S. Ana ističe da je nama u Europi teško zamisliti siromaštvo u kojem žive Haićani, za čiju se zemlju ističe da je ostavljena i zaboravljena. “Mi ne možemo zamisliti da netko može živjeti ispod šatora ili neke nadstrešnice, a pritom se podrazumijeva kućica napravljena od dva do četiri komada drveta koji su natkriveni jednim najlonom, ili s nekoliko drvenih ploča. U takvim nastambama živi jako veliki broj stanovnika, posebno u velikim predgrađima glavnoga grada gdje je veliki broj ljudi u mnoštvu kućica koje se naslanjaju jedna na drugu, i njihove su dimenzije do 4 kvadratna metra. U tom im je prostoru sve: i kuhinja i spavaća soba, sanitarnog čvora nemaju, kao ni vode, niti struje. Postoji jedan dio elitnoga grada u kojem žive bogataši i njihove kuće su kao i kuće naših bogataša. Ograđene su visokim zidovima i bodljikavom žicom. Bogataši imaju pristup svemu i njihova djeca se školuju u SAD-u i Kanadi. Na internetskim portalima, ako ukucate Haiti, najčešće se mogu vidjeti siromašni dijelovi zemlje, pokazuje se teška politička i ekonomska situacija, a manifestacije koje se događaju su plod borbe ljudi za bolje sutra”.

Na Haitiju se, svjedoči s. Ana, jako teško zadovoljavaju osnovne životne potrebe. “Većina ljudi jedva da imaju dva obroka dnevno, i uglavnom se može računati da dnevno žive s 2 dolara, što ne pokriva sve njihove potrebe. Njihova hrana se sastoji uglavnom od riže, graha i palente, te zahvaljujući mangu i bananama, oko kojih nema baš previše posla i pogoduje im klima, mogu nekako zadovoljiti svoje potrebe.”

U osvrtu na svoju pripremu za misije s. Ana je istaknula da je želja njezinog srca bio rad u misijama. “Za Haiti smo se odlučili upravo iz razloga jer je 2010. godine bio pogođen velikim potresom. Tada je ostalo jako puno djece bez roditelja, i jako puno ljudi na ulici. A, obzirom da je naša karizma služenje siromasima, ostavljenoj i napuštenoj djeci, ljudima u starijoj životnoj dobi i velikim potrebama, prevagnula je odluka za odlazak u tu zemlju”.

Teško da se čovjek može pripremiti na sve što ga čeka na Haitiju, ali s. Ana naglašava da je čovjek pripremljen na sve ako se prepusti Bogu i ako odgovara na unutarnji poziv koji mu Bog daje. “Neku posebnu pripremu nisam prolazila, da sam nešto istraživala i sl., nego sam živjela svoj poziv i odgovor na njega kao ono što Bog želi i gdje me On treba. Vjerovala sam da će mi dati potrebnu snagu i sve milosti da mogu odgovoriti na poziv na koji me On zove. Mogu reći da i danas kada prolazim kroz te jedne dijelove grada, koji su lijepi i uredni i gdje živi elita, i prolazeći kroz veći dio grada gdje stanovništvo živi u nehumanim i neljudskim uvjetima uvijek u sebi, u srcu imam tugu i žalost zašto je to tako. I, pitam se što se sve može učiniti da se tim ljudima bude bolje, da i oni imaju dostojanstvene uvjete svoga života.

Sestre služavke Maloga Isusa djeluju na Haitiju od siječnja 2014. godine. Misionarke su najprije djelovale u sirotištu Dom kardinala Stepinca, zatim su djelovale u naselju Vilaj Scalabrini, gdje su radile s obiteljima u potrebi i pomagale školovanje djece siromašnih obitelji te pružale razne druge vrste pomoći kroz zdravstvo, školstvo, i druge životne potrebe.

“Tražili smo načine da odgovorimo i pomognemo ljudima koji su u potrebi, a tamo ih ima puno. Zahvaljujući našim prijateljima u Domovini izgradili smo dvije vodene pumpe u dva različita mjesta. Jednu 2015. a drugu 2018. u spomen na 100. obljetnicu smrti našeg utemeljitelja sluge Božjega Josipa Stadlera, 150. obljetnice njegova svećeništva i 175. obljetnice rođenja. Željeli smo da na taj način ostane neki znak, sjećanje na utemeljitelja jer upravo ta karizma služenja siromasima koju nam je on ostavio u baštinu, i ljubav koju je on imao prema njima prešla je i na nas, pa smo htjeli da to postane jedan dugotrajni projekt pomoći ljudima. Školovanje nam je također jako važno, ali i odgovoriti na osnovnu životnu potrebu pristupa pitkoj vodi. I sam Isus kaže: “bio sam žedan i dali ste mi piti”. Evo, nastojimo taj dio evanđelja živjeti, da odgovaramo na potrebe dragoga Isusa koji je skriven u tim ljudima”.

Misionarke se na Haitiju susreću s raznim životnim situacijama, od toga da obitelj jako žaluje kada im ugine koza, do toga da djeca umiru od upale uha. S takvim situacijama se nije lako nositi. “Bude nam jako teško kada čujemo takve stvari, i nastojimo pomoći koliko god možemo da ublažimo njihove boli. Ljudi plaču kada im ugine koza jer je smatraju izvorom svoje hrane. Tako ostaju bez izvora prehrane za svoju obitelj, a nema novaca da bi se nabavila nova. Žaluju oni i nad djetetom kada umre, bude im žao, ali znaju da su izgubili jedno dijete, Bog će darovati drugo, i ta vjera da dijete kada umre ide u nebo nekako ih više utješi nego kada izgube svoj kruh”.

Unatoč velikom siromaštvu Haićani su otvoreni životu. “Život smatraju najvrjednijim darom i Bogu su zahvalni za taj život, i žive vrlo radosno zato što imaju priliku i mogu živjeti. Taj njihov optimizam, želja za životom, nada i volja za bolje sutra i nama daje snagu da se zajedno s njima možemo boriti za novo i bolje sutra.” Izgradnja škole, plaćanje školovanja djeci siromašnih obitelji, osiguravanje pitke vode, samo su neki projekti koje misionarke provode. Pomoć koja stiže iz domovine teško da je dostatna za sve to, tako da sestre svakodnevno na djelu gledaju Božju providnost. “Mogu posvjedočiti da nas je, od trenutka dolaska na Haiti pa do danas, providnost Božja pratila i da se često osvjedočimo riječi naših starih da Bog uvijek ima od čega dati kada ima kome. I dok god gledamo siromahe i one koji su u potrebi, tražeći način da vidimo u njima Isusa i odgovorimo na njihove potrebe, Bog uvijek nađe neki put i pošalje nam svoju pomoć u financijskom smislu”.

Slijedeći karizmu utemeljitelja nadbiskupa Stadlera, sestre su i na Haitiju u potrazi za novim misijskim mjestom svoga djelovanja započele rad u azilu za siromašne. “Od mjeseca studenog 2018. nalazimo se u gradiću Petit Goave, koji je nekih 70 kilometara udaljen od glavnoga grada Port au Prince. Tamo smo došli na nadbiskupovu zamolbu da pomognemo u vodstvu župnoga azila za siromahe i da se uključimo u pastoralne aktivnosti župe, te da vidimo kako bi mogli dalje. Trenutno se nalazimo u fazi kupnje zemljišta za naše buduće misijsko djelovanje i želja nam je da kao zajednica ostanemo živjeti i djelovati na Haitiju. Također bi voljeli sagraditi jednu kuću, internat, za siromašne djevojčice koje nemaju mogućnosti ići u školu, koje nemaju roditelja, ili koje se nalaze u dalekim brdskim područjima. To bi bila naša želja. Trenutno se isto molimo Bogu da nam providi još jednu sestru koja bi nam došla pa da možemo osnovati zajednicu tamo, ali to je sve u Božjim rukama.”

Gradnja internata posebno je važna jer, kako je pojasnila s. Ana, takav je projekt u svrhu suzbijanja modernoga ropstva koje se na kreolskom jeziku zove ‘restavek’. “Jako puno djece nema mogućnost za školovanje. Njihovi siromašni roditelji daju ih u dobrostojeće gradske obitelji, nekada je riječ i o rodbini, da njihova djeca služe u tim obiteljima i da zauzvrat imaju organiziran smještaj, hranu i odlazak u školu. Nažalost, velika većina te djece ne dobije mogućnost školovanja nego ostaju kao sluge i robovi tih obitelji, a ta vrsta modernog ropstva se na njihovom domorodačkom kreolskom jeziku naziva ‘restavek’. Htjeli bismo kroz internate za djevojčice pomoći djeci i napraviti neki vid prevencije. Mi znamo da to ne bi bio veliki broj djece, ali i jedan spašeni život u Božjim očima nije malo.”

S. Ana je rođena u Rami u Bosni i Hercegovini, u vjerničkoj obitelji, i bila je jedna od troje djece svojih roditelja. “Svake nedjelje smo išli na svetu misu, ali ono što sam u obitelji naučila odmalena je taj dar dijeljenja, kako zajedno s bratom i sestrom, tako i s drugima. Posebno mi je u pamćenju ostao taj osjećaj za sirotinju. U vrijeme blagdana Božića, Uskrsa, mama je znala dati najbolji komad mesa da odnesemo jednoj siromašnoj gospođi koja je živjela sama u našem selu. U meni se rađala ta potreba da bi voljela pomoći drugima i biti u službi drugima. To je u meni neko vrijeme stasalo, pa sam primišljala što bi htjela biti, da bi se s početkom osmog razreda osnovne škole odlučila biti redovnica. Taj poziv je nekako prolazio kroz kušnju, ali Gospodin mi je dao mogućnost da sam upoznala sestre služavke Maloga Isusa i da sam bila na raznim duhovnim obnovama. U kući naših sestara, gdje sam bila na zadnjoj duhovnoj obnovi, imali smo molitveni susret i tada sam u kapelici posebno osjetila tu milost i poziv da bih željela živjeti upravo kao te sestre koje služe siromašnoj i bolesnoj djeci i starim ljudima”.

Odluka najstarije kćerke u obitelji da bude redovnica nije naišla na roditeljsko osporavanje. “Nikada mi nisu rekli nemoj ovo, gledaj ono, nego da će biti uz mene u onome što ja želim i gdje sam ja sretna. I to mi je u životu jako, jako puno značilo. U samostan sam došla na svoj 15. rođendan. Dobila sam pismo od provincijalne glavarice s. Liberije Filipović, koja je trenutno zajedno samnom misionarka na Haitiju. Ona nije znala da se datum dolaska poklapa s mojim rođendanom, tako da je moj dolazak u samostan jedno lijepo sjećanje na taj rođendan. To mi je bio posebno drag trenutak. Došla sam u samostan naših sestara u Gromiljak pored Kiseljaka, prvu godinu kandidature provela sam u Slavonskome Brodu, a druge dvije u Gromiljaku.”

Oblačenje redovničkog odijela i redovnički zavjeti bili su posebni trenuci u životu s. Ane. “To su bili trenuci za koje se živjelo i koje se iščekivalo. Trenutak da postanem redovnica bio je trenutak najveće radosti u mojem životu. To prvotno obećanje Bogu, prvi zavjeti, bili su mi kao i ono potpuno kod polaganje svečanih, doživotnih zavjeta.

Do ostvarenja misijskog poziva s. Ana nije trebala dugo čekati. “Mojem odlasku u misije prethodila je jednogodišnja služba odgojiteljice u Dječjem domu Egipat u Sarajevu, studij socijalne pedagogije na Salezijani u Rimu, te po povratku sa studija bila sam ravnateljica Dječjeg doma Egipat i odgojiteljica godinu i pol. Kroz to vrijeme sam razmišljala da napišem molbu poglavarima za mogućnost odlaska u misije, to sam i učinila te su me poslali u misije na Haiti.

Za odlazak u misije, i svojevrsnu pripremu, značajno je bilo i vrijeme koje je s. Ana provela na studiju u Rimu. “Živjela sam kod sestara misionarki Gospe od utjehe. One cijeli svoj život podređuju misijama, a ja sam živjela u zajednici od desetak starijih sestara. Kroz pet godina života s njima slušala sam razna iskustva. Tu se počeo rađati moj misijski poziv kroz to njihovo oduševljenje i radost predanog života u službi misija. Kada sam se vratila u Sarajevo i napisala molbu, do odlaska u misije prošlo je tek nekoliko mjeseci, jer sam znala da s. Liberija čeka odlazak za misije”.

U osvrtu na život u zemlji ‘gdje palme cvatu’ s. Ana ističe da su na Haitiju službeni jezici kreolski i francuski. Kada je došla na Haiti aktivno se dala na učenje kreolskog, jer se tim jezikom služi 100% stanovništva, a francuskim se služi samo mali postotak školovanog stanovništva. Nema, kako ističe, problema s tropskom klimom. “Cijelu godinu je ljeto, na to sam se priviknula kao i na hranu koja se sastoji od riže, graha, palente, kuhanih banana, koje nisu slatke poput ovih koje jedemo u Hrvatskoj, nego ima drugih vrsta koje su skuhane nešto poput krumpira. Ali, najteže mi je prihvatiti to da čovjek u današnjem društvu u jednom dijelu svijeta ne može pojesti koricu kruha, a u drugom dijelu svijeta restorani bacaju hranu.”

Haićanima je, kao velikim ljubiteljima nogometa, Hrvatska poznata kroz svijet sporta. Tako su zajedno sa sestrama navijali na zadnjem Svjetskom nogometnom prvenstvu za hrvatsku reprezentaciju. S. Ana se u razgovoru osvrnula i na ono što bi mi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Europi mogli naučiti od Haićana. “Od njih možemo vidjeti kako je živo blaženstvo ‘blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko. To su ljudi koji nisu opterećeni s materijalnim, i jedinu sigurnost i nadu vide u Bogu. To što oni žive je trenutak predanja i vjere Bogu da je On taj koji pomaže i koji je uvijek tu”.