Na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije Međubiskupijsko sjemenište na zagrebačkoj Šalati slavi svoj Dan. O tome zašto je sjemenišna zajednica stavljena pod zaštitu nebeske Majke, kako je organiziran život te koji su izazovi pred kandidatima i odgojiteljima u emisiji ‘Od Krista pozvani’ Hrvatskoga katoličkog radija govorio je duhovnik sjemeništaraca vlč. Luka Premelč.

Pod zaštitom nebeske Majke

Kako svetkovina Bezgrešne pada ove godine na petak proslava se u Sjemeništu proteže do nedjelje kada će, kako najavljuje vlč. Luka, na Šalatu doći poseban gost. „Proslavili smo u petak svetkovinu nebeske zaštitnice, a na drugu nedjelju došašća imat ćemo jedan obiteljski dan. Mi volimo reći da je sjemenište naša obitelji, jer živimo kao obitelj, pa na proslavu Dana dolaze i roditelji, braća i sestre naših sjemeništaraca da zajedno provedemo taj dan. Tu su i naši dragi prijatelji, djelatnici, suradnici Sjemeništa koji nam se pridružuju u proslavi. Zašto Bezgrešna? Ja ću pitati a zašto ne? Mislim da je najbolje staviti se pod zaštitu nebeske Majke kao što su to kroz dva tisućljeća činili toliki svećenici, a time i kandidati pripravnici kao što su naši sjemeništarci koji su već započeli svoj hod traženja Božje volje u njihovom životu. Marija je uvijek siguran put. Danas smo zahvalni upravo dragom Bogu na zagovoru naše majke Marije, kao što su bili toliki koji su kroz sjemenište prošli kroz ovih skoro 100 godina, izlijevajući svoje molitve prošnje. Svetkovina Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije upućuje na Božju ljubav prema čovjeku, a Marijin primjer je kakvi ne samo da bi trebali nego možemo biti, to je put kojim nam je ići. Dakle, Marina jednostavnost, poniznost, skromnost, ponajviše predanje Bogu put je kojim nam je ići.

Radujemo se dolasku našega nadbiskupa mons. Dražena Kutleše koji će predstaviti sveto misno slavlje za Dan sjemeništa u našoj kući. Osim okupljanja oko euharistijskoga stola, koje je u srcu druženja, imat ćemo zajednički ručak i jedan program za roditelje, jednu malu duhovnu obnovu koju će voditi vlč. dr. Jakov Rađa. Nakon toga je kratki susret, može se reći roditeljski sastanak, s rektorom sjemeništa preč. Matijom Pavlakovićem i ravnateljicom škole gđom. Ljubom Duvnjak. Bit će govora o tekućim školskim pitanjima, jer mnogi roditelji žive daleko pa ne dolaze često na roditeljske sastanke ni na informacije, i ovo je dobra prilika.”

Od ‘Vikenda u sjemeništu’ do Sjemeništa

Predstavljajući sjemenišnu zajednicu vlč. Luka je istaknuo da je dnevni red ispunjen raznovrsnim aktivnostima. „Vjerujem da svi smo čuli riječ sjemenište. Riječ je o jednoj katoličkoj odgojnoj obrazovnoj instituciji za mladiće srednjoškolske dobi. Oni su tu došli da bi ponajprije tražili Božju volju za svoj život, jer ih je privukla jedna želja prema svećeništvu. Na tom prvom velikom koraku prema svećeništvu gledamo da oni ponajprije budu dobri ljudi, dobri kršćani, Božji ljudi. Bog je taj koji zove i šalje, a mi to pokušavamo malo u njima probuditi i pročistiti kroz razne aktivnosti. Dečki žive po dnevnome redu. Dakle, imamo pravila kuće, institucije u kojoj živimo. Nema dana da nije prožet svetom misom koja je srce i izvor našeg kršćanskog življenja. Uz molitvu je i studij, jer su to učenici srednje škole. Osim jednog sjemeništarca koji pohađa strukovnu školu, svi su učenici Nadbiskupske klasične gimnazije. Učenje je važan dio, kao i molitva, druženje, rekreacija, slobodno vrijeme, uredan odlazak na spavanje da se mogu dobro naspavati. U tom cijelom sustavu ne dopuštamo im da potonu u one neke klasične probleme mladih srednjoškolske dobi. Borimo se da nam ne zapadnu u ovisnosti. To je jedno brušenje, razgovor, individualni pristup.”

Duhovnik Premelč ističe da su posebno ponosni na brojne aktivnosti u Sjemeništu. „Posebno smo ponosni na razne projekte i goste koji nam dolaze. Tu su i brojna hodočašća, posjeti župama, i brojna druga događanja koja se mogu vidjeti na Facebooku i Instagramu Sjemeništa. Brojne fotografije i vijesti pokazuju da smo aktivni, da smo živa zajednica i dobar izbor. Organiziramo vikende u sjemeništu jer nismo jedan izolirani otok nego smo prisutni u svijetu slijedeći evanđeoski pristup ‘biti u svijetu, a ne od svijeta’. Važni su susreti, suradnja s ljudima, razne aktivnosti, uključenost u život društva…Volim reći da nisu dečki sjemeništarci drugačiji od svojih vršnjaka. Jesu jer ih je Bog pogledao, ali su i normalni i zato su nam važni susreti.

Posebno smo ponosni na projekt ‘Vikend u sjemeništu’ u kojem otvaramo vrata mladićima osnovnoškolske dobi koji promišljaju o pozivu. Volimo staviti fokus na 7. i 8. razred, ali su dobrodošli i ostali kroz osnovnu školu po dogovoru. Jednom riječju najbolje je doći i vidjeti o čemu se radi. Mi možemo pričati najljepše priče i prezentirati ono najbolje, ali kada se dođe može se osjetiti ugođaj sjemeništa, sudjelovati u našem programu na dva dana… Mislim da je to prigoda da se najbolje vidi kakvi jesmo i da osoba vidi bi li to moglo biti dobro za njega. Ponosni smo na ‘Vikend u sjemeništu’ i doista je to plodonosan taj projekt. Mnogi dječaci nakon provedenog vikenda u sjemeništu, nakon što su upoznali i osjetili ono što jesmo, došli su nam i hvala dragome Bogu što je i na taj način okupio mnoge. Susret organiziramo jedan vikend svaki mjesec. Tada je uglavnom duhovna obnova za sjemeništarce te je taj vikend napunjen i duhovnim sadržajem kao i mogućnošću upoznavanja i razgovora.”

Imaju li mala sjemeništa budućnost?

Komentirajući zrelost mladih danas u odnosu na prijašnje generacije vlč. Luka je primijetio da su u težim vremenima mladi brže sazrijevali, a danas je vidljivo da se životne odluke kasnije donose. „Odgađanje odluke što sa životom ne odnosi se samo na odlučivanje o svećeničkom pozivu nego i na odluku o vjenčanju. Prolongirane su i odluke za obiteljski život pa se ženidbe kasnije sklapaju. To je vrijeme u kojem živimo. Iz toga ne treba izvlačiti nešto loše nego nešto novo. Zbog toga se možda traži i naš drugačiji pristup. Ja ne gledam na to kao na problem nego kao na izazov jer Bog i takve poziva. Ta potreba današnjeg vremena možda od nas iziskuje jedan drugačiji pristup, ali pritom trebamo voditi računa da ne razvodnjujemo, nego da se održi ona jedna čvrstoća. Najgore što nam se može dogoditi je da se uvuče mlakost. Treba biti čvrstoća. Treba dopustiti da Bog bude taj koji je na prvom mjestu i da život s Bogom bude to što nas uozbiljuje.”

Unatoč nekim mišljenjima da mala sjemeništa nemaju budućnost vlč. Luka ističe: „Već četvrtu godinu sam u odgoju i baš vidim to jedno bogatstvo u manjem broju kandidata koji dopušta dublji individualni pristup. Osobito pazimo ima li osoba potencijal, želju, volju, je li otvorena da Bog preko nje mijenja život. Mi smo ponajprije odgojna ustanova. Ne očekujemo da nam dolaze dječaci koji su „sređeni” i nema nikakvih problema. Tu treba biti izazova, preodgoj i rast. U formaciji vodimo računa o jednom pristupu brižnosti i ljudskosti. Gledamo svakoga kao čovjeka, jedinstvenog i neprocjenjivog sina Božjega, i nastojimo mu pomoći da osluškuje koji je najbolji put za njega, a da ostane i da bude dobar čovjek, Božji čovjek, kršćanin. U takvom pristupu nastojimo možda neke problemčiće ili loše navike u korijenu sasjeći. Usudim se reći da se možda dogodi na većem broju da nešto promakne ispod radara. Nije nam cilj nečiji problem staviti na svjetlo i naglašavati da nije dobro. Nastojimo pomoći čovjeku kada je već tu, kada nam je od Boga povjeren, nastojimo prigrliti priliku koju imamo. Život u zajedništvu vidim kao borbu za rast u ljudskosti, međuljudskim odnosima, brižnosti jednih za druge, jedan suživot u suprotnosti s individualizmom i otuđenjem”.

‘Glas sa Šalate’

Sjemenišna zajednica može se upoznati i preko lista ‘Glas sa Šalate’. „Ponosni smo na jedan od naših velikih projekata godišnjak ‘Glas sa Šalate’. Uvijek pred kraj godine izdamo jednu knjižicu, punu lijepih fotografija, boja, događaja, da se vidi koliko smo živi i aktivni. Dečki sjemeništarci dobivaju nešto, proživljavaju nešto, jedno bogatstvo koje rijetko koji srednjoškolac njihove dobi proživi. Sadržaj koji donosimo pokazuje kako je Crkva božanska i vrata je paklena neće nadvladati, ali je i ljudska. Autori su odgojitelji i sjemeništarci, a sam godišnjak svjedoči da mladi koriste i njeguju talente s kojima su došli u zajednicu. U tom velikom projektu sudjeluje svaki sjemeništarac: pišu vijesti, osvrte, pjesme, možda križni put, svatko se u njega utka, daje dio sebe i to je baš jedna slika Crkve. Tu su i promišljanja tih srednjoškolaca, tih dečki, i može se vidjeti da su na jednoj lijepoj razini. I tu se vidi puno mudrosti, duhovnosti, intelekta, čvrstoće, to je to. Sjemenište je upravo mjesto razvijanja, buđenja, umnažanja talenata.”

Crkveni skandali antireklama sjemeništima

Skandali u Crkvu su svojevrsna antireklama sjemeništima te stavljaju u tešku situaciju i svećenike koji vode sjemenište. „Živimo u doista izazovnom vremenu, ali kada nisu bila izazovna vremena u Crkvi. Ako doista vjerujemo da Duh Sveti vodi, da je dobri Gospodin uvijek prisutan onda nema straha ali ima izazova. Najvažnije je naše svjedočanstvo i naš primjer. U svemu tome volimo naglašavati da nije sve loše i da nije sve crno, iako smo svjesni da čovjek lako pada u zamku da se hranim s negativnim, ali takvi negativni primjeri su opet prilika da po Božjoj mudrosti naučim i kakav ne želim biti. Ovdje ću malo posvjedočiti i za sebe. Puno puta mi je to bilo poticaj da baš budem kako se spada, baš ću se truditi još više biti vjedostojan i boriti se svojim svjedočanstvom. To je i poziv za sve kršćane da se zagledamo u sebe. Da, napadaju nas skandali, a moj kolega rektor preč. Matija Pavlaković i ja smo prilično izloženi. Mi smo prisutni kao svećenici, radimo, živimo s dječacima, s maloljetnicima, i naši biskupi su nam iskazali jedno veliko povjerenje i sigurnost kada su nas postavili u tu službu. Vidite, ljudi jedva čekaju, ima lešinara koji nas vrebaju, a meni je to baš dodatno gorivo da pokažem da nismo svi čudni, loši i zločesti. Crkva je i sveta nije samo grešna.”

Duhovnik i prefekt – majčinska i očinska uloga u odgoju

Vlč. Luka je prije nego je postao duhovnik vršio službu prefekta. „Obje su službe važne i odgovorne. Bogu sam zahvalan i čudio sam se kako je na mene pogledao da me moj biskup poslao u odgoj, jer ima toliko boljih od mene. Pitao sam se što ću ja tamo i koga ću odgajati kada sam sebe nisam skockao do kraja. Danas sam mu na tome zahvalan ne samo zbog dečki koji su tamo nego i zbog mene samoga. Službu prefekta vršio sam dvije godine. To je služba koja je imala jednu ljepotu i važnost što se tiče discipline pristupa radu – dečkima pomoći da ne prosipaju vrijeme, da se dobro organiziraju. Tu je uvijek prisutna jedna brižnost za dečke, jer bez toga ne ide. U brizi za njihovo zdravlje bezbroj puta sam bio po bolnicama, kod stomatologa… Možda nekada imaš ulogu starijega brata, nekada oca, a nekada policajca. Jedan element u službi prefekta mi je bio jako težak – na kraju godine napisati karakteristike, svakog dečka kojeg nam je Bog poslao staviti na list papira, opisati, dati jednu informaciju koja će biti jako važna biskupima da se njome posluže na daljnjem putu formacije za svećenika. Kao prefektu mi je bilo najteže osobu stalno vagati, kopati u razgovorima, a znam da mi se nisu u potpunosti povjerili. Uvijek sam se trudio imati s njima jedan otvoren, iskren pristup. Nismo imali ništa onako iza leđa nego smo direktno razgovarali. To se pokazalo kao dobro.”

Nije prvi put, ističe vlč. Luka, da je prefekt postao duhovnik. “Kada sam preuzeo službu duhovnika bilo me je strah kako će to dječaci prihvatiti, hoće li to biti šok onima kojima sam dvije godine bio prefekt. Volim reći da je služba duhovnika obilježena onim majčinskim, dok je prefekt više otac. Duhovnik je onaj koji sluša, tješi i ispovijeda, a prefekt ne smije ispovijedati kandidate. Otkada sam počeo ispovijedati dječake imamo jedan iskreniji odnos i puno dubljega povjeravaju. Dobro, tu je zaštita ispovjedne tajne koja svima nama daje da se razgolimo pred Bogom, ali mi daje prigodu da sjemeništarcima mogu dublje pomoći u nekim stvarima koje su mi kao prefektu skrivali. Rekao bih i da sam kao duhovnik bolji svjedok da sam svećenik, i moram priznati da meni osobno bolje leži ta služba od one prefekta.”

Javljanje iskre poziva

Prva razmišljanja vlč. Luke o svećeništvu sežu u djetinjstvo. „Kao dječak sam jako volio ministrirati. Krajem osnovne škole bila je prisutna želja za krenuti putem svećeništva ali nedostajalo je hrabrosti i ozbiljnosti za odmaknuti se od doma. Želja se malo ugasila i nije bila u prvom planu kroz srednju školu, ali kada sam bio maturant ponovno se pojavila i dragi Bog me je počeo malo provocirati. Počeo sam razmišljati što ću u životu biti, ne što ću raditi. Razmišljajući o bilo kojem pozivu, zvanju, dolazio sam do zaključka da će to meni dosaditi. Volim reći da me je dragi Bog pozvao negativnim putem na način da sam odlučivao što ne bih želio biti. Tako sam došao do svećeništva. Nisam mogao krenuti dalje kroz život a da nisam pokušao doći do odgovora je li to za mene. Osjećao sam Božji poziv i odlučio sam krenuti. To je bila najbolja moja odluka u životu. Na tom putu sam vidio kako me dragi Bog pripremao, posložio i njegov želim biti svakoga dana.”

Vlč. Luka je odrastao u Gornjoj Rijeci. „Djetinjstvo sam proveo u jednom pitomom prigorskom kraju, u mjestu Gornja Rijeka nedaleko od Križevaca. Zahvalan sam dragome Bogu na krasnoj obitelji koja mi je usadila one lijepe kršćanske vrednote. Svakoga dana zahvaljujem na divnome ocu i majci. Imam mlađega brata i sestru. Bogu zahvaljujem što je u ključnom trenutku moga života poslao na moju župu krasnoga župnika. Od prve pričesti odrastao sam uz radosnog i pristupačnog župnika, te se kroz službu ministriranja rodilo moje zvanje. Trebalo je vremena da se zvanje izbrusi kroz odrastanje, osnovnu i srednju školu, i evo me danas kao svećenika.”

‘Vjera bez djela – mrtva je!’

Vlč. Luka je u petoj godini svećeništva. „Ređen sam 22. lipnja 2019. godine. Bio sam jedini kandidat, a zaređen sam u bjelovarskoj katedrali. Moje svećeničko geslo je: „Govori Gospodine sluga tvoj sluša”. Ovaj citat iz Knjige o Samuelu prati me kroz cijeli moj život, neopisivo je uvijek prisutan. Interesantan je trenutak kada se bira mladomisničko geslo, a ja sam izabrao sljedeće „Vjera bez djela – mrtva je!”. Nastojim svoj život, svoje svjedočanstvo, svoje služenje, konkretizirati da ponajprije propovijeda moj život, a onda moje riječi. Kao đakon i župni vikar djelovao sam u pastoralu u župi sv. Terezije Avilske u Bjelovaru, a zatim sam stigao na zagrebačku Šalatu u sjemenište.”

Biti Božji – ljepota svećeništva

Vlč. Luka se osvrće i na to što za njega znači biti svećenikom i koje su mu najveće ljepote svećeničkog života. „Ponajprije sam zahvalan dragome Bogu što je mene takvoga kakav jesam pogledao i pozvao u svoju službu. Svećeništvo volim jer ne znam kako će mi dan izgledati. Ne znam koga ću susresti i kakvi će biti razgovori, koga će Bog poslati u moj život. Ta jedna raznolikost i izazov iz mene trajno iziskuje ozbiljnost, predanje, vraćanje dragome Bogu te ljubiti njega i bližnjega, biti s ljudima, biti im na raspolaganju, biti donositelj nade i utjehe u ovome svijetu, biti im svjedok, biti pokaznica da preko mene Krist obasja ovaj svijet… to je ono prekrasno u svećeništvu. Nadalje ljudi ti daju povjerenje i to je velika stvar. Biti Božji – to je ljepota svećeništva, i za mene je to više od života. To je najpotpuniji način življenja. Ne mogu to ničim opisati, to što se dogodilo, čemu sam osobno svjedočio a znam svoje slabosti. Bog je već toliko čudesa učinio preko mene jer sam mu dao svoj život. Ono što me je pratilo, a volim to i dečkima u sjemeništu naglašavati, trudim se ići u životu geslom ili budi kako se spada ili nemoj uopće. To je i poziv svima nama kao kršćanima da budemo kršćani svakoga dana i u svakoj situaciji, a ne malo bi pa malo ne bi. To sebi svakoga jutra kažem kada ponovno kažem Bogu ‘evo me, želim biti tvoj u svakoj situaciji’.

Uz to što je duhovnik u Sjemeništu vlč. Luka je i duhovnik u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji te u Ženskoj općoj gimnaziji. Slobodno vrijeme, kako je rekao, koristi da se osvježi i pročisti kroz molitvu, a kada je moguće voli prošetati. Sve poziva na molitvu za Crkvu i za svećenike. „Molim vas nastavite još više i žarče moliti za Crkvu, moliti za svećenike, moliti za svećeničke kandidate. Nemojmo se baviti ogovaranjima. Nemojmo kritizirati, nego molimo za one koji nas posebno možda nerviraju ili koji nas sablažnjavaju. Želim svima staviti na srce post za Crkvu. Neka ne prođe dan da se ne pomolimo za Crkvu, jer to smo i ti i ja.”