„Moli i traži utjehu u Isusu!” ističe fra Ivan Marija Đuzel, član franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, čiji se život u potpunosti promijenio nakon osobnog susreta s Isusom. Odrastao je u Imotskom u sredini koja je, kako ističe, obilježena porokom psovke. „Što se tiče nas koji smo kasnije doživjeli osobni susret s Bogom, redovito kažemo da smo bili tradicionalni vjernici, da smo odrastali u običajnom življenom kršćanstvu. Imotski, gdje sam rođen i gdje sam odrastao, mala je pitoma sredina. Svako svakoga poznaje i kršćanstvo je nominalno prisutno u svim kućama. Tako je bilo i u mojoj obitelji, ali praktičnog življenja vjere nije bilo. Sredina u kojoj sam odrastao osobito je zaražena grijehom bogopsovke. I ja sam od drugog razreda osnovne škole, gledajući drugu stariju djecu i žudeći za pozornošću, počeo psovati i u tome sam bio dosta kreativan. To je vrlo brzo zarazilo moje srce i tu je zlo ušlo dosta snažno u moj život, premda ja toga nisam bio svjestan”.

Majka – jedina osoba u obitelji koja je ozbiljnije živjela svoju vjeru

Fra Ivan Marija je nakon primanja prve pričesti postao ministrant, ali je psovka bila svakodnevno prisutna. „Kako je moj otac bio ministrant i ja sam to postao nakon prve pričesti jer je to značilo nešto. Međutim, u isto vrijeme nisam prestajao s psovkama, one su mi bile svakodnevica. Majka me je od malena naučila da je potrebna redovita ispovijed, i ja sam svaki tjedan išao ispovijedati uvijek istih četiri-pet grijeha. Tada nisam imao odnos s Bogom, jednostavno sam znao da moram ići u crkvu. Jedina osoba u obitelji koja je ozbiljnije živjela svoju vjeru, i kojoj je bilo stalo do Boga i do onoga što nas sam Gospodin uči, bila je moja majka. Ona je ustrajno molila, premda ne znam koliko je tada mogla biti svjesna mojih psovki i toga što sam tada radio. Iz te neke želje da budem prihvaćen ili voljen tražio sam više. Onda je počelo eksperimentiranje s cigaretama kako bih bio drugačiji i kako bih se istaknuo. Redovito sam imao problema s ponašanjem, učio sam dobro jer je majka učila samnom, bio sam povodljiv i privlačila me je dinamika”.

Izvor: franjevci-st.com

Poroci hranili ranjeni ego i prikrivali strah

Tek nakon susreta s Isusom fra Ivan Marija postaje svjestan da je porocima hranio ranjeni ego i prikrivao strah u sebi. „Do susreta s onim koji je istina nisam bio svjestan što nadomještam svojim ponašanjem i ovisnostima. Tek nakon susreta s Isusom i s dubljim ulaskom u vjeru stvari su se počele otkrivati. Ispočetka u susretu s Gospodinom nisam bio svjestan da je u pozadini bila duboka čežnja za ljubavlju. To mi je tek kasnije Gospodin otkrivao – kako mi je otkrivao sebe, tako mi je otkrivao istinu o meni samom. Kako sam više vremena provodio u molitvi i razgovoru s Bogom postajao sam svjesniji da je ključ ljubav, da ljubav obraća, mijenja, ozdravlja i oslobađa, da je osnovna potreba i čežnja i da je u njoj rješenje svih problema”.

Do tada je, kako ističe, bilo pokušaja i svođenja zaključaka na druge stvari. „Kad sam bio u srednjoj školi mislio sam da je to želja za uživanjem – izlaze svi, izlazim i ja; počeli su svi piti, pijem i ja; puši se, pušim i ja; drogira se, drogiram se i ja. Jednostavno je bilo to neko ‘se’, nešto se radi, a zašto nisam znao. Upisivanje srednje škole, pa kasnije i fakulteta bilo je vođeno nekim ‘se’ bez osobne jasnoće. Vodio sam se nižim razlozima u izborima poput toga da nešto rade svi, pa tako i ja. Tek kasnije u odnosu s Bogom i kada sam krenuo na bogosloviju kroz molitvu je polako dolazilo do toga da je sve stvar ljubavi.”

Izvor: samostan-imotski.hr

“Odlučio sam Bogu dati šansu”

Gospodin se u odgovoru na ljudsku čežnju u ovom slučaju poslužio sestrom i majkom. „Majka je puno proplakala i propatila zbog mene s obzirom na moje odrastanje, lutanje, stil života, udaljenosti od Boga. Bilo joj je jako teško, ali je molila i nije odustajala. Uzor joj je bila sv. Monika koja je molila za obraćenje sina i muža. Kako se danas vidi molitve su uslišane, isplatile su se suze i hodočašća, odlasci na svetu misu. Bog je čuo. Sestra je živjela sličan život poput mene što se tiče poroka. Isto se opekla o mnoge stvari koje je svijet nudio. Sve se promijenilo kada je Bog ušao u njezin život. Ona je susrela Boga prije mene i pridružila se majci u molitvi i postu za mene, i potpomagale su jedna drugu. Na sestri sam primijetio promjenu kada se vratila s duhovne obnove u Taboru. Počelo ju je privlačiti nešto što ju prije nije privlačilo, njezin govor o Bogu je bio na drugačiji način i u Njemu je nalazila smirenje. Za odlazak u crkvu je počela davati razloge osjećajima, iskustvom da je Bog živ, da Bog ljubi, da ga se može čuti i da se s njime može stupiti u kontakt. Sestra se i fizički proljepšavala. Oči su joj postajale bistrije, a ona je kao osoba postajala vedrija. Vidio sam da ono što mi sestra svjedoči i govori da nije laž već nešto autentično. Međutim u meni nije bilo želje za promjenom. Sjećam se da sam joj rekao da je četiri godine starija od mene i da me pusti da se četiri godine iživim pa ću onda ići na duhovnu obnovu. Njezino iskustvo mi je pomoglo da sam ubrzo i sam odlučio Bogu dati šansu.”

Dok je kao student bio u Zagrebu fra Ivan Marija je otišao na jedan dan u Tabor. To je na njega imalo, kako ističe, čudesan učinak. „Sjećam se da je bio četvrtak. Bili smo na klanjanju i bilo mi je lijepo. Očekivao sam da ću doći u crkvi i biti na misi, sve klasično, ali sve je bilo drugačije. Fra Zvjezdan Linić je, po karizmi koju mu je Bog dao, imao jednostavan govor, pitak i lako razumljiv. To je ulazilo u mene, premda dosta toga nisam razumio. Sam njegov glas i riječi djelovale su na emocije, na srce. Kasnije kada je krenulo klanjanje, pjevaju se duhovne pjesme, a ja nisam mogao prestati plakati. Moja prva reakcija na susret s onim što je Božje, autentično, bile su suze koje miluju nutrinu. Dok plačem osjećam se lijepo i to je bilo jako čudno. Sam sebe sam pitao što se događa. Iako mi je to prvo iskustvo bilo lijepo u meni nije bilo nikakve želje da se promijenim. Za mene je to bilo tek jedno novo iskustvo”.

Izvor: samostan-imotski.hr

Darovi u susretu s Isusom

Prva duhovna obnova bila je kod vlč. Zlatka Suca. „Proveo sam četiri dana na duhovnoj obnovi i tu sam prvi puta, kada sam molio, nešto doživio. Vlč. Sudac vodio nas je kroz meditaciju Isusa na križu. Tih 15 minuta bilo mi je tako čudesno. Nisam bio svjestan da se nešto tako može doživjeti. Oči su mi bilo stalno zatvorene, ruke su mi bile na bedrima i nisam se uopće pomaknuo, a poslije molitve sam imao upalu mišića u rukama. U jednom trenutku dok smo bili u meditaciji vlč. Sudac je rekao da Isusa skidaju s križa i da mi ga daju u ruke. Ruke su me boljele nakon molitve, a majica je bila mokra od suza. Tada sam doživio jedan cijeli novi svijet koji se manifestira na moje tijelo, a ja nisam ništa radio nego sam samo sjedio”.

Izvor: samostan-imotski.hr

Početak obraćenja uz tri spoznaje

Fra Ivan Marija ističe da je nakon duhovne obnove uslijedilo jedno razdoblje života u kojem je primao darove u susretu s Isusom, ali je uzimao sve što može od svijeta. To ga je dovelo do očaja i morao je nešto promijeniti jer nije mogao sjediti na dva stolca. Promjena je došla na duhovnoj obnovi 5. rujna 2009. godine na Prviću. „Iz očaja se javila želja da budem bolji, da se promijenim ali nisam znao kako, kojim sredstvima. Sestra i majka su mi ponudile duhovnu obnovu na Prviću koju je vodio p. Remigije Mlinarić. Tu je jednostavno Bog ušao u moj život i od tada je prisutan. Dogodile su se tri spoznaje: spoznaja mojih grijeha, spoznaja prisutnosti zloga i spoznaja Božje zaštite. Gledajući na svoj život bilo mi je jasno da mi je mjesto sa zlim i od toga straha prvi put sam iskreno tražio Isusa da se predam njegovom srcu. Spontano sam počeo moliti Srcu Isusovu da me spasi, da ne propadnem. U jednom trenutku sam osjetio veliki mir i sigurnost da ako je čovjek blizu Isusu, ako je ucijepljen u njegovo srce, onda je siguran. Na tu duhovnu obnovu sam došao sa željom i Bog je mogao djelovati. To je mjesto moga susreta s Bogom, moga obraćenja, moje promjene. Moj život je spasila sveta misa. Bog je ušao u moj život po svetoj misi.”

Izvor: samostan-imotski.hr

“Isusov poziv da idem u svećenike ne dolazi u obzir”

S obraćenjem je fra Ivan Marija počeo otkrivati da ga Isus poziva da bude svećenik. „Prošlo je tjedan dana od duhovne obnove od koje sam počeo svaki dan moliti. Duša je bila žedna molitve pa sam molio satima. I onda sam počeo razmišljati o tome da puno vremena ja govorim Bogu, pa bih trebao Njemu dati šansu da mi nešto kaže. Nije bio baš pravilan raspored ja pričam šest sati, a Njemu sam dao 15 minuta. Bog je to vrijeme dobro iskoristio. U molitvi sam doživio taj unutarnji glas koji mi je rekao da idem u svećenike. To me je toliko šokiralo da zatvorio Sveto pismo i otišao spavati. Ta odluka nije dolazila u obzir. Išao sam na duhovnu obnovu da se popravim, a ići u svećenike je krajnost. To me nije nikada ni privlačilo, niti zanimalo. Ali, svaki dan kako sam molio davao sam Isusu priliku da progovori i on je ustrajao u svome pozivajući me da budem svećenik. Ja sam ustrajao zatvarati Sveto pismo i odbijati to, a On je ustrajao u pozivanju. Taj poziv je bio blag. Nije bilo nikakvih senzacionalističkih pojava, više je to bilo kao ustrajan plamen.”

Fra Ivan Marija se osvrće i na argumente protiv svećeničkog zvanja. „Prvi razlog je bio da mi se ne uči jer sam znao da treba završiti studij teologije i filozofije. Za moj pojam filozofija je bila za genijalce, a ja sam završio srednju tehničku školu i nisam stekao znanje s područja humanističkih znanosti. Smatrao sam da ne dolazi u obzir godinama studirati. Drugi razlog je bio da prema svećeništvu nemam privlačnosti, pa zašto bih bio nešto što me uopće ne zanima. S druge, pak, strane nisam imao privlačnosti prema bračnom životu i stvaranju obitelji. Jedina misao koja mi se u to vrijeme javljala je da bih mogao početi razmišljati o normalnoj vezi”.

Izvor: gospa-lurdska.hr

Poziv ostvaren u franjevaštvu

‘Hrvanje’ s Isusom je trajalo oko dva mjeseca. „Bilo je to vrijeme intenzivne molitve, a Gospodin se služio i znakovima po nekim ljudima koji su spominjali neke stvari vezane za poziv koje nisu mogli znati. Nikako nisu mogli znati što se događa u mojoj nutrini, a jasno su mi dali do znanja da bih išao u tome smjeru. U tome sam Bogu jako zahvalan na svećenicima i p. Zvjezdanu i p. Remigiju koji me ničim nisu uvjetovali. Možda su oni znali, možda im je Bog dao spoznaju da znaju da imam poziv ali su bili toliko mudri da se ne okoriste time da se moj poziv i opredjeljenje za duhovni poziv ne počiva na nečijem proroštvu ili viziji nego na mojoj osobnoj odluci. Kako sam postajao svjestan da je meni Bog život spasio po svećeniku počeo sam se stavljati u tu ulogu. Jednu večer sam rekao Isus da se više ne mogu hrvati s njime. Htio sam jasnu potvrdu za svoj poziv. Otvorio sam Sveto pismo i moj je prst završio na poglavlju Knjige proroka Izaije o pozivu sluzi Jahvinom. Ta riječ poziv je meni tako zvonila i bilo mi je sve jasno. Nakon toga mi nikada nije došla sumnja imam li poziv jer se on učvrstio u meni.”

U želji da učini sve kako bi bio svećenik fra Ivan Marija je počeo tražiti red gdje će se ostvariti. „Kako sam odrastao u Imotskom nisam znao za niti jedan drugi Red osim franjevaca. Počeo sam se raspitivati i poželio sam Bogu dati sve, kako je on meni dao. Naišao sam na kartuzijance, ali nekako nešto tu nije odgovaralo. Tražio sam gdje god sam čuo da se negdje radikalno nasljeduje Isusa, gdje je nešto živo da se čovjek daje i gdje se žive evanđeoski ideali. Na kraju sam završio u franjevcima. Upoznajući karizmu i život sv. Franje uvidio sam da nema radikalnijeg – on je sav Božji. Mene je više privlačila ta molitvena, kontemplativna razina a ne aktivna. Naša pravila i život sv. Franje pokazuju da je njegova istinska čežnja bila da bude s Bogom. On je tražio tišinu i susret s Bogom, a onda se iz toga rađao aktivan život. Zato mu je život bio tako plodonosan. Bog se ovdje poslužio i mojim nestrpljenjem oko ulaska. Da nisam ušao u Red koji čuva Crkva mislim da bih se kroz vlastito neznanje, egoizam i oholost odvojio od Crkve”.

Izvor: gospa-lurdska.hr