Sve što čovjek postigne u životu duboko je negdje skriveno u djetinjstvu – rekao je u emisiji ‘Od Krista pozvani’ Hrvatskoga katoličkog radija mons. Pero Zeba koji svoje umirovljeničke dane provodi tamo gdje su njegovi korijeni u Bijelom Brdu, mjestu u blizini Dervente u Bosanskoj Posavini. Rođen je 1948. godine u obitelji s brojnom djecom. „Rođen sam u jednoj snažnoj, biološki bogatoj, obitelji u kojoj je borba za preživljavanje bila vezana uz trajno marljivo učenje i otkrivanje novih svjetova. Imao sam roditelje koji su bili po mogućnostima skromni ali po volji, htijenju i želji vrlo ambiciozni. Željeli su da im djeca vide nove svjetove. Sjećam se da nam je mama, rodom iz Imotske krajine, govorila da svijet ne završava s Bijelim Brdom, nego da kada izađemo iz kuće imamo četiri strane svijeta – istok, zapad, sjever i jug. Njezine riječi su bile – tvoja će te zvijezda odvesti tamo gdje je Bog odredio. Tako je svatko u našoj deveteročlanoj obitelji slijedio svoju zvijezdu”.

Mons. Zebu njegova je zvijezda dovela u riječko sjemenište. „Naš župnik, koji je bio u odlasku i volio je našu obitelj, znao je da imamo simpatije prema crkvi. Predložio je da nas desetak djece pošalje u crkvene škole. Mi nismo znali što su to crkvene škole, što znači biti svećenik ili fratar, ali nas sedam mladića prihvatili smo njegovu ponudu da napišemo molbu Zajednici Charlesa de Foucaulda, pustinjskoj braći, u Parizu. Vlast u to vrijeme nije dopuštala vizu maloljetnoj djeci da se isele iz tadašnje Jugoslavije i kako smo dobili odbijenicu župnik se sjetio da ima prijatelja biskupa Vikota Burića u Rijeci, u Senjsko-modruškoj biskupiji, gdje je bila potreba za mladim snagama pa je odlučio zamoliti ga da nas primi. Tako smo umjesto u Parizu, završili u Rijeci.”

Mali Bosanac u velikom gradu

Dijete iz Posavine došlo je u veliki grad, a dočekali su ga poglavari sa široko otvorenim srcem. „Bilo je to 1963. godine kada je dijete s papiranim koferom u kojem je bilo jedno odijelo i rublje s izvezenim ‘B 19’ stigao u Rijeku. Meni je bio dodijeljen taj broj jer smo u sjemeništu trebali znati koji je naš veš, kada nam ga vrate sestre nakon pranja. Dakle, B 19 dodijeljen je jednom malom Bosancu da ode u Rijeku. U početku sam bio prestrašen, ali poslije susreta s poglavarima i njihovim širokim srcem bio sam oduševljen. Postao sam svećenik za tu biskupiju, iako je nisam poznavao. No, možda su pridonijeli i geni po materi, taj kamen, ta rijeka, taj Kvarner, Lika i Kordun, toliko su me zahvatili i uvukli u moje srce da sam postao dio tog novog identiteta.”

Nedugo zatim je i mlađi brat Stipo došao u sjemenište iako je stariji brat Pero za njega imao druge planove. „Kako sam ja kao stariji brat preuzeo odgovornost za svoju braću namjeravao sam ga poslije osmoga razreda upisati u Pomorsku školu u Bakru za pomorca, za kapetana duge plovidbe. No, moj vršnjak i tadašnji kancelar mons. Nikola Uravić priupitao me je u jednom susretu za Stipu Zebu jer je stigla njegova molba za upis u sjemenište. Rekao mi je da mu je po odluci ordinarija biskupa Josipa Pavlišića poslan pozitivan odgovor i da će biti sjemeništarac. Odgovorio sam mu da sam fotokopije njegovih svjedodžbi poslao u školu u Bakar u namjeri da on ide u tu srednju školu. Međutim, želja moga brata bila je da bude sjemeništarac. Kasnije je i nećak Kristijan postao svećenik Riječke nadbiskupije i to pleme Zeba se na misteriozan način ugnijezdilo na Kvarneru. Kada o tome razmišljam uvijek se čudom čudim, ali bit će da je to prst Božji.”

Sjećanja na gimnazijske dane i mons. Devčića

Mons. Zeba je gimnazijske klupe dijelio s danas umirovljenim riječkim nadbiskupom Ivanom Devčićem. „Puno lijepih sjećanja nosim iz toga razdoblja i teško da se može izdvojiti neki posebni detalj uz tako uglednog i čestitog čovjeka, velikog čovjeka i učenjaka, sina Crkve mons. Ivana Devčića, a da se ne povrijedi njegova poniznost. Taj velikan duhovne misli bio je zanesen još u gimnaziji jer je imao osobito veliki dar i talent. Brojni smo od njega znali prepisivati zadaće, on nas je poticao. Kada je trebalo naći neko bolje rješenje on ga je znao izmisliti, napisati na papir i zakačiti profesoru otraga na odijelo i on bi ga šećući se kroz školu raznio svim gimnazijalcima. Sjećam se i naše pjesme ispred kipa Gospe Lurske s vodoskokom gdje smo se znali igrati, ali i pjevati. Za taj vodoskog vezana je i jedna zgoda kada nam je jedan dobrotvor iz Austrije svećenik Horvat, donio neke ogromne kapute. Mi smo se kao djeca obukli u te neprikladne kapute i sjećam se da sam mons. Devčića gurnuo u taj bazen s vodom, on se sav smočio, ali ostali smo trajno prijatelji kroz život.”

Svećeničko ređenje i mlada misa

Svećeničko ređenje mons. Zebe bilo je u riječkoj katedrali. „Bio sam zaređen za svećenika uoči sv. Vida 1974. godine u riječkoj katedrali. Emocije su još uvijek prisutne, nije sve izblijedilo. Imao sam đakonsko ređenje iste godine u župi na Vežici, a potom smo na svećeničkom ređenju bili Željko Augustinov i ja. On je bio ređen za Subotičku biskupiju, a ja za Riječku nadbiskupiju. Posebna milina bili su ljudi, vjernici tih godina i generacija koji su nas nove mlade svećenike doživljavali i pratili kao svoju djecu. Sa suzama u očima su čekali naš ‘Slava bogu na visini’. Jedno veliko divljenje i velika ljubav za svećenika, čega danas nema. Sve se promijenilo.”

Za mladomisničko geslo mons. Zeba je odabrao riječi ‘Gospodin je moja snaga, Gospodin je moja pjesma’, a mladu misu slavio je u župi na riječkoj Vežici. „Ja sam kao mladi svećenik već u to vrijeme znao tko je inspirator prave autentične, katoličke i apostolske Crkve u tradiciji i svijesti hrvatskog naroda. To je bio mučenik i blaženik Alojzije Stepinac, a njegovo geslo je bilo ‘U tebe se Gospodine uzdajem – in te Domine speravi’. Ja sam razmišljao u sklopu toga što može biti moto jednog mladog života. Na početku mi je bila starozavjetna slika Mojsija i prelaska preko Crvenoga mora, slavodobitna pobjeda izraelskoga naroda. Apsolutna sloboda. Tih godina kada sam zaređen komunizam je bio u svome vrhuncu, kao apsolutna moć. Narod je izgubio svaku nadu da će taj mrak ikada ugasiti. A, ja sam vjerovao da je Gospodin naša snaga i pjesma i tko s Gospodinom ide taj mora biti pobjednik. Sloboda sigurno rudi i osviti dolaze, zato je Gospodin i snaga i pjesma.”

Pastir svome narodu, a ne sluga institucija

Nakon svećeničkog ređenje uslijedile su službe župnika u župi Šapjane, zatim Mune i Vodice, pa Bresci iza koje je uslijedila Klana iz koje je upravljao ranije spomenutim župama. Nakon 23 godine u tim župama mons. Zeba otišao je u Cernik gdje je djelovao 19 godina. Uz duhovnu izgradnju vjernika nastojao je i oko one kulturne i tradicijske. „Gdje god sam djelovao kao župnik nastojao sam biti blizak ljudima. Prihvaćao sam sredinu i nastojao joj se suobličiti i iznutra biti kvasac po zvanju koje sam nosio i poslanju koje mi je Bog dao. Tako sam postao čakavac, prihvatio sam tu simpatičnu lijepu čakavštinu. Ja sam čovjek rada i uvijek sam nastojao kao svećenik opravdati svoj kruh svagdašnji kojega sam dobio iz drhtavih škrtih ruku kakve pobožne starice ili starca koji su od svojih usta odvojili za mene. Bilo me je strah da taj kruh jedem besplatno, a da ga nisam do kraja zaslužio. Nastojao sam da sve što radim bude Bogu milo. Ne znam je li uvijek sve bilo ispoštovano po crkvenom kodeksu, juris kanonici, ali sam nastojao biti slobodan u svome svećeništvu i biti pastir svome narodu, a ne sluga institucija. Tako sam živio i radio”.

Majka Mlikarica

U nastojanjima oko očuvanja kuture i tradicije kraja gdje je djelovao mons. Zeba je potaknuo izgradnju kapelice Majke Mlikarice, koja je ujedno i spomenik ondašnjim ženama mlikaricama. „Majka mlikarica je zapravo naša – tvoja i moja majka, svaka majka koja se nije štedila da iscijedi vlastiti život u šalicu života. Na Grobnišćini, u župama sv. Bartola u Cerniku, sv. Filipa i Jakova u Grobniku te sv. Mihovila u Jelenju, skromno se i teško živjelo. Tu su majke i žene rano jutro već u tri sata po ružnoj buri pomuzli svoje krave ili koze, i na pleća nakrcali do 30 litara mlijeka i to odnijeli u Rijeku te prodavali od kuće do kuće. Zvali su ih kumicama. Kada su sve prodale sa škrtom zaradom kupili su nešto hrane za svoju djecu, te opet šibane ružnim vremenom po buri i oluji penjali su se na Grobnišćinu, od nule na 360 metara nadmorske visine po kamenjaru. To su te majke mlikarice, po Vladimiru Nazoru nazivane i žene u crnom. Kada su stigle na vrh brda kod križa je bila kamena klupa i tu bi odložile svoj teret da bi se odmorile. Podižući kapelicu želio sam obnoviti taj kult na dva načina: da cijelu hrvatsku obitelj vratim i uprem prstom u te majke čiji je identitet danas izblijedio i postao sasvim drukčiji. Danas je to majka primadona, majka fitness centra, dama s pet krznenih kaputa, a ne majka žuljevitih ruku. Htio sam reći da je hrvatska majka zapravo majka mlikarica”.

Najveće priznanje – miran san, smireno srce i zahvalna pjesma

Mons. Zeba dobitnik je više priznanja crkvenih i svjetovnih, lokalnih i državnih. Među njima je priznanje Općine Čavle za zasluge u toj sredini; riječki nadbiskup Ivan Devčić dodijelio mu je kao zaslužnom svećeniku čast kanonika i monsignora, a pokojni predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman odlikovao ga je veliki humanitarni rad u Domovinskom ratu i nakon rata. U osvrtu na primljena priznanja ovaj skromni svećenik ističe: „Najveće priznanje koje čovjek može dobiti za godine svoga življenja jest miran san, smireno srce i zahvalna pjesma. Sve što sam radio nastojao sam da bude Bogu na slavu. Neki ljudi su to vidjeli i došli reći hvala. Nikada nisam brojao niti prebrajao sve lente, odličja i zahvalnice, ali jedno mi je posebno drago – Lenta kraljice Jelene, koju sam primio iz ruku dr. Andrije Hebranga za izvanredno humanitarno djelo”.

Nova vremena traže bistre svećenike vođene Duhom Svetim, a ne ljudskom mudrošću

Prateći brojne generacije kroz svoj pastoralni rad mons. Zeba je svjedočio i izazovima s kojima su se susretali. „Silne su promjene od vremena moga svećeništva, vremena mladih svećenika koji danas nastupaju ili moga nećaka Kristijana. Danas su vremena teža i izazovnija. U moje vrijeme mi smo imali živu Crkvu iza sebe, nepatvorenu i autentičnu, koja je propatila ali je bila vjerodostojna jer su bili svjedoci onoga što se vjerovalo i činilo. Ova nova vremena, kako ih nazivamo vremena sekularizma, vremena globalizma, vremena hedonizma, traže bistre, lukave svećenike, svećenike koji će znati čitati između redaka i donositi tako teške i važne odluke, vođeni Duhom Svetim, a ne više ljudskom mudrošću. Mi smo prije mogli biti i običniji ljudi jer smo iza sebe imali ljude, a sada svećenici nemaju ljude potpuno iza sebe.”

Tihi molitelj u napaćenoj Bosanskoj Posavini

Po umirovljenju 2018. godine mons. Zeba odlučio je svoje umirovljeničke dane provoditi u ratom opustošenoj Bosanskoj Posavini. „Sam sebi sam koji puta znao postaviti pitanje što tu tražim dok sa štapom i krunicom u ruci šetam po ovim pustarama, ovim djevičanskim proplancima koje su nekad resila žitna polja, klasje, bogate pšenične plantaže, a sada su kao spodobe nanizane kuća do kuće, ruševine. Tamo gdje je bilo puno života sada je pustoš i smrt. Pitam se jesam li ja ona vrana koja vapi i grakće nad razvalinama jeruzalemskim, ili sam golub nade koji sanja nova vremena? Ako je moj svećenički moto bio ‘Gospodin je moja snaga, Gospodin je moja pjesma’, vjerujem još uvijek i sada kao starac pri kraju svoga življenja da Gospodin neće prepustiti ovu pustaru zaboravu, da neće prepustiti ove žrtve ništavilu, ove plemenite i velike ljude očaju. Gospodin će pronaći put. Moramo moliti i čekati. Ja sam jedan od ljudi koji to čini.”

Tko je posavska Diva Grabovčeva?

U selu Pjevalovac mons. Zeba je zajedno s bratom svećenikom Stipom podigao zavjetnu kapelu. „Rekao bih da je to djelo moga brata Stipe koji je upravitelj župe i svetišta Majke Božje od Krasna. I on je, kao požrtvovan svećenik, dobio titulu kanonika. On je marijanski svećenik a marijanski svećenici imaju specifikum života – osjetljivost za zajedništvo, za duh pokore, ali istovremeno i plamen ustrajne molitve. U našem su kraju osobito Koraćani čuvali zavjet na prvu nedjelju, Mladu nedjelju, križ i spomen jednoj djevojci koja je u vrijeme Turaka nastradala nevina i podnijela žrtvu. To je kod nas u Posavini poznato i Svima je poznata Thompsonova pjesma Diva Grabovčeva. Ta je djevojka otprilike Diva Grabovčeva Bosanske Posavine koje je podnijela život i nevinost za Krista i za vjeru. Sve to je uložila i turska joj je vojska odsjekla glavu. Ljudi su joj se zavjetovali na Mladu nedjelju i oni koji su imali padavicu, glavobolje, učestale migrene ozdravljali su kada su posjetili njezin grob. I moj brat Stipo imao je sličnu epizodu u svom životu i odlučio je u znak zahvalnosti podići malu kapelicu na tom grobu. To je mjesto okupljanja i katolika, i pravoslavaca i muslimana. Moglo bi se reći da je to jedno ekumensko buduće svetište.”

Hobiji – motori s unutarnjim sagorijevanjem i čitanje knjiga

Mons. Zeba ima zanimljiv hobi – motore s unutarnjim sagorijevanjem. „Bit će da sam trebao biti inženjer strojarstva jer su me motori, osobito motori s unutarnjim sagorijevanjem, dizel motori, uvijek zanimali. Mislim da sam bio dobar mehaničar. Svoje aute sam održavao sam, i danas napravim 90% posla oko motora, no sada zbog godina to sve više otpada, a u prvi plan dolazi prva ljubav – poezija i knjige. Dok me vid služi nastojim pročitati ono što sam propustio, a puno toga sam propustio pročitati u životu. U Bijelom Brdu bio je župnikom i poznati pjesnik Izidor Poljak. Svi smo mi pisali pjesme svoga života, jer nam je on bio motivator. Pitanje je da li je to imalo umjetničku vrijednost. Meni je nadahnuće dolaziti u crkvu gdje je on svake nedjelje predvodio misu. Tada se osjećam kao početki i mogu samo reći: ‘Izidore, tu si. Ono što si izabrao nastavi’”.

Svjedočanstvo mons. Zebe može se poslušati na linku: