Mons. Petrović rođen je 20. svibnja 1938. godine u Gotalovu, malom prekodravskom mjestu uz mađarsku granicu. Dijeleći prva sjećanja iz djetinjstva u emisiji ‘Od Krista pozvani’ Hrvatskoga katoličkog radija prisjetio se ratnih dana, iseljavanja te otkrivanja poziva za svećeništvom. „Moja sjećanja na rodno Gotalovo sežu još u 1940. godinu. Sjećam se odlaska hrvatske vojske tadašnje Nezavisne države Hrvatske i dolaska tzv. osloboditelja koji su bili Bugari, i dosta su se pristojno ponašali u našem selu. Sjećam se da je samo jedna djevojčica nastradala i to nesretnim slučajem. Ja sam najmlađe četvrto dijete u obitelji, i to je imalo svoje prednosti i nedostatke, ali mogu reći da sam imao lijepo djetinjstvo. Dobro se sjećam naše prisilne seobe na koncu rata jer je front bio na Dravi, udaljen svega 500 metara od nas. Čitavo selo moralo se preseliti u Mađarsku. Sjećam se te kolone, ali i da su roditelji prije toga pokušavali sačuvati vrijedne stvari zakapajući ih u zemlju. I ja sam svoje igračke zakopao. Sjećam se da sam imao jednog drvenog konja, jedinu lijepu igračku, i njega sam zakopao. Pronašao sam ga kada smo se vratili iz Mađarske.”

Mještani Gotalova bili su u Mađarskoj nekih tri mjeseca. Vratili su se na svoja ognjišta kada je završio rat. Mons. Petroviću je to bila prigoda i da nauči nešto mađarskog jezika. „Kada smo se vratili doma prvo sam pitao gdje su moji zečevi. Sve se to razbježalo. Nestalo je i dvadesetak svinja koje su moji roditelji ostavili. Kada su došli Bugari opljačkali su selo. Moji roditelji su imali dva konja koja su im oduzeli. Za seobu u Mađarsku roditelji su morali koristiti krave da vuku kola koja je otac napravio da bismo povezli hranu za prvo vrijeme. Po povratku u Gotalovo krenuo sam u školu. Bio sam prva generacija Titove škole. Sjećam se da smo u školi imali križ na zidu. Čak je i u drugom razredu župnik dolazio u školu, i sjećam se svoje prve ispovijedi koju sam imao u školskim prostorima. Tada smo imali vjersku pouku u školi. Kasnije se sve to promijenilo. U moje vrijeme imali smo pučku školu – četiri razreda, a iza se odmah išlo u gimnaziju. Tako sam i ja nakon četvrtog razreda krenuo u gimnaziju u Koprivnicu.”

Odlazak u sjemenište

Mons. Petrović je u Koprivnici završio prvi razred gimnazije, a onda je prešao u Zagreb gdje je kao svećenički kandidat išao u vjersku interdijecezansku školu. „Poziv za svećeništvom počeo sam otkrivati kroz ministriranje svome župniku koji je bio u Goli, a Gotalovo je bilo filijala. U mome selu jednom mjesečno smo imali misu. Župnik je dolazio u kolima koja su vukli konji. Kao ministrant sam zajedno sa župnikom išao u blagoslov kuća u božićno vrijeme. Sjećam se da me je pitao bi li išao u sjemenište. Počeo sam razmišljati o tome i rekao sam roditeljima da bih pošao u sjemenište. Župnik me je preporučio u sjemenište i tamo su me odmah primili.”

Susret sa Stepincem – mučenikom za vjeru

Odlučivanje za svećeništvo i dolazak u sjemenište bilo je u vremenu obilježenom montiranim procesom tadašnjem zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu i osudom, ali to nije obeshrabrilo mladoga kandidata. „Nisam osjećao strah. Bio sam svjestan da je na vlast došao režim koji ne voli Crkvu. Sjećam se kada je bilo suđenje Stepincu da je moj otac dolazio do informacija o tome kod učitelja s kojima se družio. A, ja sam to sa strane samo slušao. Kada sam došao u sjemenište, za vrijeme ljetnog ferija, ja sam se sa svojim prijateljem iz Ivicom Kecerinom biciklom zaputio njegovoj rodbini u Karlovac. Usput smo navratili u Krašić jer smo se željeli susresti sa Stepincem. Znali smo da je to problematično. Ja sam u Krašiću imao školskog kolegu Ivicu Penića, čija je kuća bila preko puta župnoga dvora. Najprije smo išli k njemu i gledali kako izbjeći policijsku kontrolu i ući u župni dvor. I dok su policajci pregledavali neke aute mi smo se provukli i ušli. Tamo su nas primili i nisu pustili da se taj dan vratimo. Bojali su se da će nas policija uloviti pa smo i prenoćili”.

Taj posjet Krašiću obilježio je život mons. Petrovića. „Sjećam se da nas je kardinal primio u svojoj sobi. Vidio nas je, blagoslovio i ohrabrio da se ne bojimo jer trenutni režim neće vječno trajati. Sljedećega jutra ministrirao sam kardinalu. Kao uspomenu na taj susret čuvam sličicu koju mi je poklonio sa svojim potpisom. Nije napisao datum, ni išta drugo, jer je i on očito morao biti na oprezu kao zatvorenik. Kardinala Stepinca doživio sam kao mučenika koji je nevino zatvoren jer su došla bezbožna vremena i on trpi radi Boga.”

Učvršćenje poziva kroz odsluživanje vojnoga roka

Godine 1957. mons. Petrović započeo je studij teologije u Zagrebu koji je morao prekinuti zbog odsluženja vojnoga roka. „Nama koji smo završili vjersku školu ona se nije priznavala pa su me u vojsci gledali kao pučkoškolca i morao sam odslužiti pune dvije godine. Mislili su da će nas kroz to vrijeme preobratiti da ne budemo svećenici, ali mene nisu uspjeli. Poslali su me u Makedoniju, u grad Štip. Tamo sam doživio i prvi Božić. Sjećam se da sam tražio da budem dežurni pa sam dočekao polnoćku i na svoj način proslavio Božić. Dobili smo obični grah za ručak jer je Božić padao na radni dan. U vojsci nisam imao problema kao što su imali bogoslovi prije mene, koji su mahom završavali u zatvoru ako nisu htjeli dati izjavu protiv Stepinca. Na nas tu prisilu nisu vršili. Sjećam se dana kada je Stepinac umro. Ujutro je tijekom smotre javljeno preko zvučnika da je umro narodni neprijatelj zločinac Alojzije Stepinac. Mislio sam tada da će se nešto sa mnom dogoditi, ali su me ostavili na miru. Imao sam sreću da je moj kapetan bio iz pobožne pravoslavne obitelji pa me je znao i zaštititi tamo gdje je mogao”.

Svećeničko ređenje mons. Petrovića bilo je 1964. godine po rukama kardinala Franje Šepera. ”Imao sam sreću da sam prije ređenja bio godinu dana ceremonijar kardinala Šepera pa me je poznavao. Svećeničko ređenje doživio sam kao nešto uzvišeno. Bio sam predstavnik svoje generacije pa sam morao održati govor. Iako je tada ređenje bilo na Petrovo, koje je bilo radni dan, došli su roditelji, rodbina i prijatelji, meni i drugima. Bio je to svečani i lijepi dan. Mlada misa bila je u mom rodnom Gotalovu. Ja sam prvi svećenik iz svoga rodnoga mjesta.”

Prvi koraci u pastoralu

Kao mladi svećenik mons. Petrović službovao je u župama Stari Farkašić i Šišinec uz rijeku Kupu, te zatim u župi Bednja i u župi Pitomača. Na tim je službama skupljao iskustvo koje će mu kasnije dobro doći u misijskom radu. „Jednoga jutra u Pitomaču su došli mons. Vladimir Stanković i biskup Mijo Škvorc i rekli su mi da bi mogao ići van za misionara. Nisam to još planirao ali sam vidio da neću biti župnik u Pitomači, rado bih to bio ali ondašnji župnik još nije mislio na svoju mirovinu, pa sam pristao. I, već u mjesecu listopadu bio sam u Njemačkoj. Tu mi je od velike pomoći bilo i učenje njemačkoga jezika koje sam prethodno imao u Austriji.”

Misionar u Koblenzu

Mons. Petrović došao je po dekretu u Hrvatsku katoličku misiju u Koblenz, ali je misija počela postojati okupljanjem žive Crkve. „Misija je bila osnovana godinu dana prije moga dolaska, ali se moj prethodnik laicizirao pa sam došao u nezgodnom trenutku. Tako sam se sam morao predstaviti kada sam imao prvu misu. S druge strane, došlo je do promjena u crkvenoj pastrvi pa sam u Njemačku došao s putovnicom, za razliku od svećenika koji su vani bili izbjegli s narodom. Kako nam je to bila prednost, tako je bio i nedostatak jer sam od izbjeglih svećenika znao čuti da nas je Tito poslao. Mi smo dolazili po potrebi. Crkva je pratila svoj narod. Osnivale su se misije. Tako je i misija u Koblenzu bila osnovana, ali se narod još nije okupljao. Sjećam se da su se na prvoj misi okupili sami muškarci. To nisam bio očekivao. Bila je samo jedna obitelj, nije bilo starog čovjeka. Prvi put sam se našao u jednoj takvoj, sasvim drugačijoj prilici. Na filijali su me dočekali ljudi obučeni u crno, i pitali su me jesam li ujak ili petrovac. Nisam prije čuo za tu riječ petrovac ali sam brzo shvatio što hoće. Nisu bili baš oduševljeni što nisam bio fratar.”

Vođen ljubavlju prema Kristu i željom za pastoralnim radom mons. Petrović brzo je uspostavio povjerenje s ljudima i počeo je graditi zajednicu. „Misija je osnovana dekretom tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije na čijem je čelu bio kardinal Franjo Kuharić, a u Njemačkoj me je primio domaći biskup Stein i dobio sam dekret župnika. Imao sam sve ovlasti župnika, i misija se tretirala kao župa. Odmah sam dobio matice rođenih, krštenih, vjenčanih samo ne za pokop. U misiji sam djelovao pune 33 godine. Prvih desetak godina djelovanja u misiji pratio sam dolazak Hrvata. Za muškarcima koji su jadno stanovali po barakama i sami si kuhali dolazile su žene i djeca. Tako da smo brzo osnovali hrvatsku dopunsku školu i počeli pravi život vjerske katoličke zajednice. Zajednica je brzo rasla pa smo dobili na korištenje crkvu u Koblenzu gdje nas je župnik primio raširenih ruku. Imali smo i svoj pastoralni centar u gradu. S tim pastoralnim centrom bio je i caritasov socijalni ured koji je puno značio za naše ljude. Ti socijalni radnici pomagali su našim ljudima da se snađu, da im se dokumenti prevedu, da budu posrednici između vlasti i njihovih potreba. Ne samo da smo posebnu pozornost posvećivali liturgiji, nego je uz nedjeljnu misu bio povezan i društveni, kulturni i zabavni život. Nakon mise bi vjernici ostajali na druženju te smo dvoranu ispod crkve gdje smo se okupljali zvali osmi sakrament.”

Domovinski rat u Hrvatskoj bio je jedna posebna priča u povijesti Hrvatske katoličke misije Koblenz. „Mi Hrvati nikada nismo bili toliko ujedinjeni i složni nego za vrijeme rata u domovini. Željeli smo sudjelovati, a ne smo jadikovati i plakati. Dobro smo se povezali i slali u domovinu pomoć u hrani, odjeći, lijekovima te bolničkim aparatima i krevetima. Dostavljali smo na prve linije i prognanima automobil hitne pomoći, kombi bus i pet osobnih automobila. Pomagali smo i u bolničkom smještaju teško ranjenim hrvatskim braniteljima kojima je bila potrebna skrb u Njemačkoj. Bili smo na pomoć i brojnim prognanima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Organizirali smo i kumstvo donatora za 120 nezbrinute djece u Hrvatskoj i u BiH. Od početka rata pa do 1995. skupili smo i poslali gotovo pola milijuna ondašnjih njemačkih maraka preko Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i Bedema ljubavi. Nismo nikada zatajili. Bili smo i ostajemo vjerni rodu i domu, Crkvi i domovini. To sam zapisao i u župnoj spomenici u Koblenzu”.

Kapelan Svetoga Oca

Kao dugogodišnji i angažirani župnik inozemne pastve mons. Petrović imenovan je 11. travnja 2001. godine monsinjorom – kapelanom Svetog Oca. „To mi je odlikovanje predao varaždinski biskup, a da bi bio imenovan bila je potrebna suglasnost zagrebačkog nadbiskupa kao i biskupa iz Triera. Bilo mi je to lijepo iznenađenje. Godinu dana ranije primio sam i Zlatnu medalju Varaždinske biskupije uz proslavu 30. obljetnice HKM u Koblenzu. Kada sam se umirovio 2004. godine ondašnji varaždinski biskup Marko Culej rekao mi je da moram zapisati da se zna kako sam u misiju otišao s 33 godine, da sam u njoj djelovao 33 godine i da se zna što smo mi sve radili. To je bio povod da sam iste godine izdao monografiju «33 godine u dijaspori – HKM Koblenz 1970.-2003.» Biskup Culej je dobro poznavao što smo radili u Koblenzu jer je dolazio k nama još kao vicerektor u Zagrebu i zamjenjivao me je svake godine kada sam išao na godišnji odmor. Ljudi i misiji zvali su ga svojim župnikom i bili smo sretni kada je postao biskup. Hvala Bogu da sam napisao monografiju, jer se primjećuje da ono što nije napisano kao da se nije dogodilo. Izdala ju je Kršćanska sadašnjost i mons. Ivan Miklenić, kao njezin glavni urednik, napisao je da monografija vrijedno svjedočanstvo života i djelovanja hrvatskih vjernika u Koblenzu i okolici na ponos cijele Crkve i Hrvata.”

Uz spomenutu monografiju mons. Petrović je u godini obilježavanja svoga 80. rođendana izdao spomen knjigu „Gotalovo u hrvatskom Prekodravlju”. „Želio sam zabilježiti puno lijepih i vrijednih stvari u mome selu koje iza sebe ima povijest od tek nešto više od 200 godina. Nije bilo teško skupiti materijale. Najviše je bilo u spomenici škole u Gotalovu, a pokupio sam i sve što sam mogao i na temelju toga zapisao. Tako da su događaji iz moga Gotalova zapisani i u slici i u riječi.” Mons. Petrović ističe da svoje umirovljeničke dane provodi surađujući s Radio Marijom te pomažući kolegama svećenicima na župama. Kako je u svome životu i svećeničkom djelovanju bezbroj puta osjetio snagu molitve naglašava da je veliki Božji dar ako se u molitvi i u životu može reći ‘Bože budi volja tvoja’.

Svjedočanstvo mons. Petrovića može se poslušati u cijelosti: