Fra Edi Ricov najstariji je od šestero djece u obitelji Nediljka Dinke i Blaženke Ricov. Rođen je 8. rujna 1951. godine, na blagdan Male Gospe, i odrastao je u župi Rođenja sv. Ivana Krstitelja na Relji u Zadru odakle je rodom. Upravo su na tom mjestu na Relji, gdje se nalaze župa i samostan sv. Ivana Krstitelja, počeci i korijeni Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša sv. Jeronima gdje su se franjevci trećoredci pojavili, u povezanosti s redom pokornika, još u 13. stoljeću 1235. godine. Tu su trećoredci 1439. g. podigli svoj prvi samostan u Hrvatskoj, posvećen sv. Ivanu Krstitelju. Stara crkva sv. Ivana spominje se 1312. g. i izgrađena je na temeljima ranokršćanske bazilike. Pokraj te crkve živjeli su eremiti, fratri trećega reda sv. Frane, koji su imali ubožnicu za bolesne i svratište za putnike. Bogata šest stoljetna baština te duhovne tradicije utjecala je i na fra Edijevo zvanje.

„Odrastao sam u kršćanskoj obitelji. Roditelji su mi bili istinski uzori u vjeri i kreposnom životu. Za moje zvanje zaslužna je majčina molitva. Ona je jako željela da budem svećenik, molila je i poticala me je u tome. Odrastao sam u ozračju gdje se držalo do vjere. Mi smo uvijek odlazili u crkvu i na vjeronauk. Već tu sam oblikovao sebe kao vjernika. Roditelji su pazili da idemo svaki dan na misu, i kod kuće smo molili. Moj ujac bio je zadarski nadbiskup Marijan Oblak i s majkom sam ga išao povremeno posjetiti u nadbiskupiju. U duhovnom ozračju sam se osjećao kao riba u vodi, pa sam spontano odlučio da ću biti ono što živim u svojoj obitelji. U meni je raslo zvanje i dozrijevalo pa sam na kraju osnovne škole odlučio ući u sjemenište. Kako su na župi bili franjevci trećoredci bilo mi je logično da krenem u tu zajednicu. Naš subrat fra Ivan Badurina znao nam je ukazivati i tumačiti prednosti redovničkog života. Odgovaralo mi je kada je rekao da redovnici uvijek žive u samostanima u zajednici, pa i kada su na župi. Zvanje je raslo kroz ministriranje”.

Fra Edi kao ministrant.

Žive jaslice u župi sv. Ivana u Zadru.

U redovničkom životu ostvaren kao čovjek na najbolji način

Fra Edi je po završetku osnovne škole krenuo u klasičnu gimnaziju u Zadru gdje je završio prva dva razreda, a onda je ušao u novicijat na otoku Krku. „Nakon godine dana novicijata nastavio sam treći i četvrti razred srednje škole u Odri kod Zagreba gdje je bilo naše novo sjemenište. Bilo je tada puno zvanja. Početak bogoslovije odgodilo je odsluženje vojnoga roka u Sloveniji. Kad sam bio u vojsci u Sloveniji, tamo sam se malo ‘duhovno razvodnio’ pa sam htio testirati majku koja je puno utjecala na moje zvanje. Došao sam na odmor u Zadar i rekao majci da sam se nekako ohladio i da bih možda mogao odustati od zvanja. Ona mi je uzvratila: „Ah, što, o čemu to govoriš, čemu to?“. Rekao sam: „Dobro, dobro, sad mi je sve jasno. Samo idemo dalje. Neću odustati“. Bilo joj je drago kada je čula moj odgovor. Po povratku sam započeo bogosloviju i studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Nakon završetka studija vratio sam se u Zadar gdje me je za svećenika zaredio ujac Marijan Oblak tadašnji zadarski nadbiskup 25. lipnja 1978. godine u katedrali sv. Stošije u Zadru. Mladomisničko geslo uzeo sam iz Ivanovog evanđelja: „Vi ste moji prijatelji. Ostanite u meni, i ja u vama“, a drago mi je i isusovačko geslo „Sve na slavu Božju“.

Fra Edi u vojsci u Sloveniji 1972.

Prisjećajući se svoga ujca fra Edi kaže da je uvijek bio discipliniran. „On je bio čovjek od reda. Gledao sam u njega s jednim poštovanjem i učio sam od njega i upijao njegovu duhovnost. Bio sam ponosan da mi je on ujak. Ali, moram reći da me je oblikovala i franjevačka duhovnost. Redovnički život me je privlačio, i život u zajednicama više me je privlačio nego život dijecezanskog svećenika na župi. To je prevagnulo u meni i mislim da sam ostvaren čovjek na najbolji mogući način.”

Novicijat na Krku 1968./69.

„Moja je bolest oblikovala i to da sam se uglavnom posvetio sakramentu ispovijedi”

Fra Edi je za vrijeme bogoslovije obolio, a s posljedicama bolesti se do danas milosno i strpljivo nosi. Nakon bogoslovije završio je Institut za crkvenu glazbu u Zagrebu (sada Institut Albe Vidaković). Cijelo svoje redovništvo živi u samostanu sv. Mihovila u Zadru gdje je došao iz Zagreba 1983. godine. Po povratku u Zadar vodio je četiri godine zbor u crkvi sv. Mihovila. Tada počinje i ispovijedati. Istovremeno se rado angažirao kao kapelan u rodnoj župi sv. Ivana na Relji u Zadru gdje je osmoškolcima predavao vjeronauk, blagoslivljao je obitelji i pomogao u pastoralu župe. Neko vrijeme služio je misu i u samostanu sestara milosrdnica koje žive na području župe Relja.

Na dodjeli diplome Instituta za crkvenu glazbu u Zagrebu, 28.6.1983. Seminar za crkvene glazbenike, Zagreb 1985. (fra Edi u zadnjoj klupi, drugi zdesna).

U samostanu sv. Mihovila djeluje 7 redovnika od kojih svatko doprinosi duhovnom djelovanju te marljive, a puku jako drage, samozatajne i blage redovničke zajednice. Fra Edi je uvijek na raspolaganju za ispovijed te ističe kako nije mislio da će imati toliku karizmu za ispovijedanje. „Nisam mislio da će mi to biti glavni pastoral, premda je i to dio svećeničke službe. Moja bolest je oblikovala i to da sam se uglavnom posvetio sakramentu ispovijedi. Za naš samostan se nekako kaže da je ispovjedaonica grada Zadra, a u to sam se uvjerio tijekom tolikih godina življenja ovdje. Kada sam završio bogosloviju nisam znao kakav sam zapravo. Sebe sam upoznao preko ljudi koje sam ispovijedao. Nisam baš strogi sudac ili nestrpljiv, osjetio sam da imam sluha i ljubavi za čovjeka, a neki mi kažu da sam blag i strpljiv. Nekako sam se i našao u tom sakramentu i mislim da je to baš Božja providnost da sam se tome posvetio. Prije tri godine dobili smo priznanje od nadbiskupa Želimira Puljića za marljivo ispovijedanje. Svaki od nas dežura jedan dan za ispovijedanje, a ja sam dežurni dva dana. Kada su velike ispovijedi uz Božić i Uskrs znamo pozvati i ostale svećenike iz grada da nam pomognu. Ljudi nam rado dolaze i duga je to tradicija.”

Đakonsko ređenje u zagrebačkoj katedrali 12.3.1978. Svećeničko ređenje u zadarskoj katedrali 25.6.1978.

Blagoslov majke Blaženke na dan fra Edijeve mlade mise. Slavlje mlade mise.

Pozorno uho za čuti muku čovjeka opterećenog grijehom

U sv. Mihovila rado dolaze na ispovijed i ljudi s otoka, kao i iz Ravnih kotara i drugih županija. Fra Edi se osvrće i na probleme gdje ljudi najviše posrću. „Puno ljudi griješi u obitelji – česti su nesporazumi, međusobno neprihvaćanje, nepraštanje… Treba imati pozorno uho i čuti muku čovjeka koji dolazi. Može se pomoći onome koga se voli, zato želim ispovijedati ljude tako da uvijek požele ponovno doći. Nastojim ući u intimu njihove savjesti i pomažem ljudima oblikovati grijeh jer nekada ljudi nisu ni svjesni ili nemaju toliko znanja koji su teški, a koji laki grijesi. Tu treba biti jako strpljiv i razborit, sve prosuđujući u svjetlu Božje riječi i zapovijedi te pomoći ljudima da izađu iz tjeskobe jer grijeh uvijek u nama stvara nemir. Najbolje se osjećamo kada se s Bogom pomirimo. To je ona prava radost i unutarnji mir. Drago mi je tako raspoložiti čovjeka i naći frekvenciju na kojoj on djeluje kako bih mu mogao pomoći. Veseli me kada penitent na kraju kaže – hvala Vam puno ste mi pomogli. Od toga čovjek živi i ta se radost prenosi i na ispovjednika. To je jedno lijepo iskustvo i to mi daje poticaj da nastavim ljude pomirivati s Bogom, da osjete preveliku Božju ljubav”.

U samostanu sv. MIhovila u Zadru.

Ispovjedaonica u crkvi sv. Mihovila nalazi se u pokrajnjoj kapeli u blizini kipa Gospe Lurdske koja se časti u crkvi sv. Mihovila i gdje se puk svakodnevno utječe za zdravlje duše i tijela. Fra Edi ističe da ljudi nekada znaju reći da si ne mogu oprostiti za neki grijeh, ali treba vjerovati u Božju ljubav. Susreće se s ljudima obeshrabrenima zbog toga što iznova padaju pod istim grijesima. Kao ispovjednik potiče ih da u Bogu pronalaze snagu, da se na Njega oslone i crpe snagu za svakodnevne borbe. „Potičem ljude da se ispovijedaju u ovom svetom vremenu korizme kada ljudi više zadiru u sebe i preispituju u svjetlu svega onoga što je Isus za sve nas podnio iz ljubavi. Ta ljubav budi i u nama ljubav da ga slijedimo izbližega i da na tom putu ustrajemo. Jer, bit ćemo sretni onoliko koliko se ostvarujemo u njegovoj ljubavi, a onda se ta ljubav prenosi i na one s kojima živimo.”

Najbolje iskustvo svećeničke službe u doživljaju radosti penitenta kada se pomiri s Bogom

Fra Edi smatra da je najbolje iskustvo svećeničke službe upravo doživljaj radosti penitenta kada se pomiri s Bogom. „Pomirenje s Bogom je jedno lijepo iskustvo. Iz njega proizlazi unutarnji mir. Uvijek potičem ljude da produbljuju Božju ljubav i da od nje žive. Ima dosta onih koji žele da ih duhovno pratim. Pored ispovijedi ljudi dolaze i na duhovne razgovore. Razgovaramo, dajemo usmjerenja i potičemo na ispravno življenje vjere. Hvala Bogu da ispovjednici zaboravljaju grijehe koje slušaju, ali se događalo da me to znalo opteretiti kada su bile intenzivne ispovijedi kod duhovnih obnova. Tada sam znao i više sati ispovijedati i zatim bih imao osjećaj kao da sam se ispraznio, razdao u potpunosti ljudima da im pomognem”.

Ovaj franjevac pojašnjava što je važno za dobru ispovijed i u čemu se ona razlikuje od duhovnog razgovora. „Nekada ljudi dođu na ispovijed i počnu govoriti ne o grijesima nego o onome što ih opterećuje. S takvim ljudima se dogovorim za termin razgovora i oni rado dođu pa im se pomaže u promišljanju o životnim teškoćama. Ispovijed je sakrament i tu se čovjek treba koncentrirati na grijeh koji opterećuje savjest. Čovjek se ne zna nekada s time nositi. Ispovjednik je sudac ali i liječnik – prosuđuje je li grijeh laki ili teški, ali i pomaže liječiti rane i umiriti čovjeka da se lijepo osjeća u milosti Božjoj.”

Bolest i patnja put koji vodi Bogu

Fra Edi je sam prošao kroz patnju bolesti koja ga je, kako ističe, oblikovala. „Bilo mi je teško prihvatiti bolest koja me je na neki način učinila invalidom. Znao sam se i svađati s Bogom kada sam čuo da je u pitanju teža dijagnoza. Kako sam po naravi optimist i vedra duha pomirio sam se s time jer znam da je to put kojim me Bog vodi k sebi. Još sam u dobroj kondiciji za ispovijedi i duhovne razgovore. Mislim da je to nešto što me oblikovalo na svoj način i da mogu puno pomoći iz osobnog iskustva s tom bolešću. Na iskustvu bolesti zahvalan sam Bogu da mogu i drugima svjedočiti da je patnja spasonosna i da ima svoj smisao”.

Sveci zaštitnici

Dok je još bio dječak fra Edi je od župnika Turčića slušao o sv. Ivanu Marii Vianneyu iz Arsa kao zaštitniku ispovijedi. Tako je već kao dječak imao pojam o tom svetom svećeniku koji je toliko ljubio Boga da je sve učinio za spasenje ljudi. „Još u osnovnoj školi sam se susreo s arškim svecem i imao sam sliku o tome kakav bih ja trebao biti. Jako me je fascinirao život sv. Ivana Marie Vianneya. Poslije sam se susreo sa sv. Leopoldom Bogdanom Mandićem koji je isto moj zaštitnik. Mi Zadrani smo doživjeli tu milost da je i njegovo sveto tijelo bilo u Zadru. Zatim je tu Padre Pio. I moja pokojna majka me znala upozoravati da se pomolim Duhu Svetome kada idem ispovijedati da bih se znao lijepo postaviti i pomoći ljudima, te imati posebno uho za muku ljudi s kojom dolaze”.

Fra Edi uvijek nastoji sve činiti s velikom ljubavlju i Bogu na slavu. Kao posebnost franjevaca trećoredaca glagoljaša ističe bliskost s običnim narodom i privilegij da su u prošlosti mogli liturgiju slaviti na narodnom jeziku. Prisjeća se kako mu je pokojna baka znala govoriti da se u sv. Mihovilu čuje hrvatski jezik na misi i dok je Zadar bio pod talijanskom vlašću. U samostanu u Zagrebu čuva se prvi misal iz 1483. godine, a u samostanu sv. Mihovila u Zadru nalazi se vrijedno slikano raspelo iz 13. st., visi sa stropa u prezbiteriju, a bilo je i na izložbi u Parizu i Zagrebu. U sklopu samostana nalazi se i muzej s umjetninama među kojima je i nadaleko najljepši reljef sv. Jeronima. Na zidovima kod ispovjedaonice u crkvi sv. Mihovila su i slike sv. Leopolda Mandića i sv. Padre Pija, čiji se lik nalazi i na vitrajima crkve sv. Mihovila.