“Kada bih se ponovno rodio opet bih bio svećenik. Promijenio bih samo svoj odnos prema molitvi – više bih molio!”, ističe fra Josip Ikić. Ovaj član Franjevačke provincije Bosna Srebrena djeluje kao prefekt i odgojitelj sjemeništaraca u Visokom, te profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, a papa Franjo imenovao ga je misionarom milosrđa. Rođen je 20. kolovoza 1964. u Štrepcima, župa Svetog Franje Asiškog Zovik, u Bosni i Hercegovini, i najstarije je dijete svojih roditelja Ive i Ruže Ikić. „Potječem iz mnogobrojne obitelji. Najstariji sam od sedmero djece rođene u pobožnoj obitelji. Ja sam postao franjevac, a kasnije i moj brat Miroslav. Uz nas dvojicu i sestra je posvetila svoj život Bogu. Ona je s. Gabrijela i pripada Sestrama Milosrdnicama. Trenutno Bogu služi u Rijeci. Od djetinjstva smo bili privrženi Bogu. Pamtim kao dijete da se u obitelji uvijek molilo. Bili smo povezani i s Crkvom. Stričevi moga djeda bili su franjevci i profesori u Visokom. Slušajući svoga djeda dok je pričao o njima u meni se rodila želja da budem franjevac. Poslije osnovne škole krenuo sam u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visoko”.

Fra Josip ističe da je imao lijepo djetinjstvo. „Kako sam bio prvo dijete u obitelji sve mi je do polaska u školu bilo idilično i lijepo. Početak škole bio je obilježen problemima s vidom. Nisam dobro vidio pa sam prvi razred završio s mukom. To nisu primijetili roditelji i učitelj pa nisam nosio naočale. Kada sam dobio naočale preporodio sam se i učenje je išlo bolje. Tek kada sam nakon četvrtog razreda dobio nastavnike počeo sam dobivati i bolje ocjene. To mi je ostala kao jedna trauma. Te negativne stvari kasnije su me poučile da se borim u životu i da razumijem druge ljude koje imaju svoje rane. Djetinjstvo je bilo ispunjeno i radom kod kuće. Sudjelovao sam u čuvanju krava i u gradnjama kuća. Kako sam bio slabijeg zdravlja i vida nisam se mogao baviti toliko sportskim aktivnostima poput druge djece, ali sam zato više bio privržen knjizi i čitao sam knjige i časopise koje je djed naručivao”.

Odlazak u sjemenište u Visoko

U franjevačko sjemenište u Visoko fra Josip je stigao u pratnji djeda. „Iz moje župe Zovika put sjemeništa krenulo je nas trojica. Ja sam ostao do kraja. Sjećam se toga dana kada sam s djedom prešao prvi puta u životu tako veliku udaljenost. Putovali smo vlakom od Brčkog prema Sarajevu, pa prema Visokom. Bilo je lijepo taj prvi dan kada smo stigli, ali kada je djed navečer otišao bio sam tužan. Nakon dva-tri dana kada su se ostali sjemeništarci vratili s ferija bilo je drugačije. Vidio sam prvi puta klavir, gitaru, to sam zavolio pa sam naučio kasnije svirati. Bilo je nekoliko starijih sjemeništaraca iz moga sela pa su mi pomogli i krenuo je život u sjemeništu. Za Božić kada sam otišao kući jedva sam čekao povratak u sjemenište. U sjemeništu sam stekao nove prijatelje, a oni kod kuće su krenuli drugim putem i s njima sam se manje susretao.

Vjera da je Bog živ bila poticaj za nastavak formacije

Uz svečanost oblačenja redovničkog odijela dogodila se iznenadna bakina smrt. „Ja sam je na sreću vidio prije smrti. Međutim njezina smrt me je pogodila pa sam pod tim dojmom dočekao oblačenje habita. Bilo nas je sedmorica od 12 koji smo bili maturanti. Svečanost je lijepo protekla. Uslijedilo je vrijeme novicijata u kojem sam osjetio krizu zvanja. Borio sam se s mišlju hoću li moći odgovoriti na zahtjevnost zvanja. Bilo je to 1983. godine i u to je vrijeme jedan naš profesor pozvao dvije djevojke od prof. Tomislava Ivančića koji je započeo s hagioterapijom. Susret s njima probudio je u meni vjeru da je Bog živ, da je riječ Božja živa i da kroz nju mogu susresti Boga. To mi je dalo poticaj i snagu pa sam nastavio svoj studij teologije. Tijekom studija bilo je i padova u smislu da čovjek misli da neće moći sve to svladati. Nakon treće godine studija bio sam jasan sam sa sobom da je redovnički i svećenički poziv za mene”.

“Pamtim toplinu iz biskupovih ruku kao znak prisutnosti Božje”

Nakon đakonskog ređenja u Sarajevu uslijedilo je svećeničko ređenje u Sanskom Mostu. „Moje svećeničko ređenje bilo je 2. srpnja 1989. godine. Redio nas je banjolučki biskup Alfred Pichler. Sjećam se polaganja ruku i te topline iz biskupovih ruku kao znaka Božje prisutnosti. Poslije ređenja uslijedila je prva služba kapelana u Tuzli. U lijepom su mi sjećanju moji prvi koraci kao svećenika. Bio sam pun poleta i želje da služim narodu. Već se osjećala napetost oko pada komunizma. Mnogi su ljudi željeli primiti sakrament krštenja. Imali smo vjeronauk za odrasle, obilazili smo brojne filijale, osjećali smo zajedno s narodom ekonomsku krizu. Unatoč napetosti bilo je puno posla oko vjeronauka s djecom i mladima, dijeljenja sakramenata. Sjećam se da je jedna učiteljica primila sakrament krštenja zajedno sa svojom djecom”.

Studij engleskog jezika i književnosti u Beogradu

Po želji uprave Provincije fra Josip je zatim započeo studij engleskog jezika i književnosti. „Kako naša gimnazija nije bila priznata nisam se uspio upisati na studij u Zadru. U pronalasku načina za upis završio sam u Beogradu. Upisao sam studij i boravio sam u našem samostanu gdje sam djelovao kao kapelan. Bilo je poteškoća. Već je bio počeo rat i nisam mogao izlaziti, ali je sve dobro završilo. Po završetku studija počeo sam predavati engleski jezik u našoj gimnaziji i sjemeništu koje je u to vrijeme 1995. godine bilo izmješteno u Bašku Vodu. U Visoko smo se vratili 1996. godine. Bio sam profesor, odgojitelj sjemeništaraca i učenika, jedno vrijeme i knjižničar, obavljao sam i druge službe poput gvardijana i župnika u Visokom. Poslije toga sam opet bio prefekt ali sam imenovan i misionarom milosrđa pa sam počeo češće ispovijedati.”

Odgovorna odgojiteljska služba

Fra Josip otkriva što mu je u odgojiteljskom radu posebno važno. „Kada sam bio izabran za odgojitelja, prefekta, mislio sam da to neću moći raditi i da to nije za mene. Smatrao sam da je teško biti odgojitelj. Prihvaćajući službu vidio sam da je važno voljeti učenike, pratiti njihov život, ne nametati se u radu. Ja sam tu i na molitvi i dok igraju nogomet. Oni imaju svoju slobodu ali su svjesni i moje prisutnosti. Nastojao sam od početka tu zadaću raditi što bolje znam i umijem. Vidio sam da je važno djeci pristupiti s uvažavanjem, ohrabriti ih i usmjeravati, pratiti ih i komunicirati s njihovim roditeljima, i nastojati ih oduševiti svojim primjerom. Ako ja kao franjevac volim svoj poziv djeca to vide i upijaju. Kada se znaju žaliti na nekog profesora preporučujem im da od njega uzmu što je dobro, a ono što nije dobro da sami ne primjenjuju u svome djelovanju. Uz sve to nastojim ih pratiti molitvom i savjetom, i služiti im na neki način. Dok sam odgajao učenike i sebe sam odgojio i nešto naučio. Vidio sam svoju vrijednost kao čovjeka, svećenika, pastira. Odgojitelj nastoji nadograditi na ono što su roditelji u odgoju postavili kao temelj. To razdoblje života od 15. do 19. godine za djecu je jako važno.”

Misionar milosrđa

Tijekom Jubileja milosrđa 2015./2016. papa Franjo imenovao je fra Josipa misionarom milosrđa. „Te je godine papa Franjo tražio od provincijala i biskupa da predlože neke svećenike koji će biti ispovjednici – misionari milosrđa. Ja sam izabran uz našega fra Slavka Topića, koji je već bio ispovjednik u Rimu, jer sam otprije prepoznat. Naime, često sam išao u Međugorje s drugim našim franjevcima iz Sarajeva i Visokog pomagati ispovijedati, u tu rekli bismo svjetsku ispovjedaonicu. Tako da sam prihvatio dekret misionara milosrđa. Kao misionari milosrđa dobili smo neke ovlasti direktno od Pape da možemo opraštati grijehe koji su pridržani Svetoj Stolici, odnosno Papi. Tu su povlasticu koristili neki vjernici i svećenici pozivajući me u svoje župe. Bilo je i nerazumijevanja od strane ljudi što podrazumijevaju povlastice misionara milosrđa. Nailazio sam na slučajeve da se ljudi nisu ispovijedali desetljećima i onda su mislili da ih samo ja mogu odriješiti. Međutim takve se osobe mogu ispovijedati kod svakog svećenika. Bilo je i dirljivih slučajeva, lijepih i zanimljivih i tu sam se nekako pronašao. Kada vidim u ispovjedaonici kako se ljudi oslobađaju tereta grijeha i postaju novi ljudi, njihova radost prelazi na mene. Tako da sam mogao i po sedam – osam sati ispovijedati, a da se ne umorim. Važno je da ispovjednik bude poput milosrdnog Oca i da se raduje povratku svakog izgubljenog djeteta”.

Poseban naglasak na pastoralu uha

Ovaj misionar milosrđa upozorava kako je zlo prisutno u svijetu na razne načine. „Kod nas u Visokom osnovan je Franjevački duhovno-pastoralni centar za razgovor s ljudima, za ispovijed, za duhovne obnove i taj naglasak na pastoral uha – odnosno susret s ljudima, omogućio mi je susret s mnogim ljudima koji pate. Mi svećenici im možemo pomoći. Međutim, možda neki svećenici nemaju razumijevanje za one ljude koji su upali u zamke zloga. Ljudi se znaju baviti magijom, tražiti pomoć kod hodža i gatara, a onda im bude još gore. Mi svećenici im možemo pomoći i važno je da imamo milosrdno srce prema tim ljudima. Ako ljudi to prepoznaju u nama onda nas traže. Mnogi padaju prateći masovne medije. Važno je što se gleda, kakve emisije, jer je magija prisutna i u animiranim filmovima za djecu. Djeca ne znajući upijaju negativne stvari. Usporedio bih to s vlagom. Ulazi polagano i kada se primijeti onda bude kasno jer je potreban dugi proces da se iščisti. Tako je i sa zlom. Ulazi u ljudske živote ako se ne bdije i redovito ne moli, ne ide na svetu misu, ne čita riječ Božja. Kada padnu pod utjecaj zla ljudi se osjećaju osamljeno i zatvaraju u sebe, bježe od svijeta. Rješenje je osloboditi se od zla i to može samo Bog.

Zlo postoji. “Susreo sam ljude koji su bili opsjednuti, bolesni psihički i duhovno, stoga upozoravam da se treba čuvati od zla. Kada upadnu u zlo teško se izvlače. Bog je milosrdan i postoje svećenici koji hoće moliti i koji imaju ovlasti da mole za takve osobe. Važno je da se traži pomoć na pravi način. Postoji i samopomoć. Mnogi ljudi hodočaste u svetište i u druga mjesta, mole se i ispovijedaju, počnu moliti krunicu redovito, litanije Krvi Kristove koje oslobađaju od zloga”.

Duhovne obnove pročišćuju duh

Da bi duh bio zdrav od pomoći su i duhovne obnove i duhovne vježbe, ističe fra Josip. „U našem Franjevačkom duhovno-pastoralnom centru u Visokom fra Marinko Štrbac i ja držimo duhovne obnove. Ljudi dolaze na trodnevne duhovne obnove, od petka do nedjelje, ili na jednodnevne duhovne obnove, a mi odlazimo i na župe. Potrebno je obnavljati duh jer je on sastavni dio čovjeka uz tijelo i psihu. Zahvaljujući duhovnim obnovama mnogi su se probudili, doživjeli Božju ljubav i milosrđe kroz ispovijed, svetu misu, klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Kada netko dođe prvi puta i doživi obraćenje, promjenu života, onda želi ponovno doći. U ovoj žurbi u kojoj danas živimo, u poplavi informacija, ljudi su zasićeni i zbunjeni i kada dođu na duhovne obnove neke se stvari pročiste i dobiva se mir i snaga. Prolazio sam kroz ignacijevske duhovne vježbe i uvidio sam važnost Božje riječi i meditacije, da Božja riječ daje svjetlo, snagu i prosvjetljenje da možemo biti kršćani, da možemo djelovati i svjedočiti drugima. Ako sami nemamo te snage, uvida i ljubavi, kako ćemo to prenijeti drugima? Upravo nam duhovne vježbe pomažu da se uvježbamo i produbimo svoju ljubav prema svome Spasitelju kako bismo drugima bili sol zemlje i svjetlo svijeta.”