“Moj život je takav da mi se čini da sam često puta preskakao zidine i da je to bilo s mojim Bogom. Od onoga prvog trenutka kada sam rođen u zadarskom rodilištu, i to nije bilo bez poteškoća jer sam se skoro ugušio pa su me spašavali – i to je prva zidina koju sam preskočio. Onda sam i dalje preskakao zidine i grada Zadra da bi uskočio u dubrovačke zidine, pa sam onda preskočio dubrovačke zidine da bi doskočio do Zagreba, preskočio i zidine Hrvatske i bio u Švicarskoj, te sam sada ponovno u domovini da bi s Bogom svojim preskakao zidine u nekim novim izazovima”, rekao je fr. Marko.

Fr. Marko, kao sjemeništarac ceremonijar za Veliku Gospu u svojoj župi na zadarskoj Belafuži

Rođen je 21. svibnja 1992. godine u Zadru. Njegovi roditelji Ivana i Joso imaju još dva sina i kćer, a u Markovu životu za odgoj u vjeri posebno je značajna prabaka Marija. Njegovo djetinjstvo vezano je uz Zadar, Preko i Murvicu. Pohađao je Nadbiskupsko sjemenište ‘Zmajević’ u Zadru i Klasičnu gimnaziju Ivan Pavao II. Zadar, a zatim se odlučio za sedmogodišnju dominikansku formaciju i školovanje. 

Susret europskih dominikanskih provincijala u Dubrovniku.

Fr. Marko je otkrio kako je rješavao krizne trenutke. “Mogu reći da je u mojem životu bilo puno kriznih trenutaka koji se mogu svesti na jedno pitanje: Bože, što Ti želiš od mene? To je za mene bilo temeljno pitanje, jer sam postao svjestan u jednom trenutku da nije bitno toliko jesam li ja u potpunosti sretan i sviđa li se meni ono što radim, jer bi me u jednom trenutku neke stvari oduševile, a u drugom trenutku oduševljenje bi prošlo, tako da sam shvatio da bi temeljno pitanje trebalo biti ono što Bog od mene traži”. Svjedoči i o snazi molitve i moćnog zagovora svetaca. “Kada sam sumnjao u svoj poziv ili imao nekih nedoumica, onda sam započinjao neku molitvu, neku devetnicu. Posebno sam pobožan svetom papi Ivanu Pavlu II., i kada bi započinjao molitvu rekao bih da molim da mi Bog dadne odgovor što od mene traži. Odgovor je stizao, i do sada je uvijek bio da ostanem na putu svećeništva”.

Fr. Marko, kao voditelj zbora Hrvatske katoličke zajednice u Fribourgu

Fr. Marko ističe da se iskustvo molitve ne treba banalizirati. “Ne treba gledati na molitvu kao na nekakva ekspresna rješenja u maniri knjiga koje čitamo ‘Pomozite sebi u sedam koraka’ ili ‘Pomozite sebi u deset koraka’, to nije molitva. Molitva bi trebala biti jedna navika , nešto što je trajno prisutno u životu. I tek kada je molitva trajno prisutna u mom životu i kada je ona povezana sa sakramentalnim životom – odlaskom na nedjeljnu misu, redovitim sakramentima, tek tada ona ima smisla i tek tada su naše srce i uši spremni čuti Božji glas i dobro taj glas razumjeti. Moliti samo u onim kriznim trenucima i očekivati da će mi Bog dati neko instant rješenje i da će molitva biti neko instant rješenje pomalo je neozbiljno. Onda u takvim trenucima uvijek možemo reći da nas Bog ne čuje, da nema smisla”.

Roditeljski blagoslov na dan Mlade mise

Svoj put ka svećeništvu fr. Marko je započeo u Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru kao kandidat za dijecezanskog svećenika. “Kao dijete sam od 3. razreda osnovne škole pjevao u dječjem zboru i bio sam povezan sa sestrama Klanjateljicama krvi Kristove. Počeo sam ministrirati pred odlazak u sjemenište, a kako sam poznavao dijecezanske svećenike, onda je i odlazak u dijecezansko sjemenište bio logičan. Ali, već prve godine u sjemeništu otkrio sam da imam tu još nešto, da postoji jedan pravi redovnički poziv”.

Mladomisnici u crkvi

Da ga Gospodin poziva u dominikance otkrio je u trećem razredu gimnazije kada je upoznao dominikance, i to je u njemu probudilo veliko oduševljenje. “Neposredno nakon susreta mladih, 2010. godine, otišao sam u Dubrovnik i prvi puta sam ušao u jedan dominikanski samostan, i to je bilo to. To je bila ljubav na prvi pogled. Ono što je posebno je da je to bilo točno 23. lipnja 2010. godine, a da sam točno osam godina kasnije – 23. lipnja 2018. zaređen za svećenika”.

U kolovozu 2012. fr. Marko položio je prve redovničke zavjete, te je godine započeo i studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Nakon tri godine studija, školovanje je nastavio na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Fribourgu, u Švicarskoj. “Specifičnost toga fakulteta je što je prisutnost dominikanaca puno veća, a teologija se poučava slijedeći nauk sv. Tome Akvinskoga. Aktualizaciji nauka sv. Tome je ono čemu sam posvetio najviše vremena. To je za nas vrlo bitno zato što je dominikanski studij čvrsta konstrukcija koja drži dominikansku duhovnost, cijeli dominikanski duhovni život”.

Uz sv. papu Ivana Pavla II. fr. Marku je posebno drag i sv. Ivan Krstitelj. “Budući da sam donio odluku za ulazak u Dominikanski red na blagdan rođenja sv. Ivana Krstitelja, kroz vrijeme formacije posebno sam se njemu utjecao, i u samo predvečerje njegovog blagdana slavio sam i svoju prvu misu. Tako da sam osjećao tu posebnu bliskost s njime kroz ovih osam godina… Kroz ovo vrijeme bilo je i više Ivana – moja je majka Ivana, u sjemenište me je primio nadbiskup Ivan Prenđa, kojemu sam trajno zahvalan za sve ono što sam naučio u dvije godine dok je on još bio živ. Posebno se spominjem njegovog gesla “Ljubiti Crkvu!”. Ja sam u zadarskom sjemeništu uistinu naučio što je to Crkva i kako je ljubiti. I to sam ponio dalje. Moj prvi učitelj u novicijatu bio je Ivo, tako da je taj period bio obilježen tim imenom, možda čak i značenjem toga imena – “Bog je milostiv”.”

Iz svoga rada s ljudima fr. Marko je uvidio da treba naučiti slušati i biti strpljiv. “U slušanju čovjek nauči i kako biti dobar vjernik, i kako biti dobar čovjek. Osluškujući druge čovjek zapravo može naučiti kako da bude sretan. Mislim da je to temeljna stvar koja nam danas nedostaje, i to nije apstraktno i daleko i ne treba upute kako da se to čini, jer je to vrlo jednostavno – sjednite jedno nasuprot drugoga i pokušajte čuti uistinu što vam želi reći”.