Dr. fr. Stipe Jurič rođen je 7. ožujka 1951. godine u Tomislavgradu, u Bosni i Hercegovini. Prisjećajući se djetinjstva u emisiji ‘Od Krista pozvani’ Hrvatskoga katoličkog radija ističe stradanja u Drugom svjetskom ratu, ali i ljubavi kojom je bio okružen tijekom odrastanja. „Djetinjstvo sam proveo u jednom malom selu, selo Kuk, udaljenom pet kilometara od Tomislavgrada. Život moje obitelji, kao i drugih obitelji naših sela, obilježen je velikim stradanjima, patnjama i nevoljama, siromaštvom i neimaštinom, prouzročenih Drugim svjetskim ratom. Izdvojio bih događaj od 16. prosinca 1943. godine. U susjednom selu Lugu, udaljenom 500 metara od moje rodne kuće, njemački vojnici pripadnici divizije princa Eugena i njihovi domaći saveznici ubili su i spalili 83 mještana iz tri mala sela spomenutog Luga, Kuka i Letke. Zatvorili su ih u jednu staju i zapalili. Oni koji su pokušali pobjeći iz vatre bili su ubijeni. Svi spaljeni bili su civili, Hrvati, među kojima je bilo žena i djece. Najstarija žrtva imala je 72 godine, a najmlađa žrtva bila je stara svega 6 mjeseci. Tu su izgorjeli i moja tri strica. To je ujedno i najstrašniji zločin u Drugom svjetskom ratu na području općine Tomislavgrad.

Odrastanje je obilježila očeva smrt, ali i velika majčinska ljubav. „Moj otac je umro kada sam imao 7 godina pa sam odrastao uz dobru, vrsnu, radišnu i bogobojaznu majku. Bila je velika moliteljica i još veća radnica. Svojim me je poukama naučila životnoj mudrosti i razumu. Njezina velika majčinska ljubav bila je temelj ne samo mojega odgoja, nego i odgoja mojih dviju sestara i brata. Iz doba djetinjstva pamtim tri stvari. Prvo, u kući se mnogo molilo ali i radilo. Drugo, naučio sam čitati prije nego što sam pošao u školu. I treće, krizmao sam se isti dan kada i moje starije sestre i brat, i to prije nego sam pošao na vjeronauk. Iako sam u vjerskoj pouci bio kao i oni, ipak pretpostavljam da je to moja majka izmolila kod župnika kako bi sve bilo o jednom trošku.“

Bol, 1969 (III. razred gimnazije) i 1970. (maturant)

Otkrivanje poziva

Zanimljiv je bio put ka redovništvu dr. Juriča. „Iako je u mom kraju bilo onih koji su odlazili u dominikance, ipak sam za njih prvi puta čuo u gimnazijskim danima. U prvom i drugom razredu gimnazije upoznao sam nekoliko kolega koji su bili napustili dominikansku gimnaziju u Bolu na Braču. Oni su mi, među ostalim, pričali o moru i njegovoj ljepoti. To je u meni izazvalo neopisivo raspoloženje i želju da vidim more. Tako sam napustio gimnaziju u Tomislavgradu i nastavio školovanje u dominikanskoj srednjoj školi u Bolu. S dolaskom u Bol u meni se po prvi put javila želja za svećeništvom. Kasnije sam u svemu tome prepoznao Božji poziv. Vjerojatno je to i glavni razlog zašto sam zaljubljen u Jadransko more jednako kao i u Galilejsko more. To je razlog zašto je i pozivanje prvih učenika Šimuna, Andrije, Jakova i Ivana dok je Isus šetao uz Galilejsko more za mene jedan od najljepših i najdojmljivijih stranica evanđelja.“

Gimnazijski dani ostali su mu u lijepom sjećanju. „Gimnazijski dani su za mene bili, usudio bih se reći, najljepše razdoblje u mome životu. Bili su ispunjeni poletom, oduševljenjem i dobrim učenjem. Bilo nas je oko 70. Profesori i odgojitelji bili su dobri i strogi, ali ne prestrogi. I danas sam zadovoljan sa znanjem koje sam stekao u gimnaziji.“

Dubrovnik 1972. (novicijat), Bologna 25.3.1973. (jednostavni zavjeti)

Ulazak u Red propovjednika

Po završetku gimnazije dr. Jurič stupa u Red propovjednika u Dubrovniku. „Prije ulaska u novicijat trebao sam odslužiti vojni rok. Zatim sam u novicijatu u Dubrovniku proveo pola godine. Naime, provincijska skupština je odlučila da se novaci šalju u Italiju pa sam drugu polovicu novicijata imao u Bologni. Bilo mi je dosta teško jer sam došao u Italiju a da nisam znao niti jedne talijanske riječi. Iz dubrovačkih dana novicijata rado bih spomenuo tri riječi koje je učitelj često ponavljao, a koje su mi se duboko usjekle u sjećanje: molitva, učenje, disciplina. Znao nam je govoriti da ako to troje budemo usvojili kao vrijednosti uspjet ćemo u životu.“

Chieri (Torino) 1975. (III. godina filozofije), Bologna 18.2.1978. (đakonsko ređenje)

Dr. Jurič je zatim u Italiji nastavio studij filozofije i studij teologije u Torinu te u Bologni. Znanje je nastavio stjecati u Rimu na postdiplomskom studiju na Papinskom biblijskom institutu i zatim u Jeruzalemu, na glasovitoj dominikanskoj biblijskoj i arheološkoj školi École Biblique. Doktorirao je iz biblijske teologije na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog (Angelicum) u Rimu. O svome usmjerenju prema Svetom Pismu ističe: „Zahvalan sam Bogu i ondašnjim starješinama Hrvatske dominikanske provincije što su mi omogućili studij u inozemstvu. Iako je bilo više nego teško kroz svo vrijeme studija, posebno na postdiplomskom studiju koji je bio vrlo zahtjevan, ipak su mi to bile lijepe godine jer su se stvarali i širili novi vidici, stjecalo filozofsko-teološko znanje, dolazilo do novih spoznaja i shvaćanja, te do zrenja novih ideja. Na osobit način bio sam sretan kada sam dublje zaronio i počeo dublje istraživati u svjetlu predaje činjenice i riječi Svetoga Pisma, jer su Božjom riječju nadahnuta pisma s predajom Crkvi vrhovno pravilo vjere i nepresušno vrelo duhovnoga života. One su zatim duša teologije i najbolje sredstvo uspješnoga apostolata. Mogu reći da sam doista sretan i da sam se preporodio kada sam upisao biblijske studije. Glavni razlog zašto sam se odlučio za tako težak studij, iako su me mnogi odvraćali od toga, jedan je susret koji sam imao s grupom protestantskih gimnazijalaca na čelu sa svojim pastorom koji je svakoga jutra u vrijeme odmora prije doručka čitao na grčkom jeziku Pavlove poslanice ili poneki odlomak iz evanđelja i to im tumačio. Ti su gimnazijalci, zahvaljujući svome pastoru, bili toliko privrženi čitanju svetopisamskih tekstova. Tada sam bio student četvrte ili pete godine i u sebi sam se stidio da sam tek početnik što se tiče grčkoga jezika. Taj plamen je uvijek u meni tinjao tako da sam se odlučio pošto-poto naučiti izvorne biblijske jezike.“

Bol, 22.4.1979 (svećeničko ređenje)

Na putu ostvarenja cilja nije bilo nepremostive prepreke. „Za nas koji dolazimo iz maloga naroda bilo je prvo potrebno svladati moderne jezike. Na postdiplomskom studiju imao sam gramatike hebrejskog, grčkog i aramejskog jezika na engleskom jeziku, a isto tako i arapskog jezika. Bio sam početnik u engleskom jeziku pa sam uzeo rječnik engleskog jezika i čini mi se da sam više učio npr. grčki nego engleski jezik.“

Tomislavgrad, 15.7.1979. (mlada misa)

Predavački rad na Angelicumu

Po završetku biblijskih znanosti dr. Jurič je započeo predavački rad na Angelicumu. Bilo je to 1986. godine. „U Rimu sam proveo pune 33 godine. Predavao sam biblijske znanosti na teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta sv. Tome Akvinskog – Angelicumu. Mogu reći da su studenti zainteresirani za biblijske znanosti. Vođeni su željom za razumijevanjem što Biblija ima svoga vlastitoga, ali i zajedničkoga s drugim knjigama čovječanstva. Naravno da je bilo i raznih pitanja, kako onih važnih i teških, tako i onih manje važnih. Imali smo studente iz stotinjak zemalja, neki su malo pripremljeniji od drugih. Od postavljanih pitanja najčešće se odnosilo na povijesnost Izraelova izabranja, te pitanja glede Isusa iz Nazareta i Gospodina Isusa odnosno tko je bio povijesni Isus iz Nazareta, a tko Krist vjere.“

Jeruzalem 1983. (doktorand)

Dr. Jurič bio je u više mandata na odgovornim službama u Angelicumu. Tu je službu vršio od 2007. do 2013. godine. „Ravnatelj Instituta bio sam dva puta u vremenu od 2007. do 2013. godine. Riječ je o višem institutu religijskih znanosti, a osnovan je 1964. godine prvenstveno za laike, ali ne i isključivo jer su tu studirali i drugi svećenici. Zatim sam u dva navrata obavljao dužnost dekana Teološkog fakulteta Angelicuma. Angelicum je, naime, Papinsko sveučilište a tako se popularno zove po njegovu patronu sv. Tomi Akvinskom koji ima nadimak „doctor Angelicus“. Nikada prije mene nije bio na toj službi neki Hrvat.“

Angelicum 1979. i 1994.

Umirovljenički dani

Godine 2019. dr. Jurič odlazi u mirovinu. „Prve dvije godine umirovljenja proveo sam u našem dominikanskom samostanu u Splitu, a zatim sam u svibnju 2022. godine došao u Dubrovnik. Ovdje sam se lijepo uklopio. Bogu zahvaljujem da mi je lijepo jer se uvijek vraćam hrvatskome moru kojega svakodnevno gledam šetajući uz more. Dobro sam primljen i u zajednici, ali i općenito u gradu Dubrovniku. Često me pozivaju na predavanja na raznim skupovima i za propovijedanje na raznim proslavama, tako da posla ne nedostaje.“

Angelicum, 2019. (predavanje na simpoziju par mjeseci prije umirovljenja)

Dr. Jurič je puno pisao i objavljivao u hrvatskim i stranim časopisima. Iako mu je Apokalipsa specijalnost među brojnim biblijskim temama o kojima je pisao je i tema žena u Bibliji, a posljedično i u životu Crkve. Prigodom jednog predstavljanja svoje knjige rekao je kako ni Isus ni Pavao nisu „nikad odlučno pristupili problemu žene niti su se s njim ikad uhvatili u koštac iz jednostavnih razloga jer u njihovo vrijeme to uopće nije bilo otvoreno pitanje“, kao ni drugi problemi poput tiranije, rata, rasizma, ropstva i sl. te da su to na neki način nedostaci Biblije „diktirani nedostacima njezina vremena i kulture u kojima je ona napisana“. S tim u vezi istaknuo je: „Kada se danas govori o ulozi žene u Crkvi često u prvi plan izbije, i nametne se kao glavni problem, ženino nesudjelovanje u hijerarhijskom svećeništvu dok se istodobno u drugi plan potiskuje pitanje njezina dostojanstva, koje je uistinu nagrđeno, iako Biblija potvrđuje temeljnu jednakost obaju spolova. I oni koji su nekako zainteresirani i koji sažalijevaju žene što ne sudjeluju u koncelebraciji s druge strane zaboravljaju i stavljaju u sjenu prave probleme koji su danas u društvu a tiču se žena. Ako se ženin položaj na društvenom i na kulturnom polju može okarakterizirati kao diskriminacija, to se ne može kazati za njezino ne sudjelovanje u Kristovu svećeništvu. Upravo je na tome građen, ali i studiran taj problem, tako da je Crkva dala jasan odgovor – to nije i ne može se stavljati na istu razinu kao drugi problemi žene u društvu. Isus daje svome narodu udioništvo na svom svećeništvu. To svećeništvo može se konkretno vršiti, prema Novome i Starome zavjetu, samo preko Bogom pozvanih službenika. Čitajući evanđelja i druge novozavjetne spise znamo da je Isus pozvao dvanaestoricu kojima je povjerio odgovornost za svoju Crkvu. Pripravio ih je na službu Riječi i prenio na njih neke ovlasti. Samo na njih. A, na Posljednjoj večeri povjerio im je euharistiju. To je upravo specifično udioništvo u njegovu svećeništvu. Apostoli to shvaćaju i sa svoje strane postavljaju odgovorne ljude koji će nastaviti njihovo djelovanje. Dakle, oni nisu imali ni razloga, niti povod da isključe žene nego su nastavili ono što im je učitelj Isus kazao. Osobno me veseli to što žene danas imaju značajne uloge u mnogim kršćanskim zajednicama. Također me žalosti što su sputavane u nekim zajednicama od strane neodgovornih pojedinaca.“

Trogir 2020. (profesor emeritus – predavanje )

Zaključno dr. Jurič svima poručuje da malo zastanu i da se zapitaju o svome stvarnom kršćanskom životu kako bi doista bili transparentni kršćani. Smatra da je velika boljka u Crkvi što mnogi kršćani žive anonimno. Stoga ističe da nisu potrebni veliki govori i sl. nego prakticiranje kršćanstva u svakodnevnom životu.