Mons. Pažin svoje svećeništvo živi više od 25 godina, a klica zvanja javila se u obiteljskom okrilju u Velikoj Kopanici. Prisjećajući se lijepih dana djetinjstva ističe da je rođen u jednom lijepom, ugodnom, slavonskom mjestu. „Moja obitelj doselila se iz istočnog hercegovačkog dijela u to pitomo slavonsko mjesto gdje su se ljudi bavili poljoprivredom. Djetinjstvo je bilo vrlo jednostavno, skromno, u ugodnom i harmoničnom obiteljskom okruženju. Doživljavao sam sve ono što su doživljavala druga djeca, igrao se po drumovima i uživao u svakom slobodnom danu. Iz djetinjstva pamtim mnoge stvari, ne možda one koje bi me učinile izvanrednijim u smislu današnjega poziva, nego one najjednostavnije poput utakmica, ponekada male svađe s kolegama i kolegicama, bili su mi dragi školski dani, bilo mi je drago provoditi ljeto u svojoj maloj sobici koju sam imao u kući. Ispod postelje sam uvijek imao hrpu različitih romana od Velikog Blacka, Zagora i nekakvih drugih, ali roditelji su pazili da čitam i neke druge stvari puno plemenitije za ono vrijeme”.

Prvi poticaj na razmišljanje o svećeništvu stigao od župnika

Iako ističe da u njegovim počecima poziva nije bilo izvanrednih okolnosti i da ne može izdvojiti neki posebni trenutak kada se u njemu stvorilo nešto što ga je potaknulo da bude svećenik, osvrće se na one male znakove koji su k tome vodili. „Moji prvi susreti sa svećeničkom službom bili su oni jednog jednostavnog ministranta koji je uživao u ceremonijama u župnoj crkvi i u svemu liturgijskom u čemu smo spoznavali nešto novo, to doticali i pokušavali iskusiti ponajprije na razini igre, a onda i u osobnom vjerskom razvoju na jednoj drugačijoj razini. Prva osoba koja me je na neizravan način potaknula razmišljati o svećeništvu bio je tadašnji svećenik vlč. Pavao Šrajer, inače Osječanin, koji je u meni i u jednom slavonskom selu kao što je Velika Kopanica bio i više od svećenika. Pamtim ga kao čovjeka koji je u jednoj ruci imao Sportske novosti, Večernji list, a u drugoj je uvijek bila jedna knjiga iz beletristike ili iz teološke, filozofske ili druge literature. Za njega bi Nijemci rekli da je pravi ‘stadtpfarrer’ – jedan gradski župnik ali u ruralnoj i vrlo jednostavnoj seoskoj sredini. Ne pamtim toliko njegove propovijedi, različite pastoralne projekte, ali pamtim stvari koje su meni kao djetetu ostale prilično bliske. On je prijateljevao, između ostalog, i sa svećenicima iz Đakova. Tada nisam znao da su oni profesori na fakultetu, da su odgojitelji sjemeništaraca i bogoslova. Poznavao sam ih kao njegove prijatelje ribiče i rado sam za njih prikupljao gliste po dvorištu da bi mogli ribariti. Želim time reći da ove slike iz moga djetinjstva pokazuju jednostavnost onih svećenika koji su prihvaćali i u meni pronalazili ono što sam im u tome trenutku mogao ponuditi. Iz dana u dan se na mene puno više računalo, kako pred oltarom tako i za oltarom kao i inače u župi. Ali, to su ovako neke anegdote ili životne epizode koje su mi jako ostale u sjećanju”.

„Jedan direktor škole ušutio je pred mojim pozivom”

Za svoj odlazak u sjemenište na zagrebačku Šalatu mons. Pažin ističe da se dogodio u ‘čudnim’ okolnostima. „Sada kada reflektiram stvarnost koja je iza mene mogu reći da je moj odlazak na Šalatu bio čudan. Čudan u smislu na ono vrijeme kada su učenici u osmom razredu dobivali knjižice u kojima su bila brojna zanimanja za koje smo se mogli odlučiti. Jednom zgodom u naš je razred došao ravnatelj i razgovarajući s nama što bismo željeli biti nudio nam je različita zanimanja. Kada me je pitao što želim biti u životu, budući da me je poznavao jer sam za cijelo vrijeme škole svirao i harmoniku i tamburicu te služio školi na različite načine u tom jednom glazbenom miljeu, rekao sam mu da bih htio postati svećenikom. On je kao direktor osjetio svoju obvezu i misiju u ono komunističko vrijeme da me odgovori i preobrati pa mi je počeo nuditi druga zanimanja, ali je prestao u trenutku kad mu je moja razrednica, koja je bila njegova supruga, rekla: ‘Pusti dijete da ostvaruje svoje snove’. Od toga trenutka, kada je jedan direktor ušutio pred mojim pozivom, otvorila su mi se vrata putovanja za Zagreb”.

S mirom u srcu mons. Pažin napustio je Veliku Kopanicu i zaputio se u Zagreb. „Na autobusnoj stanici pratili su me majka koja je plakala, sestra koja je plakala, brat koji se trudio ne plakali, moji prijatelji s kojima sam odrastao bili su oko mene i plakali, čak je i župnik Šrajer pustio pokoju suzu, a ja sam bio prilično miran. Šalata je bila novi svijet i jedno novo iskustvo. Doći u Slavonski Brod za nas iz Velike Kopanice bilo je jedno novo iskustvo i pustolovina, a o Zagrebu da i ne govorim. Dolazak u nepoznato bilo je previše za jednog dječaka od 14 godina koji je svoj dotadašnji život proveo u jednoj ulici. Poput mojih kolega i ja sam prvih dana znao pustit pokoju suzu. Zagreb, dvije godine provedene na Šalati, mnoštvo prijatelja s kojima i danas njegujem prijateljstvo, odgoj uokviren u posebna pravila i zakonitosti ondašnjih odgojitelja isusovaca koji smo dobili, vjerujem da su donekle oblikovali i moj današnji svećenički život”.

Profesori, odgojitelji, duhovnici bili su zaslužni za oblikovanje mentaliteta svećeničkog poziva

U formiranju osobnosti značajan trag ostavile su brojne osobe svojim primjerom življenja. „Ono što sam danas, ili što bih još trebao biti, mogu zahvaliti osobama koje mi je Bog darovao na putu do moga svećeništva. Među mnogima koje možemo nazvati duhovnicima ili svećenicima koji su me pratili, različitim župnicima, susjedima ali i profesorima, bilo je doista onih koji su na različite načine oblikovali ne samo mene nego i mentalitet jednog svećeničkog poziva i njegovali su taj mentalitet u svima nama. Ono što mi je na poseban način drago, kada se prisjećam tih bogoslovskih dana, jeste to što sam u profesorima na Katoličkom bogoslovnom fakultetu doživljavao duhovnike, a u duhovnicima izvrsno akademski obrazovane osobe koje su mi mogle puno više ponuditi od onoga što sam u tim trenucima trebao i tražio. Bilo je duhovnika, poput pokojnog vlč. Šeše ili na Šalati p. Rubinić, p. Galauner, koji će ostati u našim mislima dok smo živi, kao i profesori poput Nikole Dogana, Marka Jerkovića, Slavka Platza i brojnih drugih”.

„Molio sam Gospodina da me drži u svome dlanu i nosi kamo god poželi”

Želja da bude jednostavni svećeni dovela je mons. Pažina do ređenja koje je bilo 1994. godine. „Svećenički hod počinjem geslom – ‘U dlan si me ruke svoje urezao’. Uvijek sam kao bogoslov i kasnije kao svećenik njegovao, koliko mi je dopuštao, ljubav prema lijepoj riječi, ljubav prema poeziji te, između ostaloga, prema beletristici. Izaija mi je u godinama moga bogoslovskog života puno značio s različitim svojim porukama pa mi je to bio moto koji mi je možda puno više značio u vremenima kada sam razmišljao kamo krenuti, nastaviti ili ne nastaviti. Kada sam se susretao s različitim stvarima uvijek sam molio Gospodina samo da me drži u svome dlanu pa nek’ me nosi kamo god to bude on poželio”.

Doktorski studij katehetike u Grazu

Nedugo nakon svećeničkog ređenja mons. Pažin odlazi na doktorski studij u Austriju. „Kao bogoslov nikada nisam želio biti profesor, najmanje profesor katehetike. Ako sam nešto volio, volio sam fundamentalnu teologiju i promišljao sam da ako bih u životu nešto mogao birati rado bih bio profesor fundamentalne teologije jer je taj predmet zanimao. Kako to inače bude, na poziv biskupa Ćirila Kosa ni ne znajući zapravo zašto, ne razmišljajući u onom trenutku da bih biskupu smio reći ‘ne’, jer odgajan u toj jednoj ipak slobodnoj poslušnosti pomislio sam da vjerojatno oni koji ne šalju na taj studij u meni vide nešto što ja u tom trenutku ne mogu otkriti, a što bi bilo dobro za mjesnu Crkvu i za mene, odmah sam 1994. godine nakon što sam zaređen za svećenika morao ići u Graz na poslijediplomski studij katehetike i religijske pedagogije. Školujući se i sam sam se financirao radeći istodobno kao kapelan u jednoj župi sv. Josipa, njemačkog govornog područja”.

„Dekreti su se skupljali poput sličica za album”

Po povratku s doktorskog studija započinje predavački rad mons. Pažina. „U prvim danima predavačkog rada bilo je puno više izazova nego radosti. Vrijeme kada sam se vratio 1998. godine u Hrvatsku i započeo profesorsku službu bilo je na žalost vrijeme teške bolesti mog prethodnika na Katedri religijske pedagogije i katehetike mr. Marka Jerkovića. Morao sam preuzeti sve njegove predmete kao i njegovu ulogu predstojnika Katehetskog ureda. Tadašnji biskup Marin Srakić mislio je da mogu uz to preuzeti službu predstojnika Ureda za pastoral mladih. U nedostatku mnogih svećenika, znate kada ste mlad nemate priliku previše razmišljati nego skupljate dekrete poput sličica za album, postao sam i duhovni asistent studentima laicima i pratio njihov život i razvoj. U samostanu redovnica Svetoga Križa svako sam jutro imao misu. Bilo je previše toga odjednom u prvoj godini moga profesorskog rada u Đakovu da bih mogao tada reći da mi je bilo lijepo. Bilo mi je jako izazovno i naporno. Noći su bile prekratke, dani su bili predugi. U međuvremenu su došle i službe unutar Nacionalnog katehetskog ureda jer su u meni pronašli neku osvježavajuću snagu misleći da bih mogao pripomoći tada vrlo jakom katehetskom pothvatu i različitim katehetskim projektima. Posla je bilo jako puno, obveza je bilo doista puno. Htio sam ih koliko mi je to bilo moguće ostvarivati na najbolji mogući način. Bilo je radosti u svemu tome, posebno kada vidite da ste u nečemu uspjeli, no nisam mogao uživati u svemu onome koliko možda danas uživam kada s odmakom prema svemu što radim mogu napraviti stanku i promisliti kamo dalje i koje korake učiniti”.

Služba predstojnika Nacionalnog katehetskog ureda HBK

Mons. Pažin je od 2002. godine na dužnosti predstojnika Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije. Od brojnih izazova s kojima se susretao ističe one koji su ga osobno promijenili. „Ovdje bih izdvojio da nakon svega onoga što sam završio kao diplomant, proučavajući katehetsku i drugu literaturu i radeći doktorski rad u Grazu, shvatio sam da uloga predstojnika Nacionalnog katehetskog ureda u meni oblikuje sve ono što sam u teoriji možda mogao naslutiti što kateheza, što religijski odgoj za čovjeka uopće jeste. U svim projektima koji su nastajali od 2002. godine do sada i koje smo nastojali ostvariti u kontekstu trajne izobrazbe vjeroučitelja, rada na novim udžbenicima i vjeronaučnim materijalima, osvježavanju Vjeronaučnih olimpijada, mnogim drugim elementima, u meni se otkrivala meni možda nepoznata strana života koja je postala svjesnijom i jasnijom. Mnogi su mi govorili, premda sam nisam shvaćao a na jednom mjestu poput ovoga se to pokazuje, da se u meni nalazi umijeće blage diplomacije, nježnog intelektualizma u smislu da nisam konfliktna osoba nego sam uvijek pokušavao dijalogom ili razgovorom rješavati stvari. Sada kada pogledam unazad u ovih 20 godina na mjestu na kojem jesam kao predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda ne može se biti ako ste kao osoba zatvoreni, ako ne napredujete iz dana u dan, jer biti vjeroučitelj i religijski pedagog u današnjem vremenu ili stvarati i oblikovati sliku onih za koje ste na tome mjestu najprije traži od vas svojevrsno stalno napredovanje i obrazovanje u različitim znanstvenim i drugim disciplinama. Naime, sustav odgoja i obrazovanja koji želite prenijeti i s ove pozicije predstojnika Nacionalnog katehetskog ureda vjeroučiteljima i učenicima, jednostavno je takav da je isprepleten različitim znanstvenim disciplinama, ali uvjetovan i podržan onom snagom kršćanske vjere koju kao religijski pedagozi želimo iz dana u dan promicati. S druge strane, nikada nisam gubio osjećaj ili misao da sam na ovom mjestu samo predstavnik Hrvatske biskupske konferencije za čije sam lice i način govora htio uvijek da budu prepoznati u susretu s političarima, u susretu s ministrima, u susretu s voditeljima Agencija za odgoj i obrazovanje, u susretu sa svim drugim znanstvenim institucijama s kojima smo bili pozvani surađivati.”

Vjeroučitelji svojim radom jedini održavaju kvalitetan i dobar katolički vjeronauk u osnovnim i srednjim školama

Aktualna situacija pandemije koronavirusa donijela je brojne izazove i za vjeroučitelje i za školski vjeronauk. „U dosad nepoznatoj stvarnosti vrlo brzo smo trebali dati domišljati odgovor koji bi sadržajno bio bogat, i koji bi u ovim nemilosnim vremenima pokušavao osvijestiti činjenicu postojanja Boga. Ova situacija iznjedrila je i u meni nešto što sam proteklih 20 godina osjećao, i što mi je ova kriza pomogla artikulirati, a to je da se ne temelji vjeronauk na ugovorima međunarodnim ili provedbenim između Vlade RH i Hrvatske biskupske konferencije, kao niti na knjigama didaktičkog, pedagoškog i teološkog sadržaja svih nas profesora, koliko se doista temelji na zauzetosti, angažmanu i predanosti naših vjeroučitelja. Upravo zahvaljujući njima u posljednjih godinu i pol dana smijem reći da je vjeronauk u hodu zajedno s drugim predmetima i ostvaruje u nemogućim situacijama sve ono što se od njega očekuje. Bez ikakve oholosti, a s poniznom željom želim pozdraviti i zahvaliti vjeroučiteljima koji su na poseban način bili pozvani u djelo provoditi sve ono što je bilo i ponekad zamišljeno na našoj razini. Jednostavno mogu reći da je meni ova kriza pokazala da su jedini pravi nositelji kršćanske poruke u odgojno-obrazovnim institucijama u ovom trenutku vjeroučitelji.

U posljednjih nekoliko mjeseci njih je oko 40 u mome timu radilo videolekcije čije su linkovi prešli granice naše države i koriste se u mnogim drugim zemljama Europske unije. Draga mi je ta solidarnost vjeroučitelja koji su odvojili svoje vrijeme da bi svim drugim vjeroučiteljima u Hrvatskoj, ali i učenicima, dali ne gotove materijale nego prijedloge materijala u okviru videolekcija i nekih drugih digitalnih sadržaja, kako bismo ovo vrijeme prevladali u jednoj ozbiljnoj ali ipak radosnoj vjeronaučnoj atmosferi, u vjeronaučnom kršćanskom ozračju. Možda je trebala doći i u mom životu ovakva kriza da bi mi rekla na nekakav neizravan i čudan način – uspio si u onome što si htio u ovih 20 godina! Vjeronauk ne ovisi o autoritetima crkvenoga nauka, o autoritetima religijskih pedagoga, još manje o autoritetima vlasti ili službene Crkve koju predstavljam kao predstavnik Nacionalnog katehetskog ureda. Vjeroučitelji su dovedeni do onoga trenutka da sami shvate kako svojim radom jedini održavaju kvalitetan i dobar katolički vjeronauk u osnovnim i srednjim školama”.

Mons. Pažin u slobodnim trenucima voli posegnuti za gitarom iako, kako ističe, ne svira više javno nego za sebe. Voli poslušati glazbu i pročitati nešto lijepo. Zaključno poručuje da svaki dan donosi novu mogućnost za stvaranje novoga puta i početka u našem susretu ili prijateljevanju s Bogom, koji se na različite načine i u različitim oblicima pojavljuje u našem svakodnevnom životu.