Fra Krunoslav Kocijan rođen je u Varaždinu 1975. godine kao najstarije dijete svojih roditelja Alojzije i Zvonimira. Poslije njega su rođene još dvije sestre, a kada je otišao u samostan rodila su se još dva brata. Odrastao je u župi kojom upravljaju dijecezanski svećenici gdje je i primio sve sakramente, ali je na misu išao franjevcima.

„Fratri su me prvi pitali za ministriranje, kada su vidjeli jednu obitelj koja redovito dolazi. Počeo sam ministrirati od četvrtog razreda. Imali smo redovite susrete, išli smo na izlete, znali smo mi kao djeca i pomagati u samostanu te smo tako upoznavali te čudesne prostore nekog novog svijeta. Franjevci su nas slali i na duhovne obnove i okupljanja ministranata tako da su tu negdje i klice moga zvanja. Osmi razred sam završio u ono vrijeme kraja komunizma pa se nisam usuđivao previše govoriti kamo idem, ali sam zapravo odlučio i želio poći u franjevačko sjemenište, tako da sam došao u Zagreb na Šalatu i bio sam u samostanu na Kaptolu”.

Privikavanje na život u franjevačkoj zajednici

U svojoj odluci fra Krunoslav je imao podršku obitelji. „Trebao sam proći dobar dio formacije i tek kasnije saznati neke detalje i zanimljivosti. Početkom rujna 1989. godine mama je bila tužna i plakala je. Vidjelo se da joj je teško pustiti najstarijega sina nekamo u nepoznato, u novu sredinu. Tata je rekao da me podržava ako sam ja tako odlučio. Poslije, nakon mlade mise, kada se malo čuju priče i dojmovi, ispadne da je tati bilo teže, samo je on to kao muškarac skrivao. A, majka kada me je dovela i predala u samostan, došla je nakon dva tjedna vlakom porazgovarati. Pitala me je kako sam, i kada sam joj rekao da sam sretan i zadovoljan, ona je od tada bila mirna.”

Prvih dana bilo je potrebno priviknuti se na život u zajednici. „U toj velikoj kući bilo nas je 25 sjemeništaraca, pet-šest po generaciji, tridesetak bogoslova i franjevaca – časne braće i svećenika, tako da nas je bilo osamdesetak sveukupno. Trebalo se priviknuti na jednu tako veliku kuću. Sjećam se jedne zanimljive zgode koja se tiče naših obroka. Kako sam došao u popodnevnim satima prvi mi je obrok bila večera. Jelo se ono što je bilo i u jednom trenutku je gvardijan pozvonio i krenula je završna molitva, a ja sam tek bio na pola obroka. Tako sam od prvoga dana naučio da trebam malo brže jesti, to je bila jedna od prilagodbi, ali išlo je sve pomalo”.

Franjevački kandidati su se bavili školom, a o njima su se brinuli odgojitelj. “Pomalo smo rasli u tom novom svijetu i s ljudima koje smo upoznavali, gledaš njih i nastojiš napredovati. Kod mene je sve išlo prirodno. Nije bilo velikih poteškoća i padova, ali sigurno tko računa s Božjom milošću, tko nađe duhovnika, tko moli drugog iskusnijeg čovjeka za pomoć, te ima povjerenja u ljude i u Boga vjerujem da će naći snagu da dođe do cilja”.

“Nikada nisam imao sumnju da franjevaštvo nije za mene”

Među lijepim životnim uspomenama su ulazak u novicijat i oblačenje redovničkog odijela. „To je vrijeme 1993. na 1994., još uvijek vrijeme rata. Zagreb i Rijeka, gdje imamo novicijat, nisu bili toliko pogođeni ali se osjećalo to ozračje. Bilo je lijepo to što je dobar dio moje bliže rodbine, dvadesetak i nešto ljudi, došao na oblačenje tako da smo bili u lijepome zajedništvu. Svakako da se čovjek posebno osjeća kada prvi puta obuče ovo sveto odijelo koje je sv. Franjo zamislio u znaku križa da ga asocira na Isusa. Onda je uslijedilo privikavanje na jednu manju zajednicu, sa svojim načinom života, i ritmom hodočašća. Na Trsatu se u mjesecu listopadu sve smiri što je dobro za novicijatski život, razmišljanje i molitvu i rast, i za ono što te čeka na kraju te godine kušnje – odluka za život u svetim zavjetima poslušnosti, siromaštva i čistoće.

Unatoč kušnjama, koje su sastavni dio života svakog čovjeka, fra Krunoslav je bio siguran u svoju odluku. „Svaki čovjek ima promišljanja na svome životnom putu i to je normalan proces. Ja sam sigurno imao promišljanja i kriza, možda su moji odgojitelji imali više problema samnom nego ja s njima, ali svi su mi ostali u dobroj i dragoj uspomeni. Nikada to nije bilo da sam s nekim došao u sukob, da sam imao neku životnu sumnju ili situaciju da kažem kako to nije za mene, da to ne mogu izdržati, to je prezahtjevno, ili da želim živjeti obiteljskim životom ili nešto drugo. Sve sam to prihvaćao kao normalno, te u molitvi i u razgovoru s odgojiteljima, u svom razmišljanju i dozrijevanju, osjećao sam da je redovnički život i svećeništvo za mene i nastojao ustrajati na tome putu.”

Svećeničko ređenje u godini Velikog jubileja

Svećeničko ređenje bilo je u jubilarnoj 2000. godini. „Bilo je to 10. lipnja 2000. Tada je nadbiskup bio Josip Bozanić i lijepo je to bilo, lijepo smo se pripremali. Ređeni su kandidati nadbiskupije i redovnički tako da nas je bila lijepa skupina, preko 20.

Ono što bih tu izdvojio bila je priprava za Veliki jubilej gdje je svaka godina bila posvećena jednoj osobi Presvetoga Trojstva i vrhunac je bila ta Jubilarna godina. Kako franjevci stoljećima služe u Isusovoj domovini onda su braća iz naše provincije u dvije skupine hodočastila u Svetu zemlju. To mi je isto ostalo u lijepoj uspomeni. Vodio sam misu baš iznad dvorane Posljednje večere.

Svoj svećenički hod fra Krunoslav počinje s geslom: ‘Ovime se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici (Iv 15,8)’ „Geslo sam uzeo iz Ivanova evanđelja za koje mislim da se čita u uskrsno vrijeme. Mene je dotaknulo to da želim biti Isusov učenik i da želim donositi plod onako kako to Gospodin želi, pa sam zato to i odabrao.

Moja mlada misa bila je 23. srpnja 2000. godine ispred župnoga dvora u Vidovcu, u župi sv. Vida u kojoj sam kršten, pričešćen i krizman. Kako se očekivalo da će biti dosta ljudi onda je tadašnji župnik vlč. Dragutin Bogadi to organizirao uz veliku pomoć mještana. Napravljen je vanjski oltar i bili je jako lijepo. Drago mi je da mi je propovjednik na mladoj misi bio fra Bonaventura Duda, tako da su se svi koji su bili na neki način čudili da je on u tako visokoj dobi to prihvatio, a s druge strane su se divili kakva je to bila divna propovijed. Procjene kažu da je bilo oko 700 ili malo više ljudi, a na ručku kod društvenog doma u Gojancu skupilo se oko 1000 ljudi”.

Od odgojitelja do trsatskog gvardijana

Fra Krunoslav je kao svećenik proveo dvije godine na Kaptolu u Zagrebu, gdje je obavio svoj đakonski praktikum i bio vjeroučitelj skupine krizmanika i prvopričesnika. Zatim je u Samoboru bio vicemagistar postulanata i duhovni asistent Frame. Uprava provincije šalje ga na poslijediplomski studij gdje bira studij dogmatske teologije na Papinskom sveučilištu Antonianum. Postigao je magisterij s temom „Slika Crkve Williama Ockhama”.

Po povratku sa studija ulazi u tzv. pravi pastoral u Virovitici gdje je bio župni i samostanski vikar, ekonom samostana, duhovni asistent OFS-a i Frame, zajednice Vjera i svjetlo, te predavao vjeronauk u školi. Kako bi po želji Provincije dovršio doktorski studij bio je premješten u Samobor. S promjenom uprave Provincije fra Krunoslav je dobio novu dužnost odgojitelja bogoslova – dvije je godine bio vicemagistar, a onda je preuzeo magistarsku službu. A, nakon izbornog Kapitula imenovan je gvardijanom na Trsatu i čuvarom svetišta Majke Božje Trsatske i definitorom Provincije.

“Htio bih da Trsatsko svetište ostane mjesto okupljanja ljudi”

Imenovanje novim trsatskim gvardijanom fra Krunoslav je prihvatio, kako ističe, s povjerenjem u Boga. „Htio bih da Svetište ostane mjesto okupljanja ljudi i dolaska hodočasnika. Starija braća su mi rekla da Trsat živi s hodočasnicima i od hodočasnika. U ovoj specifičnoj situaciji u kojoj jesmo i s koronavirusom, nadamo se da će se situacija pomalo normalizirati”.

Uz normalizaciju stanja krenula bi normalna okupljanja vezana uz veće ili manje grupe koje dolaze za vikende i uz hodočasničku sezonu koja traje od Uskrsa do kraja listopada. “Želim da svetište Majke Božje, Majke milosti od Nazaretske kućice, postane mjesto dolazaka ljudi na duhovnu obnovu, na misu, na preporučivanje Majci Božjoj, na zahvaljivanje, i da mi koji smo tu izabrani budemo poslužitelji hodočasnicima i pomoć našim novacima, jer je tu i novicijat, da im ne budemo u tome prepreka, nego da im budemo koliko je moguće pomoć. Želio bih da franjevačka zajednica bude složna, da budemo jedno lijepo bratstvo u kojem se možemo dogovoriti i biti od pomoći jedni drugima. Također da nastojimo olakšati ljudima i da im damo priliku za lijep susret u crkvi i u samom svetištu”.

Kako je vršio dužnost odgojitelja bogoslova fra Krunoslav se osvrnuo i na izazove s kojima se susreću današnji kandidati za franjevaštvo. „Na početku svoga svećeništva imao sam milost i priliku biti pomoćnik odgojitelja postulanata, osoba koje iz svijeta dolaze u samostan pa se privikavaju na život. Već sam tada vidio koliko je bogatstvo u svakom mladom čovjeku koji dolazi i kuca na vrata samostana, koliko je svaki čovjek otajstvo i koliko se može razviti svojim talentima i doprinijeti zajednici. To se potvrdilo za vrijeme dok sam bio vicemagistar bogoslova i njihov magistar odgojitelj. Oni s jedne strane nose svoju snagu, polet i želju da nešto promijene na bolje, ali nose i onu baštinu iz obitelji, svijeta i društva u kojem žive. Tu im treba pokušati pomoći i nekako usmjeriti, olakšati im put, prijelaz i njihovu formaciju, kako teološko-intelektualnu tako i duhovnu, da bi danas-sutra preuzeli odgovornost i krenuli živjeti ono zbog čega su došli i što žele ostvariti kao svoj poziv”.

Proslava 20. obljetnice svećeništva u specifičnoj situaciji

Iza fra Krunoslava je 20 godina svećeništva, koje je pokušao obilježiti u specifičnoj situaciji izazvanoj zarazom Covid-19. „Budući da smo se nakon potresa 22. ožujka morali iseliti s Kaptola i da su bogoslovi preseljeni u Kuću susreta Tabor u Samoboru, imali smo jako lijepo slavlje na vazmenom bdijenju u svim tim posebnim okolnostima i ja sam tada propovijedao. To mi je bilo toliko lijepo da sam zahvalio bogoslovima, fra Ivanu Matiću i poslužiteljima, da to doživljavam kao dar sebi za svoju 20. godišnjicu svećeništva. Osim toga sam 19. srpnja bio pozvan propovijedati na zlatomisničkom slavlju moga sumještanina fra Josipa Vizjaka, koje je bilo na istom mjestu kao i moje mladomisničko slavlje. Pridružio mu se kapucin fra Eugen Pavlek, koji je srebrnomisnik, i ja kao najmlađi među njima bio sam propovjednik. Tako da i to smatram jednim lijepim slavljem”.

Fra Krunoslav voli sport, voli kvizove znanja kao i rješavanje križaljki. Uz blagdan utemeljitelja Reda manje braće sv. Franju Asiškog ističe da je sam svetac svoj život pretvorio u življeno evanđelje, a to je poziv i za svakog kršćanina. „Evanđelje je riznica iz koje stalno možemo crpiti. Kao vjernici, kao ljudi koji se uzdaju u Boga znamo da nema te situacije koja nije opisana u Svetom pismu kao neka krizna situacija ili nema osjećaja koji tamo nije izražen, tako da je Biblija knjiga o životu i knjiga života”, poručio je fra Krunoslav Kocijan.