Budi dio naše mreže

Magistar biblijskih znanosti fra Matej Jovanovac govori o tzv. petom evanđelju Svetoj Zemlji u kojoj je na poslijediplomskom studiju, te o doživljaju događaja iz evanđelja na mjestima gdje su se događali. Osvrće se na svoje službe u Provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša, kao i o sudjelovanju u projektu 'Pod smokvom'.

/ Svjetlana Đuran

U božićnoj noći dočekali smo pohod Mladog sunca s visine. U evanđeljima čitamo u kojim se okolnostima i na kojem mjestu rodio Isus, kako je ta radosna vijest prihvaćena od pastira, trojice kraljeva, vladara i naroda… Zapisane riječi se na poseban način urezuju u srce i doživljavaju upravo na mjestu gdje su se opisani događali odvijali. Stoga nije čudno da se Sveta Zemlja naziva petim evanđeljem, ističe magistar biblijskih znanosti fra Matej Jovanovac, koji kao poslijediplomac na studiju u Jeruzalemu želi oduševiti ljude za posjet Isusovoj domovini. „Kada uzmemo Bibliju i kada ju čitamo u glavi zamišljamo kako je pojedini događaj mogao izgledati. Ali, kada se čovjek nađe na mjestu na kojem se nešto doista važno dogodilo, tada kao da ga to mjesto samo po sebi obuzme. Moje je iskustvo u vođenju hodočasničkih grupa i duhovne pratnje po svetim mjestima da se rijetko tko vrati isti. Ono što ta sveta mjesta imaju je doživljaj Isusove blizine. Osjećaš kao da sve oko tebe progovara”.

S grupom hodočasnika u Svetoj Zemlji – brdo Tabor.

Fra Matej ističe da mu je posebno lijepo za velike kršćanske blagdane vidjeti mnoštvo kršćana iz cijeloga svijeta. „Posebno su me oduševili kršćani iz Etiopije. Oni dolaze za Uskrs u bijelim haljinama i posjećuju pojedine crkve po Jeruzalemu. I onda kada razmišljam koliko su ti ljudi žrtvovali, jer svi imamo pojam o teškom životu i gladi u toj afričkoj zemlji, koliko su morali izdvojiti novaca za dolazak do Svete zemlje, onda i sam počnem više cijeniti i zahvaljivati Bogu za dar što sam u Jeruzalemu. Baš zato savjetujem i našim vjernicima da izdvoje potreban novac i vrijeme za posjet Svetoj zemlji. Znam da nije lako izdvojiti taj novac, ali je itekako plodonosno. Pored Zida plača jednom sam susreo rabina Daniela i u razgovoru smo se dotaknuli pitanja naše vjere – pitanja Mesije. Ono što mi je iz njegovih riječi bilo zanimljivo je to da je rekao kako i kršćani i židovi vjeruju u istoga Mesiju i iščekuju njegov dolazak, koji će za židove biti prvi, a kršćanima drugi Isusov dolazak. I upravo taj doživljaj blizine onima koji mu se čine dalekima još je jedna posebnost pohoda svetim mjestima. Tako se blizina osjeća i s muslimanima koji dolaze s velikim poštovanjem na kršćanska sveta mjesta. Upravo u takvim susretima vidimo da nismo međusobno toliko drugačiji, nego da ima puno toga što nas veže”.

S rabbi Danielom kod Zida plača.

Ali, ono što sve povezuje na poseban način istodobno i obvezuje, ističe fra Matej. „Kada prođemo svetim mjestima, bilo od Nazareta gdje je Marija rekla anđelu ‘Evo službenice Gospodnje’, bilo kada dođemo na Jordan gdje se Isus ponizno spustio da se krsti zajedno s grešnim ljudima,… na bilo kojem svetom mjestu možemo nešto posebno iskusiti. Zanimljivo je i to da se svakome neko drugo mjesto svidi. Netko se divi Galileji i Galilejskom jezeru, nekome je poseban Jordan, netko bi cijelo vrijeme bio u Jeruzalemu, i po tome vidimo koliko smo drugačiji i kako nam Bog na različite načine i na različitim mjestima progovara. To i jeste smisao naše vjere – pronaći mjesto, vrijeme, način, gdje ćemo biti s Bogom. Mislim da upravo Sveta Zemlja tu pomaže u pronalasku onoga specifičnog našega, gdje nas Bog želi i da baš tamo u svom gdje nam je potrebno da ozdravimo i da se približimo Bogu”.

S Biblijskom školom na Masadi, Mrtvo more.

Ovaj voditelj brojnih hodočašća u Svetu zemlju ističe da su crkve na svetim mjestima od svoga postanka do danas prolazile kroz transformacije. „Koliko mi je poznato jedino je bazilika u Betlehemu, iznad špilje Isusova rođenja, ostala više-manje u istom obliku u kojem je i sagrađena. Sve druge crkve doživjele su znatne preinake ili nadogradnje. Jedna zanimljiva nadogradnja te bazilike u Betlehemu bilo je smanjivanje ulaznih vrata kako bi se spriječili strani osvajači da u nju ulaze na konjima. S druge strane prolazak kroz vrata pri kojem se čovjek mora sagnuti da glavom ne zapne ima i simboliku snižavanja. Kako se Bog ponizio da bi među nas došao u liku maloga djeteta, tako i mi da bismo pristupiti Isusu moramo se poniziti. Ta malena vrata u bazilici Isusova rođenja podsjećaju nas na to da Bogu trebamo pristupiti ponizni, jer se Bog oholima protivi”.

Obnova zavjeta u Kani Galilejskoj.

Fra Matej otkriva koje je mjesto njemu posebno drago. „Od svetih mjesta nekako mi je posebno drago Galilejsko jezero. Ono se nije toliko promijenilo od Isusovog vremena, iako je razina vode opala zbog sustava navodnjavanja kojeg Izrael danas koristi i to pokušavaju popraviti. To mi je mjesto posebno zbog toga što nije toliko narušeno i nevjerojatno je stajati na obali i razmišljati što se sve tu dogodilo, koliki događaji i ljudi iz evanđelja o koji su tu bili zbog Isusa. Kada si tamo, kao da si dio evanđelja”.

Apsolventsko putovanje u svetu zemlju, KBF i prof. Božo Lujić 2009. godine.

Biblijski studij u Jeruzalemu bio je ostvarenje fra Matejeve velike želje. „Kada sam razgovarao sa svojim provincijalom o nastavku studija rekao sam mu da me jedino zanima odlazak na studij biblijskih znanosti u Svetu zemlju. Bila mi je to želja od mladih dana. Svetu zemlju sam posjetio s kolegama s fakulteta u sklopu apsolventskog putovanja, i bilo mi je to najljepše i najdraže putovanje na kojem sam ikada bio. Želio sam još više produbiti znanje o Isusu, produbiti svoje poznavanje Svetoga pisma i smatrao sam da nema boljega mjesta od onoga gdje se većina toga događalo. Otići tamo i studirati, upoznavati Boga, upoznavati mnoge ljude koji žele upoznati Boga na različite načine kroz izučavanje arheologije, lingvistike, povijesti,… Sve to pokazuje i kako Bogu možemo pristupiti na brojne načine, i Bog im progovara onako kako ga najbolje razumiju. Mogu reći da me je odlazak u Svetu zemlju doista promijenio na poseban način i svaki ponovni dolazak i boravak tamo me mijenja, kao i sve one koji su tamo došli i s kojima sam živio.”

Službe u Provinciji

Dok čeka nastavak studija u Svetoj zemlji fra Matej obavlja razne odgovorne službe u svojoj Provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša. Kao provincijski vijećnik član je Provincijske uprave, a bio je i tajnik kanonskog pohoda generalnog vikara fra Sean Sheridan Provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša sv. Jeronima. U osvrtu na tu izazovnu i odgovornu dužnost ističe da je već ranije imao iskustva s kanonskim pohodima. „Bio sam već prije na pohodu generalnog ministra našoj Provinciji tako da mi je bilo poznato kako će to izgledati. Dužnost generalnog vikara bila je upoznati braću prije Kapitula, razgovarati s njima, vidjeti kako razmišljaju i koji su njihovi savjeti za novi Kapitul. Bilo je to jedno obogaćujuće iskustvo jer smo susreli mnogo ljudi, razgovarali smo s brojnim fratrima, a običaj je i da generalni vikar posjeti i biskupe u biskupijama gdje djeluju naši fratri. Lijepo je bilo čuti biskupe kako govore pozitivno o radu naših fratara i na neki način dobiti podršku vizitatora da nastave s tim radom”.

S generalnim vizitatorom, Glavotok 2020.

Fra Matej ističe da su mu bila dragocjena pastoralna iskustva koje je stekao na službi župnoga vikara splitske župe Sv. Obitelj. „Pastoralno sam počeo djelovati 2009. godine kao đakon i bila je to ogromna promjena u mome životu. Dok sam bio u sjemeništu te kasnije na bogosloviji i u novicijatu bio sam isključen od pastoralnoga života, jer je fokus bio na studiju. Pastoralno iskustvo mi je bilo doista potrebno jer kontakt s ljudima mijenja čovjeka, pokazuje što je ljudima bitno i što im je potrebno. Ljudima smo poslani i jako je loše kada svećenik nema osjećaj za potrebe svoga stada. Bilo je to moje rano pastoralno iskustvo u kojem sam želio učiti i u kojem sam naučio, a najviše sam naučio na svojim greškama. Mogu reći da me je sve to obogatilo.”

S Generalnog kapitula, Rim – Asiz 2019.

U osvrtu na rad s Framom fra Matej ističe da je počeo od nule. „Nisam nikada prije bio u Frami, niti je vodio kao duhovni asistent, iako duhovni asistent samo asistira, a Framu vode sami framaši. I to me je iskustvo promijenilo i naučilo mnogočemu. Čini mi se da što vrijeme više odmiče teže je raditi s mladima, u smislu da ih je teže okupiti i broj je manji jer je broj mladih u opadanju. Teško je okupiti mlade koji osjećaju odgovornost za tjedni dolazak u župu, unatoč svojim obvezama, vremenskim uvjetima i slično. Vidim da je mladima puno lakše otići na neka klanjanja ili seminare koji nisu toliko obvezujući, i gdje su anonimni i pasivni. U Frami je potrebno aktivno sudjelovanje, možda kroz pripremanje teme i slično. U Frami sam počeo raditi prije 10 godina. Tada je bilo teško, a danas je još teže. No, oni koji jesu u Frami daju se svim srcem. Iako je broj manji, revnost se nije smanjila. Drago mi je to vidjeti i zahvalio bih svim framašima koji su na bilo koji način došli u moj život i promijenili ga. Zahvalio bih i svim duhovnim asistentima na njihovom trudu jer su učinili veliku stvar za Boga i za ljude.”

Hod Frame 2011. Asiz.

Uz vođenje hodočašća fra Matej vodi duhovne obnove u zemlji i u inozemstvu. „Ljudima su potrebna hodočašća i duhovne obnove. Vodeći hodočašća po Svetoj zemlji vidio sam da kada se sve preda Bogu, on čini čuda. Do sada se nije dogodilo da sam vodio neku grupu, a da Bog ne učini čudo – netko je ozdravio, netko se ispovjedio nakon 30 godina, netko je uspio oprostiti, netko je pobijedio depresiju, bilo je strašnih stvari i svjedočanstava i to je Bog činio ljudima koji su došli s vjerom, makar ta vjera bila malena, pali su na koljena, molili su Gospodina da im pomogne. To je bilo poput evanđelja kada Gospodinu dolaze razni bolesni i opterećeni, koje muče duhovi ovoga ili onoga, a Isus je sve njih ozdravio. Isus nije odbio one koji mu dolaze iskrena srca. Vidim da se to događa i danas i zato potičem ljude da susretnu Isusa, da naprave hodočašće ako ne mogu u Svetu zemlju, onda negdje drugdje i da pokušaju tamo naći Gospodina. Vjerujem da Bog cijeni jednu takvu žrtvu, da čovjeku još više progovara i postaje blizak. Svima koji ga zaištu Gospodin se pokaže u životu. Duhovne vježbe mi postaju sve draži segment svećeničkog djelovanja. Otkrio sam da ne držim duhovne vježbe za nekoga, nego najprije za sebe. Mnoge me stvari obogate već u pripremi za duhovnu obnovu, ili duhovne vježbe, a pogotovo kada progovorim ljudima o onome što je Gospodin najprije meni progovorio i vidim da oni to prihvaćaju i da se i njima po tome mijenja život. Po tome vidim koliko je Bog prisutan.”

U projektu ‘Pod smokvom’

Fra Matej naviješta Riječ Božju i kroz projekt ‘Pod smokvom’, u sklopu kojeg se svakodnevno objavljuju videosnimke evanđelja dana s komentarom. „Nikada nisam osjećao da sam medijska osoba i da sam osoba za takve stvari. Ali, pristao sam sudjelovati u projektu jer me zamolio moj prijatelj fra Mate Kolak koji je pokrenuo taj projekt, a drugi i najveći razlog je bio što sam osjetio da Bog to želi. U Svetom pismu Mojsije govori Bogu kada ga šalje da izbavi Izraelce iz ropstva da on nije za to, da ne zna govoriti, a Bog mu odgovara da ide i da će biti s njime. I ja ne smatrajući sebe nekim govornikom i nekom vještom osobom u tome, uvijek mi je lakše pisati, ali sam shvatio da ne činim to za sebe nego za Boga i da me on želi upravo takvog kakvog me je stvorio. I zbog toga nemam razloga uopće razmišljati nego govoriti Njegovu riječ”.

Otkrivanje poziva

Ovaj magistar biblijskih znanosti ističe da je Božji poziv da ga slijedi prisutan u njegovom životu od kada zna za sebe. „Mislim da nisam išao ni u osnovnu školu kada sam išao s bakom u crkvu. Kada bih vidio da ona ide ostavljao bih igru i išao s njome. Kada sam trebao krenuti u prvi razred osnovne škole počeo je Domovinski rat. Bili smo još neko vrijeme u Vinkovcima, a kada je pao Vukovar napustili smo Vinkovce i otišli smo u Ljubljanu u Sloveniji. Tamo sam išao na vjeronauk i u crkvu, a po povratku u drugom razredu osnovne škole čini mi se da sam s bakom svaki dan išao u crkvu. Postao sam ministrant i već tada, gledajući našeg župnika pokojnog Ivana Bubala, rodila se u mom srcu i glavi ideja da želim biti takav i da želim činiti što i on čini. Gledao sam kako on lista misal i mislio sam da je to sve što svećenik treba znati”.

Tijekom izbjeglištva u Ljubjani.

Susret ministranata u Đakovu.

“Tu sam da donosim Isusa koji me je pozvao”

Za svoj put ka svećeništvu naglašava da nije uvijek bio lagan, niti ravan. „S vremenom sam se Isusu i približavao, i udaljavao od njega. Što bih se nekada više udaljio, to bi me on jače privukao da bih bolje shvatio koliko me voli i koliko želi da radim i živim za njega. To je doista jedno svjedočanstvo na kojem mogu biti Bogu zahvalan i čuditi se zašto je izabrao mene. Gledajući sebe ne vidim što je u meni drugačije i posebno da bi me pozvao, ali kako Sveto pismo kaže Bog ne gleda ono što je izvana, nego gleda u srce te pozivajući pokazuje svoju veličinu, a ne ljudsku mudrost. Nastojim se u svome zvanju uvijek toga prisjećati da ne smijem nastupati ni po svojoj pameti i mudrosti, nego sam tu da donosim Isusa koji me je pozvao i pomogao u svim mojim traženjima i lutanjima i nikada me nije napustio. To je spoznaja koja čovjeku daje mir. On te izabrao i on će biti s tobom, što god se dogodilo. To želim reći svima koji tragaju za Isusom, svima koji se boje u životu iako kažu da vjeruju, važno je to da te Bog nikada neće napustiti.”

1. razred Nadbiskupske klasične gimnazije na zagrebačkoj Šalati.

Svečani zavjeti 2009.

Fra Matej se pronašao u Franjevačkom redu, ušao je u zajednicu Franjevaca trećoredaca glagoljaša. Za đakona je ređen 2009. godine u zagrebačkoj katedrali, a za svećenika godinu poslije. Bio je prvi mladomisnik u svojoj župu sv. Nikole u Vinkovcima. Slobodno vrijeme provodi u prirodi, a kako je ranije puno više svirao želja mu je nastaviti sa sviranjem i naučiti svirati na drugim instrumentima.

Mlada misa 2010. Vinkovci.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja