno je u službi savjetnika Apostolske nuncijature u Japanu, zemlji gdje su katolici tek mala zajednica ali sa slavnom prošlošću.

/ Svjetlana Đuran

Put mons. Tumira do diplomacije Svete Stolice započeo je Osijeku, gdje je rođen i gdje je odrastao uz župnu crkvu sv. Mihaela i franjevački samostan sv. Križa u Tvrđi, u kojem je posebno njegovana pobožnost sv. Antunu Padovanskom. „Sjećam se odlazaka na vjeronauk u župnu crkvu koji su vodile sestre Svetoga Križa i pjevanja koje se odvijalo u sklopu franjevačkog samostana. Sestre su bile vrlo aktivne. Dugo vremena je tu djelovala s. Klementina koja je po svojoj energičnosti, blizini ljudima u potrebi i dobrom vođenju zbora, svima ostala u izuzetno lijepom sjećanju. Dok je ona boravila u Tvrđi samostan je bio izuzetno otvoren svima u bilo kakvoj potrebi“.

Želje za zvanjima u budućnosti, iz dječje perspektive, bile su različite. Ozbiljnija razmišljanja o svećeničkom pozivu javila su se u srednjoj školi. „Prvo je to bila neka daleka misao, i ne vrlo jasna. Ona se kristalizirala kroz vrijeme. Bilo je to vrijeme neposredno nakon Domoviniskog rata gdje je jedan čitav niz župnih vikara u Osijeku zaslužan za izvrstan pastoral mladih i studenata, ponajviše u gornjogradskoj župi sv. Petra i Pavla. Rado sam sudjelovao na nekim od tih susreta. Bio sam aktivan u župi i u zboru i kroz taj kontakt s mnogo krasnih osoba iz Crkve i redoviti župni život misao o svećeničkom zvanju postala je sve jasnija“.

Teološki studij u Đakovu mons. Tumir upisuje kao laik. „Bilo je to ‘ziheraški’ jer sam želio vidjeti o čemu se tu točno radi. Naime, spremao sam se za upis studija iz područja prirodnih znanosti, kemija i biologija su me jako zanimale, a ljubav prema njima se razvila za vrijeme školovanja u prirodoslovno-matematičkoj gimnaziji. Pripremajući se za studij uviđao sam da me to neće usrećiti. Stoga upisujem prvi semestar teologije kao laik, iako su stvari oko izbora svećeničkog poziva u to vrijeme bile poprilično jasne. Sjećam se i prvih duhovnih vježbi, koje smo imali kao laici. Voditelj je bio tada profesor a sada nadbiskup Đuro Hranić i on me je pokušavao gurkati prema zvanju ne znajući da je odluka već donešena“.

Ta životna odluka nije bila jednostavna ni lagana, ali od velike pomoći bila je podrška obitelji koja nije nikada izostala. U posebnom sjećanju mons. Tumir nosi vrijeme provedeno u bogosloviji. „Bilo je to lijepo vrijeme. Đakovačka bogoslovija nije velika i ona živi zajedno s biskupijom. Lijepi je taj proces da, kada dođe do ređenja, inkardinacija u biskupiju i kler je posve prirodna u smislu poznavanja biskupa, svećenika i kateheta“. A, sam dan svećeničkog ređenja, kako ističe mons. Tumir, cijeli je bio poseban kao i priprema za tu svečanost. „Priprema je počela dan ranije, prethodile su joj duhovne vježbe, a cijeli dan svećeničkog ređenja mi je ostao posebno u pamćenju. Od svečanosti ređenja posebno bih izdvojio trenutak polaganja ruku i biskupa, a zatim i cijelog prezbiterija koji se okuplja. To je meni osobito dirljiv trenutak. Bilo je to 2002. godine. Moje mladomisničko geslo bilo je: ‘Gospodine, mi se tvojim imenom zovemo’“.

Nakon svećeničkog ređenja mons. Tumir želio je nastaviti studij. Fakultetsko vijeće je u dogovoru s biskupom odlučilo da ode u Rim na Biblikum. No, dogodio se 2003. godine posjet tadašnjega pape Ivana Pavla II. Osijeku i Đakovu. „Prigodom posjeta pape Ivana Pavla II. Đakovačkoj biskupiji misa je bila između Osijeka i Čepina na aerodromu. Za vrijeme ručka, tako mi je rečeno, ondašnji državni tajnik Svete Stolice kardinal Angelo Sodano rekao je kako smo velika biskupija s puno svećenika i da se treba platiti za posjet tako da se pošalje jedan svećenik za crkvenu diplomaciju, na studij u Papinsku crkvenu akademiju. To je bilo početkom šestog mjeseca, kardinal Sodano to nije zaboravio, tako da je vrlo brzo došlo i službeno pismo. Već krajem šestoga mjeseca biskup me je pitao bi li prihvatio odlazak na akademiju. Prihvatio sam, nakon kraćeg razmišljanja, i kako je jedan od uvjeta za ulazak u crkvenu diplomaciju završen studij neke od crkvenih disciplina s poznavanjem prava, upisao sam studij crkvenoga prava“.

Mons. Tumir ističe kako je želja Vatikana da crkvena diplomacija reflektira bogatstvo Katoličke Crkve. „Procesi dekolonizacije kao i oni devedesetih godina prošlog stoljeća doveli su do rasta broja i svjetske i crkvene diplomacije. Uvijek je u tome procesu, pogotovo nakon Koncila, Crkva je željela da njezina diplomatska služba predstavlja svo bogatstvo Katoličke Crkve. Tako da, jedan od glavnih zadataka predsjednika akademije u kojoj se školuju diplomati jest tražiti kandidate koji će pokazati raznolikost i bogatstvo Katoličke Crkve, bilo što se tiče nacija, bilo što se tiče Crkava vlastitoga prava. Trenutno je nuncij u Japanu Indijac, a u diplomaciji su svećenici iz raznih dijelova svijeta da se pokaže kako se ne radi o diplomaciji jedne zemlje, da ne prevladava jedna nacija, nego da se pokaže što je Katolička Crkva i da opstoji i postoji u svim zemljama svijeta“.

Foto: djos.hr

Za svoje djelovanje u diplomaciji Svete Stolice mons. Tumir ističe da je privilegij. „Iskreno, to je privileg radi mogućnosti upoznavanja različitih Crkava, kako se Crkva utjelovljuje u različite kulture i upoznavanje tih različitih kultura. Nakon akademije djelovao sam u Zimbabveu, Ukrajini, Kubi gdje sam upoznao sadašnjeg apostolskog nuncija u RH mons. Giorgia Linguu, Čileu i sada u Japanu. Jako je lijepo vidjeti da je, bez obzira na različitost kultura, Katolička Crkva uvijek jedna te ista“.

Foto: djos.hr

Predstavljajući Crkvu u Japanu ističe da su katolici u toj zemlji tek mala zajednica ali sa slavnom prošlošću. „Trenutno u Japanu ima oko pola milijuna Japanaca katolika i isto toliko stranaca katolika. Crkva je u toj zemlji dala izuzetno veliki broj mučenika otkako je sv. Franjo Ksaverski došao u 16. stoljeću i posijao klicu vjere. Iz straha od utjecaja stranih sila i Katoličke Ckrve Japan se ubrzo nakon toga zatvorio i uslijedili su stravični progoni. Ono što je fascinantno je to da bez obzira što su bili odvojeni od svijeta i što nisu imali doticaja sa svećenicima Crkva je uspjela preživjeti i cvjetati. Male zajednice uspjele su očuvati vjeru i preživjeti do prisilnog otvaranja Japana 1868. Tada je japanska vlast dopustila stranim misionarima da dođu u Japan ali da se brinu o strancima. Prva crkva bila je sagrađena u Nagasakiju, u Ouri. Tu su se okupljali i skriveni kršćani u Japanu, ali kako je kršćanstvo bilo zabranjeno za same Japance tada je uslijedio zadnji val progona koji je trajao do 1873. Godine 2019. pokrenut je proces za beatifikaciju tih zadnjih mučenika u Japanu“.

Mons. Tumir osvrće se i na pohod pape Franje Japanu 2019. godine. „Papa Franjo je drugi Papa koji je posjetio Japan. Prije njega je to učinio papa Ivan Pavao II. Pohod Svetoga Oca bio je izuzetno uspješan jer je pobudio ogroman interes. Japanci su kao ljudi rezervirani i u takvom kontekstu Crkva djeluje dosta vidljivo, naročito u području odgoja. Veliki broj škola i uglednih sveučilišta imaju različiti redovi Katoličke Crkve, iako su katolici tek manjina u sveukupnoj populaciji od oko 127 milijuna stanovnika. Sveti Otac je došao u Japan s porukom mira, i da ojača u vjeri to malo stado. Jednako tako u teškim vremenima u kojima živimo, kada se očekuje utrka u nuklearnom naoružanju, Papa je dao nedvojbenu osudu nuklearnog oružja. Veliki interes za njegov posjet pokazan je i s vjerske strane tako da su na tisuće vjernika ostali bez ulaznice na misu koju je predvodio“.

Foto: nippon.com

Ljubaznost i harmonija, kao vrhovna vrijednost u društvu, ono su što mons. Tumira posebno oduševljava kod Japanaca. Slušatelje Hrvatskoga katoličkog radija pozvao je na molitvu za svoje svećenike i za duhovna zvanja.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja