“Veliko oduševljenje doživio sam mijenjajući župnika u Plešcima kod Čabra. Tamo sam dobio krila da je svećeništvo za mene, da sam, rekli bismo, pogodio, da je to lijepo!”, rekao je mons. Šporčić koji je ređen za svećenika 2. srpnja 1967. godine. Ističe da o svećeništvu nije razmišljao u ranom djetinjstvu, jer je obitelj živjela daleko od crkve i u teškim prilikama, te nije mogao razmišljati o većem školovanju. Naime, rođen je 2. kolovoza 1943. godine nakon očeva i bratova ubojstva, a već s deset godina ostaje i bez majke. Odrastao je uz braću i sestre. Kako su oni radili težačke poslove vezane uz poljoprivredu i šumske radove, i sam se je vidio u takvim poslovima.

Rodna kuća mons. Šporčića u Dulibama – Kuterevo, građena oko 1900.

No, s dolaskom novoga župnika vlč. Ivana Olujića u Krasno, koji je redovito obilazio i Kuterevo, mons. Šporčić, tada polaznik šestog razreda osnovne škole, susreo se s govorom o svećeničkom zvanju. “On nas je okupljao u širokom planu, posebno nas djecu, i odmah me je zapazio. Zapamtio je moje ime, i po imenu me je zvao i ispitivao vjeronauk. Jedva sam čekao kada će me opet pitati. Brzo iza toga, nakon nekoliko susreta, on je spominjao i svećeničko zvanje. Govorio je da postoji mogućnost da netko među nama ima svećeničko zvanje. Tada mi se nije usudio nešto konkretno predlagati, ali je često to spominjao. Sljedećih je godina to konkretizirao i nudio, i pitao je bi li ja pošao. Rekao je da bi me u tome podržao, da bih ja to mogao, da imam dobru volju… Taj susret s vlč. Olujićem, njegova intervencija i upornost, nekakva sigurnost da ja to mogu, bili su presudni”.

Braća i sestre mladomisnika Šporčića na dan mlade mise 16.7.1967.

Ali, kada se doznalo da bi jedan dječak iz Kutereva mogao poći u sjemenište, predstavnici vlasti su ga svim silama nastojali odgovoriti. “Čak i jedan rođak koji je bio u tome krugu ljudi mi je rekao da ću biti cijeli život prosjak. Moram reći da nas je podržavala župska zajednica, ljudi koji su bili uz svećenika, a da ne govorim o podršci samoga svećenika na sve moguće načine”. Prvi dani u sjemeništu nisu bili jednostavni. Naime, trebalo se priviknuti na drugačiju hranu, kućni red, misu na latinskom, učenje… “Sjećam se prve večere kada sam došao u sjemenište. Tamo me dočekao jedan bogoslov, koji je došao u kolaru, pa sam mislio da je on već velečasni, odveo me je u blagovaonicu i donio mi je tjesteninu s paradajzom. I počeo sam to jesti, jer sam bio gladan. Cijeli sam dan putovao i ništa nisam jeo, ali vidim da ne ide. Zašto ne ide? Nikada do tada nisam jeo paradajz, i vidi on to pa mi govori da moram sve pojesti, ali meni nije išlo, pa sam to ostavio. Sutradan je bila kava, ali to nije ona kava kakvu smo imali kod kuće u Lici”.

Mladomisnici 1967.

Kao zanimljivost mons. Šporčić ističe da je tada bio jedan od 32 kandidata koji su došli u sjemenište iz Senjsko-modruške biskupije. Bio je to najveći broj sjemeništaraca uopće u biskupiji, koji su u jednoj godini došli u prvi razred u sjemenište. I još jedna zanimljiivost – kada je mons. Šporčić ređen za svećenika u toj je godini bilo najviše mladomisnika u biskupiji, od poslije Drugog svjetskog rata do danas.

Nakon prve godine bogoslovije u Pazinu mons. Šporčić je bio pozvan na odsluženje vojnoga roka. Tako je 1962. godine završio u Kičevu u Makedoniji. “To odsluženje vojnoga roka je nešto što ostaje u pameti cijeloga života. Mi, svećenički kandidati, ubrzo smo se našli u grupi, bilo nas je oko 60. Koliko su nam htjeli prkositi i poslati nas što dalje, da ne budemo blizu kuće i Katoličke Crkve, s druge su nam strane učinili uslugu. Nas je bilo toliko kao u sjemeništu”.

Odsluženje vojnoga roka u Kičevu, 1963.

Prva služba mons. Šporćića bila je ona prefekta u Bogosloviji u Rijeci 1968. godine. Nakon pola godine išao je za prefekta u sjemenište u Pazin, gdje je ostao četiri godine. “Za taj se posao nisam spremao i jedva sam čekao da to završi, jer sam išao za župnika, a ne za prefekta. U međuvremenu su me poslali u Zagreb na magisterij, a prije nego što sam magistrirao 1973. godine, bio sam imenovan vecerektorom u bogosloviji u Rijeci”.

Svećeničko ređenje u Senju, 2.7.1967.

Mons. Šporčić je bio na dužnosti u bogosloviji u specifično postkoncilsko vrijeme. “Kada su zapuhali novi vjetrovi u Crkvi, ta se novost prvenstveno osjetila u sjemeništima. Bilo je jako, možda i prenaglašeno, od strane pojedinaca da treba krenuti novim putem, ne smiju biti stroga pravila, i takve ideje mladost jedva dočeka i jasno da je bilo teško se snalaziti. Praznila su se sjemeništa i samostani, i nije se bilo lako s time nositi… Jasno da su biskupi uvijek držali da stvar ostane nepromijenjena u takvoj napasti”.

Proslava 30. obljetnice svećeništva u Kuterevu.

Uslijedile su zatim pastoralne službe u Oštarijama, Slunju, Senju, Ogulinu, gdje je radio i gradio materijalno i duhovno. Domovinski rat zatekao je mons. Šporčića u Ogulinu, ali i uvođenje vjeronauka u škole. “Tada nismo imali vjeroučitelje, a samo u srednjoj školi bilo je 40 odjeljenja vjeronauka, a u dvije osnovne škole bilo je od 1000 do 1200 učenika. Učinio sam što sam mogao. Snalazio sam se, bio je tamo fra Jerko Penava, bila je redovnica koja je predavala vjeronauk, ali je brzo iz Ogulina krenulo nekoliko osoba na studij teologije i danas su vjeroučitelji. Brzo su došle snage koje su pokrile svu satnicu na svim ogulinskim školama”.

Mons. Šporčić, kao generalni vikar u ulozi kanonika Senjskog kaptola

Godine 2004. mons. Šporčić je bio imenovan župnikom u Otočcu, ali i generalnim vikarom Gospićko-senjske biskupije. “Moje vikarstvo je specifično jer sam bio župnik. Nisam bio službeno uvijek dekan, ali sam vršio dekansku službu. Ne mogu reći da sam jako puno radio kao generalni vikar. Ma, radio sam što god sam mogao i što god se od mene tražilo, ali to nije bilo ono sjediti u ordinarijatu i biti vezan s nekakvim dopisima i vlastima. Imali smo, istina, na tjednoj razini jedan sastanak i onda smo rješavali tekuće stvari, i tako. Ja sam se tu nalazio više kao nekakav pastoralni vikar. Pod vidom pastoralnih planiranja, dogovaranja, organiziranja, tu moram reći da sam se našao kao doma”.

Doček kardinala Josipa Bozanića za Fabijanovo 2010. u Otočcu.

Mons. Šporčić se bavio izdavaštvom od samog početka pastoralnog djelovanja. U Oštarijama je počeo ciklostilom umnažati neka pisma, u Slunju je pokrenuo dekanatski list ‘Mostovi’, u Ogulinu je također pokrenuo list ‘Zov’, a u Otočcu izdaje godišnjak ‘Vrilo’. “U Otočcu je bilo predradnji prije mene. Nikola Turkalj je bio pokrenuo list ‘Vrilo’, onako novinski. Kada sam došao smatrao sam da treba za Gacku dolinu pokrenuti list i išao sam na format Danice, i to sam htio da bude gacka Danica. Bogu hvala, prvi broj je izašao za Božić 2004., a ove godine je izdan 15. broj “Vrila””. A, uz 50 godina svećeničkog služenja izdana je monografija “Poziv, poslanje i služenje”.

Od brojnih zanimljivosti iz života mons. Šporčića svakako je za istaknuti onu da je podijelio sakrament Prve svete pričesti hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović. “Moram priznati da je to bilo čisto slučajno. Kada sam radio u sjemeništu u Rijeci bio sam i zamjenik župnika u župi Jelenje. Pripremao sam prvopričesnike za sakrament toga ljeta, bilo ih je oko 60 ili 70. U tako kratko vrijeme čovjek ne stigne upoznati svu djecu. Na kraju svečanosti smo se slikavali svi zajedno, i pojedinačno, i kada je predsjednica Kolinda imenovana o njoj je pisano na sve strane i objavljivane fotografije. Tako je u Novi list došla i fotografija s Prve pričesti, pa su me moji kolege prepoznali i javili mi… Kada je predsjednica bila u Oštarijama spomenuo sam nekome od njezine pratnje da sam je pričestio, oni su to njoj prenijeli pa je tražila da se susretnemo”.

Susret mons. Tomislava Šporčića i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u Otočcu.