Budi dio naše mreže

Naši grijesi ne umanjuju Njegovu ljubav. On nas čeka raširenih ruku i otvorena srca da mu se vratimo ako odlutamo. Uvijek je spreman oprostiti nam i ozdraviti nas; želi nas očistit od grijeha i obnoviti da bismo imali puninu života.

/ im

Mi kršćani se zovemo i jesmo djeca Božja. To postajemo po vjeri i po sakramentima kršćanske inicijacije – po Krstu, Potvrdi i Euharistiji. Budući da smo djeca Božja, pozvani smo da se ponašamo i živimo kao naš nebeski Otac – milosrdno, savršeno i sveto, piše misionar milosrđa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji fra Josip Ikić u svome promišljanju za Svjetlo riječi.

Poziv na svetost je upućen svim članovima Crkve. Da bismo mogli rasti u mudrosti i milosti, Bog blagoslivlja naše obitelji i zajednice preko dva društvena sakramenta – Sveti Red i Ženidba. Zbog svoje grešne naravi često posrćemo i padamo na uskom putu koji vodi u Kraljevstvo Božje. Grijesi donose nered u naše zajednice i bolesti u naše duše. Stoga nam milosrdni Otac nudi i sakramente ozdravljenja – Ispovijed i Bolesničko Pomazanje. Na putu svetosti nužno je redovito uzimati hranu (Euharistiju) i lijekove (Ispovijed), uz ostale dodatke.

Grijesi donose nered u naše zajednice i bolesti u naše duše. Stoga nam milosrdni Otac nudi i sakramente ozdravljenja – Ispovijed i Bolesničko Pomazanje.

Nakon pada naših praroditelja u grijeh, cijela ljudska povijest jest borba između dobra i zla. Iz osobnog iskustva uviđamo da sami ne možemo izaći iz stanja grijeha. Poput sv. Pavla svatko od nas može reći: „Zaista, htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije učiniti ga, budući da ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo koje neću … Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?” Odmah nam daje i rješenje: „Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu!” (usp. Rim 7,18-25). Zahvaljujući Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću možemo se spasiti od grijeha i vječne smrti. Milosrdni Otac nudi oproštenje grijeha svakom čovjeku koji se kaje. Otac je ovlastio Sina da otpušta grijehe svijetu, a Sin daje tu istu ovlast svojim apostolima. Uskrsli Isus izjavljuje: „Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas. To rekavši dahne u njih i kaže im: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20, 22-23). To je prvi dar Uskrsloga cijeloj Crkvi. Apostoli, snagom Duha, prenose tu ovlast na svoje nasljednike biskupe, a biskupi na svećenike.

Zahvaljujući Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću možemo se spasiti od grijeha i vječne smrti. Milosrdni Otac nudi oproštenje grijeha svakom čovjeku koji se kaje.

Bezuvjetna i trajna ljubav

Trojedini Bog, koji nas poziva u život preko roditelja, iskazuje nam svoju bezuvjetnu i trajnu ljubav. Naši grijesi ne umanjuju Njegovu ljubav. On nas čeka raširenih ruku i otvorena srca da mu se vratimo ako odlutamo. Uvijek je spreman oprostiti nam i ozdraviti nas; želi nas očistit od grijeha i obnoviti da bismo imali puninu života (usp. Iv 10,10). Kad griješimo, mi narušavamo ili prekidamo naš odnos prema Bogu kao ocu. Grijeh nikad ne mijenja Boga, grijeh mijenja nas same, jer nas odvaja od Očeve ljubavi. Naše grešno ponašanje izvire iz našeg grešnog srca, iz naših krivih stavova.

Grijeh nikad ne mijenja Boga, grijeh mijenja nas same, jer nas odvaja od Očeve ljubavi.

sakramentu obraćenja moramo dopustiti da nas milost Božja zahvati iznutra, da promijenimo svoje stavove, svoje srce. Obratiti se znači ponovo okrenuti svoje srce Bogu i njegovo ljubavi, ponovo uspostaviti sinovski odnos s Ocem. Naši grijesi nisu pravi problem nego naše srce. Stoga nije dovoljno samo primiti odrješenje grijeha u sakramentu pomirenja pa se vratiti starom načinu života. Grijesi ostavljaju trag u našem životu, ostavljaju ranu, zbunjenost i slabost. Potrebno nam je također iscjeljenje i posvećenje. Posvetna milost nam pomaže da budemo što sličniji Ocu. Ispovijed nam omogućava da promijenimo svoj stav, svoj odnos prema Bogu. Poziva nas da tražimo Boga svim srcem, da slušamo njegov glas i da činimo štogod nam On rekne. U ispovjedaonici, u sudištu milosrđa, susrećemo Presveto Trojstvo koje nas uskrisava na život.

Grijesi ostavljaju trag u našem životu, ostavljaju ranu, zbunjenost i slabost. Potrebno nam je također iscjeljenje i posvećenje.

U isto vrijeme iz neba nas promatraju anđeli i raduju zbog našeg kajanja, obraćenja srca i odluke da promijenimo svoj život. U ovom osobnom susretu s Presvetom Trojicom naša nutarnja promjena uma i srca dopušta Kristu da nas po snazi Duha  dovede natrag Ocu koji nam obnavlja dostojanstvo djece Božje (usp. Lk 15,1-32). Da bismo došli do nužnog obraćenja srca, jako je korisno razmatrati muku Kristovu. Tu zorno vidimo kako je i naš osobni grijeh uzrok Kristove muke i smrti. Tako je i naš sv. Franjo, nakon susreta s Kristom u agoniji, išao okolo plačući i govori kako Ljubav nije ljubljena. Tek kad shvatimo da i mi svojim grijesima pojačavamo, a svojim dobrim djelima ublažavamo Kristovu patnju, doći ćemo do pravog obraćenja – do promjene uma i srca. Dakle, svaki moj grijeh sada povećava agoniju Krista, koji živi u „vječnom sada”. Tek kad se obratimo, možemo primiti oproštenje grijeha i novi život. Bog ne želi uliti novo vino svoje ljubavi u naša stara, grešna srca, jer će tako propasti i vino i mješina. Nego novo vino, Isusov život i svetost, ulijeva se u nove mješine, u nas koji smo postali novi ljudi, obraćeni ljudi (usp. Mk 2,22). Kako postajemo „nove mješine”? Nužna su tri koraka: kajanje, ispovijed grijeha svećeniku te odluka da ćemo izvršiti pokoru (usp. KKC, 1491).

Ali ako želimo rasti u svetosti kroz ispovijed, potrebno nam je „savršeno kajanje” –  iz ljubavi prema Bogu. Kajanje iz straha pokazuje da smo usredotočeni na sebe, da sebe volimo, dok je drugo kajanje usmjereno na Boga i pokazuje našu ljubav prema Njemu.

Ova tri koraka su zapravo glavni dijelovi pokorničkog slavlja.  Prvo, trebamo smisliti sve svoje grijehe, ispitujući savjest kod kuće ili u crkvi prije samog čina ispovijedi. Savjest ispitujemo uglavnom prema Dekalogu ili Blaženstvima. Ako želimo obaviti temeljitu (životnu) ispovijed, onda bi bilo dobro koristiti neki detaljni ispit savjesti, koji se može naći i na internetu. Nakon što smo  ispitali savjest, potrebno je da se u srcu pokajemo za grijehe. Naše kajanje može biti „nesavršeno” – iz straha od vječne smrti. Ono je dovoljno za odrješenje grijeha. Ali ako želimo rasti u svetosti kroz ispovijed, potrebno nam je „savršeno kajanje” –  iz ljubavi prema Bogu. Kajanje iz straha pokazuje da smo usredotočeni na sebe, da sebe volimo, dok je drugo kajanje usmjereno na Boga i pokazuje našu ljubav prema Njemu. Sada slijedi treći korak: čvrsto odlučujemo da nećemo više griješiti. Ova odluka je jako važna. Bez toga nema promjene života. Ali zapamtimo mi ovu odluku ne možemo ostvariti bez Božje pomoći, bez svakodnevne molitve. Nakon ove nužne pripreme, pristupamo svećeniku i ispovijedamo (govorimo) svoje teške i lake grijehe.

Ispovjednik je dužan na čuvanje ispovjedne tajne. Ako bi on namjerno i direktno otkrio nečije grijehe, bio bi samim činom isključen iz Crkve. Samo ga papa (i misionari milosrđa) može primiti natrag u Crkvu. Zato se ne bojmo da će ispovjednik otkriti nekomu naše grijehe. Nakon što nas ispovjednik posavjetuje i zada nam pokoru (da izmolimo neku molitvu ili učinimo neko djelo milosrđa), mi glasno izgovaramo molitvu pokajanja: „Kajem se od svega srca što sam uvrijedio Boga najveće i najmilije dobro. Mrzim na sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da neću više griješiti. ”Ono što smo ranije u svome srcu odlučili (pokajati se, ispovjediti se i donijeti odluku da ne griješimo), sada javno izgovaramo pred ispovjednikom. Zato svećenik treba saslušati naše riječi pokajanja.

Zatim slijede divne riječi odrješenja koje pokazuju da je ovdje prisutno Presveto Trojstvo: milosrdni Otac, izvor svakog oproštenja, po Pashi svoga Sina i daru svoga Duha, te po molitvi i služenju Crkve, dariva pomirenje pokorniku): „Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” Na koncu slijedi zahvala za Božji dar mira i radosti. Nakon blagoslova i pozdrava izlazimo iz ispovjedaonice kao novi ljudi – koji su doživjeli malo uskrsnuće duše. Temeljita i kvalitetna ispovijed je pravo liturgijsko slavlje koje mijenja i posvećuje grešnike, o čemu danas svjedoče mnogi kršćani koji su ponovo otkrili ljepotu ispovijedi u najvećoj ispovjedaonici svijeta – u Međugorju. Naravno, u svakoj ispovjedaonici, ako se ispune svi traženi uvjeti, možemo dobiti velike milosti.

Svjesni smo da je danas ispovijed u velikoj krizi, jer je u dubokoj krizi sama vjera i moral. Stoga zadnja trojica papa, uporno pozivaju i svećenike i laike da ožive ovaj sakrament.

Svjesni smo da je danas ispovijed u velikoj krizi, jer je u dubokoj krizi sama vjera i moral. Stoga zadnja trojica papa, uporno pozivaju i svećenike i laike da ožive ovaj sakrament. Papa Franjo, kao iskusni pastoralac, neumorno naglašava važnost „apostolata uha”, sposobnosti saslušati drugoga, posebno u ispovijedi i duhovnom savjetovanju. Oživljavanje sakramenta pokore najviše ovisi o ispovjednicima, o njihovom stavu i prakticiranju ispovijedi. Dobri ispovjednici su i dobri pokornici. Oni svećenici koji su sami iskusili ljepotu Božjeg praštanja u sakramentu pomirenja, rado će primati ljude na ispovijed. Zato je nužno da i sami ispovjednici redovito ispovijedaju svoje grijehe i tako rastu na putu svetosti. Crkva je u svojoj dugoj povijesti imala puno izvrsnih ispovjednika, koji su bili i dobri pokornici, od kojih se ističu trojica, kao uzori svim današnjim ispovjednicima: sv. Ivan M. Vianney, sv. Leopold B. Mandić i sv. Pio iz Pietrelcine. Oni su, dakle, bili izvrsni ispovjednici jer su istovremeno bili i dobri pokornici.

Oni svećenici koji su sami iskusili ljepotu Božjeg praštanja u sakramentu pomirenja, rado će primati ljude na ispovijed. Zato je nužno da i sami ispovjednici redovito ispovijedaju svoje grijehe i tako rastu na putu svetosti.

Na koncu, poslušajmo samog Isusa što nam kaže o grijehu i milosrđu preko sv. Faustine: „Ja sam tri put svet i gadi mi se i najmanji grijeh. Ne mogu ljubiti neku dušu okaljanu grijehom. Ali čim se ona pokaje, nema granica Mojoj velikodušnosti prema njoj. Moje je milosrđe obuzima i brani. Svojim milosrđem pratim grešnike na svim njihovim putevima i kad Mi se vrate raduje se Moje Srce. Gorčinu, kojom su napunili Moje srce, zaboravljam i radujem se njihovom povratku. Reci grešnicima da nitko ne može izbjeći Mojoj Ruci. Kad bježe pred Mojim milosrdnim Srcem, upadaju u moje pravedne ruke. Reci grešnicima, da uvijek čekam na njih, da čujem otkucaje njihovog srca kad počinje za Mene kucati. Piši, da Ja njima govorim kroz grižnju savjesti, kroz neuspjehe i muke, oluje i munje, kroz glas Crkve; ali ako puštaju da se unište sve Moje milosti, počinjem Se ljutiti i prepuštam ih samima sebi i dajem što žele“ (Dnevnik, br. 1728).

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Slušajte HKR

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja