Fra Tino Labrović započeo je svoj svećenički hod u Svetištu Gospe Sinjske, a sada je župnik u župi i samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Do svećeništva je prošao dug put kušnje i poteškoće, a poziv je osjetio još u djetinjstvu. „Odrastao sam u mjestu Glavice gdje sam proveo djetinjstvo i završio prva četiri razredna osnovne škole. Više razrede pohađao sam u osnovnoj školi u Sinju, u blizini Gospina svetišta koje je utjecalo na moje odrastanja, život i zvanje koje sam u konačnici izabrao. Imao sam bezbrižno djetinjstvo provedeno u druženju i igri. Naravno, da je odrastanje u jednoj manjoj seoskoj sredini podrazumijevalo i radove u poljoprivredi i stočarstvu, čime se moja obitelj bavila, pa je na to potrošeno dosta ljetnih praznika. Bilo je jedno zaista ispunjeno djetinjstvo, Bogom blagoslovljeno, kojega se rado prisjećam i iz kojega nosim jedne divne uspomene”.

Kapela u Glavicama, mjestu odrastanja.

“Tijekom odrastanja javljala se misao o svećeništvu, ali joj nisam dao prostora”

Iako se u djetinjstvu javila misao o svećeništvu, fra Tino joj nije dao prostora. „Potječem iz alkarske obitelji, moj otac je bio alkarski momak 25 godina, brat je isto veliki zaljubljenik u alku njegov su život konji i rad s konjima, a ja sam isto volio taj ‘šušur’ oko sinjske alke i pripreme za svečanost ali se nikada nisam vidio u tome. Volio sam raditi sa životinjama pa sam razmišljao završiti veterinu, međutim i sam ne znam zašto nisam upisao tu školu i studij. Tijekom odrastanja misao o svećeništvu se javljala, ali joj nisam dao prostora. Mislio sam da to nije za mene, pa nisam dopuštao da se ta misao dovoljno razvije u meni kako bih krenuo u svećeništvo”.

S alkarom Franjom Talajom.

Prvo na pozdrav Gospi Sinjskoj, a zatim u školu

Za svoj rast u vjeri fra Tino posebno ističe franjevce na župi i u svetištu Gospe Sinjske. „Vjeroučitelji, fratri, poticali su nas na osobnu molitvu. U Sinju je bio jedan zanimljiv i lijep prizor – kada bi djeca autobusima dolazila iz okolnih sela u Sinj svi bi izlazili na istom mjestu na stanici. Zatim bi na putu prema školi išli kroz fratarsko dvorište i ulazili bi u crkvu. Kratko bi se pomolili pred Gospinom slikom i nastavili bi dalje prema školi. Naravno, uvijek je u dvorištu bilo fratara i sam taj pogled na njih i na njihov život utjecao je na to da se u meni još više probudi taj poziv na redovništvo i svećeništvo koji se kod mene malo kasnije ostvario. Sjećam se da su me fratri jednom zaustavili na prolasku kroz dvorište pri završetku moje osnovne škole. Prišli su mi i rekli kako vide da imam klicu poziva i ako se odlučim da im se samo javim, čak su mi ponudili da pogledam sjemenište i gimnaziju, da me upute u sve to. Međutim, to sam nekako loše doživio, kao nekakav napad na moju slobodu. Mislio sam što meni sada netko treba određivati za što sam stvoren. Ostao sam u čudu i gledao. Nisam ništa odgovorio, nego sam odjurio prema školi. Dugo godina nisam ušao u crkvu, nastojao sam je zaobići. No, poziv koji sam osjećao u djetinjstvu došao je do izražaja kasnije”.

Završetak školovanja, odsluženje vojnoga roka i radno iskustvo

Prije odaziva na poziv fra Tino je upisao srednju tehničku školu, jer je u Sinju tada djelovala velika tvornica ‘Dalmatinka’ za proizvodnju konca. „Upisao sam tu trogodišnju školu trogodišnju, i po završetku ubrzo sam se zaposlio u tvornici. Radio sam godinu, dana, zatim odslužio vojni rok i ponovno sam se vratio na rad u tvornicu. Kratko sam radio, dao otkaz i krenuo novim putem. To vrijeme rada u tvornici bilo je doista lijepo vrijeme jer sam osjećao da sam napokon koristan. Kući sam donosio plaću u vrijeme rata i krize kada je majka ostala bez posla, a otac je dobivao minimalnu plaću. U radnom kolektivu bilo je dosta mladih ljudi. Bili smo dobra ekipa, družili smo se, veselili se, dijelili poteškoće, ali sve me to nije ispunjavalo. Tijekom vojnoga roka imao sam vremena razmišljati o svome životu i o svećeničkom pozivu koji se još više razbuktao nakon povratka iz vojske.”

Visovac, mjesto novicijata.

“Zvanje je bilo na vrijeme, ali moj odgovor je kasnio”

Poziv koji je sve više rastao zahtijevao je odgovor. „Jednog sam dana naprasno odjurio u župni ured sa željom da se prijavim u sjemenište. Čekao sam u redu ispred župnoga ureda, ušao unutra ali nisam znao što reći svećeniku. Dok me je pitao što trebam došla mi je misao tko zna hoće li mene proći želja za svećeništvom, možda ću se osramotiti, pa sam rekao da sam pogriješio prostoriju i izašao van. Dao sam sebi zadatak da ću kroz godinu dana više razmišljati, moliti na tu nakanu i postiti, razgovarati sa svećenicima i uvidjeti je li to zaista za mene. Ako vidim da je to za mene pristupit ću u sjemenište i učiniti sve što je potrebno da se ostvari. U Sinju je tada djelovao jedan mlađi župnik fra Tomislav Dukić s kojim sam podijelio svoje muke. Razgovarao sam i s drugim svećenicima jer sam želio biti siguran da je to za mene. Nakon godine dana uvidio sam da je to za mene, da me Bog poziva i odlučio sam se na poziv. Kada mi netko kaže da sam kasno zvanje volim reći da je zvanje bilo na vrijeme, ali sam kasno odgovorio na to zvanje. U početku mi je bilo žao što nisam na vrijeme ušao u sjemenište jer bi već mogao biti mladomisnik, a ne se mučiti u sjemeništu i sa školom. S vremenom vidite da sve ima svoje, da Bog vodi sve putove i da se jednostavno trebamo prepustiti. S odmakom vremena uvidite da je sve moralo biti tako kako je bilo. Bogu zahvaljujem za sve trenutke u kojima je bio samnom, jačao me, krijepio, pokazivao me na put i vodio me”.

Odluka da krene putem svećeništva bila je fra Tinova tajna. Tijekom ljeta je otišao u sjemenište na razgovor s odgojiteljima koji su ga u sve uputili, a da odlazi u sjemenište roditelji su saznali na čudan način. „Naime, iz sjemeništa je došlo pismo naslovljeno na moje roditelje u kojem je pisalo što sve trebam ponijeti u sjemenište. Naravno, oni su doživjeli šok kada su to pročitali, jer ništa od mene nisu čuli. Bilo je tu suza i plača, raznih pitanja, ali mogu reći da sam u tim trenucima osjećao Božju snagu i blizinu. Uspio sam sve to nekako objasniti i dočarati. Nekako se ne vraćam na to kako su oni sve to proživjeli, ali znam da su sretni i zadovoljniji. Bog je sve vodio i želio da bude tako. Moji prijatelji se nisu čudili odlukom za svećeništvo, rekli su da su od prvoga dana znali da će se to dogoditi. A ostali? Znate kako je to u jednoj sredini – bilo je pitanja jesam li se razočarao u životu, je li me djevojka ostavila, bježim li od nečega? Ali s vremenom sve sjedne na svoje mjesto. Meni je u tome trenutku bilo važno da sam spoznao svoj poziv, da sam odgovorio na njega i da u tim ni malo laganim trenucima osjećam Božju prisutnost i blizinu. To me je činilo sretnim”.

Izvor snage u Božjoj prisutnosti i blizini

Božja prisutnost i blizina bili su izvor snage za prolazak kroz velike napore u sjemeništu gdje su ostali kandidati bili puno mlađi, gdje se ponovno moralo ući u školske klupe nakon sedam – osam godina kako bi se položila razlika predmeta, gdje je bio samostanski red. „Uz Božju pomoć sve sam nadvladao i došao do novicijata kojeg se rado sjećam. Bilo je to vrijeme dubljeg promišljanja o pozivu. Oblačenje franjevačkoga habita u novicijatu u samostanu na Visovcu, Gospinu otočiću, izgledalo mi je kao dovršetak moga puta – postao sam fratar! Bilo je to nešto neopisivo. Imao sam osjećaj da sam postigao ono što sam želio, iako sam tada tek krenuo na put. Ta godina bila je ispunjena molitvom, pjesmom jer je bilo kolega koji su znali lijepo svirati i pjevati. Imali smo svoj bend i obilazili smo župe te nastupali na većim župnim slavljima. Uz studij, godina je bila ispunjena i radom u kući i u vrtu. To me je vratilo u djetinjstvo gdje je bilo brige i za životinje, i za vrt i okolinu. Zaista sam ušao dublje u franjevaštvo, u svoj poziv, učvrstio sam se za daljnje kušnje koje su me čekale”.

Susret odgojnih zavoda u Gračacu.

Radost doživljena pri oblačenju redovničkog odijela rasla je i umnažala se sa svakim novim korakom, pa tako i s đakonskim i svećeničkim ređenjem. „Nakon đakonskog, i kasnije svećeničkog ređenje, prionuo sam svim svojim dužnostima. Kao đakon bio sam određen, mogu reći, u moju župu Svetište Gospe sinjske u Sinju. Kao mladomisnik ostao sam u istoj župi i prihvatio sam se svih dužnosti – rada u školi, rada s prvopričesnicima, krizmanicima, zajednicom mladih, vjenčanjima, sprovodima, krštenjima, slavljenju misa, svemu što uključuje pastoralni rad”.

Mladomisnička sličica.

Fra Tino je za mladomisničko geslo izabrao riječi ‘K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju!’. „U tome geslu je sve jasno – predati Gospodinu sebe, svoj život, svoju dušu. Od njega crpiti snagu kako bih ga zaista mogao navijestiti drugima, pomoći drugima da u svojoj duši i srcu osjete Božju blizinu i osjete da je to živi Bog koji nas nije bacio u ovaj svijet i ostavio nego nas prati. Njegove planove često ne razumijemo i mrmljamo, kao što sam i ja radio, ali kada prođe neko vrijeme i kada se čovjek osvrne na svoj život može Bogu zahvaliti što je sve bilo tako i tražiti oproštenje za pokazano nerazumijevanje.”

Nekadašnji ministranti, s novacima na Visovcu, s vlč. Josipom i o. Zlatkom, u Gračacu.

Svećeničke službe

Svoje prve korake u svećeništvu fra Tino pamti po vrlo lijepoj suradnji s ljudima, bilo sa župljanima, bilo s hodočasnicima koji su navraćali u sinjsko svetište. „Bilo je to Bogom dano i Bogom ispunjeno vrijeme. Nakon četiri godine djelovanja osjetio sam se tu dao tako da mi nije teško pao odlazak na novu službu Zagreb. Došao sam kao župni vikar u župu, svetište i samostan Majke Božje Lurdske, gdje sam također ostao 4 godine. Tu je bio drugi način rada i drugo polje rada. Nisam imao školski vjeronauk, ali tu su bile sve one druge obaveze koje su bile i u Sinju. Iz Zagreba sam otišao u župu Gračac, koja je imala filijale u Ričicama – Sveti Rok i u Lovincu. U župi sam imao ljude doseljene iz Kraljeve Sutjeske, kao i iz Slavonije i Dalmacije, kao i samih Ličana. Među njima sam imao osjećaj da sam oduvijek tu. Rado sam ih poticao da njeguju svoje običaje, a po pitanju pastoralnog djelovanja bilo je puno obilazaka župa. Nije mi smetala niti lička zima. Mogu reći da su tri godine provedene s tim ljudima usmjerili daljnji moj život. Oni su bili tu u svakom trenutku, a ja sam se sa svoje strane trudio sudjelovati u njihovim radostima, žalostima, poznavao sam svakoga po imenu. Iz Gračaca sam otišao u župu Potravlje koja je bliže mome rodnom kraju. Tu sam se vrlo brzo uklopio i s radošću se sjećam svih susreta, slavlja i zajedničkih stvari kroz koje smo prolazili dvije godine. Zatim se ponovno vraćam u Zagreb.”

Frama u Zagrebu, ministrantski izlet, mladi u Sinju, župljani Gračaca u Potravlju.

Po povratku u Zagreb fra Tino je primijetio promjene iako je došao u sredinu koju je poznavao. „Pokušao sam nastaviti gdje sam stao. Međutim, mnogo toga se promijenilo pod utjecajem pandemije. Ljudi su se u počecima bojali, udaljili su se i od sakramenta ispovijedi, međusobno su se zatvorili. Bogu hvala da je to vrijeme iza nas i to se osjeti, naša je crkva ponovno ispunjena ljudima, ponovno su redovi ispred naših ispovjedaonica.

Lička zima

Jedina je sada poteškoća što su naša crkva i samostan jedno veliko gradilište. Obnavlja se kripta, koja je vapila za obnovom, a samostan je bio oštećen u potresu. Provincija je za obnovu imenovala fra Ivana Maletića, tako da se mi ostali možemo posvetiti brizi o ljudima, bilo kroz ispovijedi, bilo kroz osobne razgovore. Skoro svaki dan primamo ljude koji se bore sa svojim poteškoćama na razgovor. Pokušavamo im koliko je moguće pomoći”.

Odmor duše i tijela u prirodi

U slobodno vrijeme fra Tino rado planinari. „Mogu reći da sam zaljubljenik u Sljeme. Rado odlazim u ranim jutarnjim satima, odjurim do vrha Medvednice i vratim se. To je ono što me ispunjava i odmara. Iako je umor fizički, odmorite i tijelo i dušu u prirodi. Ljudi me pitaju kako mi nije dosadno svaki dan ići istim putem. Ali, svaki dan vidim nešto novo, neki novi cvijet, ili ne neki list otpao, ili je neka druga bilja narasla, nikada nije dosadno. Mislim da je za mene kao franjevca važan i taj odnos prema prirodi i boravak u prirodi”.

Planinarenje.