Budi dio naše mreže

Dr. Đurica Pardon: Nemoguće je voljeti Boga ako ne volimo svoje bližnje i zemlju u kojoj smo rođeni!

„Bog nam svoju ljubav pokazuje u svakom trenutku našega života, a doživljavamo je i po zemlji, koja daje temelje našim životima, kao i po domovini” - često ističe punitovački župnik dr. Đurica Pardon. Iza njega je 25 godina svećeništva, a prvi koraci bili su u prognaničkim uvjetima. Svoj magisterij i doktorat posvetio je teologiji zemlje, zalaže se za spas hrvatskoga sela, a uz ostalo je voditelj Hrvatskoga katoličkoga biblijskoga djela i član Biblijskoga instituta

/ Svjetlana Đuran

Bog nam svoju ljubav pokazuje u svakom trenutku našega života, a doživljavamo je i po zemlji, koja daje temelje našim životima, kao i po domovini – ovo često ističe punitovački župnik dr. Đurica Pardon. Iza njega je 25 godina svećeništva, a prvi koraci bili su u prognaničkim uvjetima. Za svoje svećeničko ređenje, koje je bilo u holu OŠ ‘Antun Gustav Matoš’ u Vinkovcima 1995. godine ističe da je bilo izvanredno – izvan reda. „Bili su to teški trenuci za mene osobno, za cijelu našu župnu zajednicu i za moju obitelj. U to smo vrijeme bili prognanici, cijelo naše selo i župa Nijemci. Moje ređenje je bilo izvanredan događaj u onom smislu – izvan reda. Redovito se svećenici u našoj tada biskupiji, a sada Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, rede 29. lipnja na Petrovo. Ja sam zaređen 26. siječnja na podu hola vinkovačke škole i među ljudima koji su prognani i bez svoga doma, ali su čvrsto bili utemeljeni u ljubavi prema svojoj domovini. Meni je zato s jedne strane bila čast, a s druge veliko opterećenje kako živjeti te prognaničke dane. Doživio sam svoje svećeničko ređenje kao prvi čin svoga poslanja – što znači živjeti za zemlju u kojoj smo se rodili, čak i u onim trenucima kada je ona porobljena i kada je tuđe noge gaze”.

Ja želim biti svećenik!”

Dr. Pardon je odrastajući u Nijemcima kao dijete rado ministrirao. „Zajedno s drugom djecom Bogu sam zahvaljivao u župnoj crkvi što sam mogao služiti oltaru i biti na pomoć svećeniku. Dani djetinjstva bili su dani lijepih doživljaja i osjećaja uz rijeku Bosut, u crkvi sv. Katarine gdje sam kršten, i to je sve skupa trajalo do odlaska u sjemenište u Zagreb. To je prvi dio mog života koji sam doživio kao nešto lijepo, krasno i divno u našoj obitelji. I bake i djedovi su bili vjernici i zajedno s drugim vjernicima doživljavali smo kao nešto normalno živjeti svoju vjeru.”

Uz prve naznake želje za svećeništvom vezan je jedan za dr. Pardon drag i lijep doživljaj koji je kasnije imao presudnu ulogu u odlučivanju da postane svećenikom. „Već u višim razredima osnovne škole kandidati su se pripremali za primanje sakramenta svete potvrde. Neposredno prije toga zajedno sa svojim prijateljima i rođacima Mirkom i Matom razgovarali smo kako bi bilo lijepo da netko od nas postane svećenik i da bi se možda mi mogli prijaviti. I, nekako je ispalo da smo se nas trojica dogovorili da ćemo se javiti, da ćemo postati svećenici. Pred krizmu je došao biskup Ćiril Kos koji se s nama krizmanicima susreo i razgovarao te je na kraju susreta pitao želi li tko biti svećenik. Nas trojica smo sjedili jedan pored drugog na klupi u crkvi i ja sam ustao, misleći da će i oni ustati, i rekao sam – ‘Ja želim’. A, oni su ostali sjediti pognutih glava. To ustajanje je kasnije u mome životu bilo presudno – tko me je potaknuo da toga trenutka ustanem i da se izjasnim. To je odigralo važnu ulogu kada sam odlučivao hoću li biti zaređen ili ne, hoću li se predati u potpunosti ili ću uzeti drugačiji oblik života, opredijeliti se za obiteljski život”.

Na prvoj crti obrane domovine

Dr. Pardon je otišao u sjemenište u Zagreb. Nakon toga je završio isusovački novicijat no nije položio zavjete nego se vratio nazad u Đakovo gdje je nastavio studij teologije. Dani Domovinskoga rata zatekli su ga u Nijemcima na praznicima. „U svom sam rodnom mjestu zajedno s bratom i s drugima branio domovinu. Držali smo položaje budući da se selo Nijemci nalazi na samoj granici uz Srbiju i odande je velika opasnost prijetila, isto tako i prohodnost ceste između Vukovara i Šida. Jedan od zadataka bio je da pokušavamo onemogućiti prolaz vojsci JNA prema Vukovaru. Zato je i prodor srpskih snaga bio upravo kroz Nijemce, pa onda kada su Nijemci i ostala sela Podgrađe, Apševci i Lipovac pali pod neprijateljsku vlast bio je omogućen prodor do Vukovara. I, na žalost, u te je dane i Vukovar pao”.

No, prije pada sela dr. Pardon je završio u Đakovu. „Mene je župnik Tomislav Ćorkula pozvao jednoga dana da idem s njime u Đakovo. Poveo me je i ostavio u Đakovu. Mislio sam se vratiti u Nijemce, ali on me je ostavio u bogosloviji. Bilo je to desetak dana prije pada sela. U tim teškim danima i sam sam u jednom trenutku, dok sam boravio u Nijemcima, mogao poginuti. Nedaleko od mene, na nekih pet metara, pale su granate od kojih su dvojica mojih prijatelja poginuli, dvojica su bila ranjena, a ja sam ostao srećom ostao živ i neokrznut. Kasnije je taj trenutak bio isto važan kada sam razmišljao o smislu svoga života – ako sam u tome trenutku ostao živ vjerojatno Bog ima nekakve posebne zadaće samnom i htio je da budem ovdje. Očito je da sam s razlogom ostao živ.”

Svećeničko ređenje ‘izvan reda’

U vremenima patnje nezaobilazno je pitanje zašto to Bog dopušta. No, dr. Pardon ističe da u svome životu preispituje kako Bog to divno uređuje da sve to preživljava. „Postavljajući ova pitanja mogu samo reći da tu nije pitanje patnje, nego je tu pitanje Božjeg milosrđa da unatoč svoj patnji, bolima i poteškoćama, problemima i nevoljama, da to sve skupa preživljava, živi, opstoji, postoji, unatoč svoj razaračkoj moći zla”.

Za vrijeme Domovinskog rata bogoslovska zajednica bila je iz Đakova iseljena u Austriju. „Bili smo u malom sjemeništu u Mattersburgu pošteđeni svih onih strahota koje su se ovdje događale. Nedostaju mi ti dani. Osjećao sam se iščupano, i još uvijek ne pamtim te dane. Nakon rata otišao sam nekoliko puta u to mjesto i u sjemeništu sam se pokušavao sjetiti svih onih dana, ali je puno toga ishlapilo iz sjećanja”.

Brat Stanko 1992.

U ratnim danima tjeskobe, stradanja, obiteljskih gubitaka javila su se i propitivanja odluke o svećeništvu. „U tim vremenima bilo je teško odlučiti gdje je moje mjesto. Propitkivao sam sebe i svoju odluku hoću li postati svećenik, osobito nakon što je moj brat ubijen, je li pametnije da osnujem obitelj, nastavim lozu obitelji Pardon jer u to vrijeme nitko od obitelji nije imao muške djece. To su bili dani neizvijesnosti i nemogućnosti ispravnoga razmišljanja jer tada nije bilo nikakve logike. Ipak, prije nego što ću biti zaređen sve sam to propitkivao i odlučnu ulogu je donio onaj trenutak iz djetinjstva kada sam ustao pred biskupom Kosom i kada sam rekao da želim biti svećenik. Kada sam poskidao sve interese, svoje vlastite želje i želje od moje obitelji, kada sam onako čisto pred Bogom razmišljao, najodlučniji je bio taj događaj jer sam u tome trenutku svoga života doživio prst Božji, a kasnije i njegovo vodstvo kroz svoj život. To je bio razlog zašto je moje ređenje bilo 26. siječnja 1995. godine, a ne na Petrovo 1994.”.

Domovina je naša na nebesima”

Mladomisničko geslo bilo je plod svih tih događanja. Dr. Pardon je odlučio da to bude iz Poslanice sv. Pavla Filipljanima 3,20 – ‘Domovina je naša na nebesima’. „Doživljaj da smo kod Boga kod kuće, i da nas naša vjera poziva da se neprestano uzdamo u Boga koji vodi našu osobnu povijest i povijest našega naroda prema smislu i zajedništvu s njime, i da je naša zemlja Božji dom… sve je to skupa bilo u mome mladomisničkom geslu koji je bio i naslov moga diplomskoga rada. Evo, to je bilo ono promišljanje prije nego što će se sve skupa dogoditi s ređenjem i svim ostalim mojim svećeničkim počecima, to je bio temelj. Ujedno je to bila i posljedica moga promišljanja o tome da li se boriti za ovozemaljsku domovinu ili prepoznati sebe kao borca za Božju domovinu. Mlada misa bila je u đakovačkoj katedrali jer je moje rodno mjesto bilo okupirano, a propovijedao mi je prof. Nikola Dogan. Uz mene je bio i moj ujak Martin Radman, župnik donjogradski kojem sam bio kasnije kapelan, i moj župnik Tomislav Čorluka.”

Prve službe

Župnim vikarima se povjerava briga o mladima. Tako je i dr. Pardonu na prvim župama bila povjerena briga o mladima. „I sam sam bio mlad pa mi je bilo dobro to što sam se brinuo o mladima u župi u Sikirevcima, a kasnije u osječkoj donjogradskoj župi Preslavnog Imena Marijina. U Osijeku sam osnovao zbor mladih koji još uvijek traje, naravno da sada pjevaju djeca onih koji su tada bili započeli zajedno samnom. To su bili dani u kojima sam i ja doživljavao procvat svoga svećeničkog zvanja, smisao i radost. Uz to sam predavao vjeronauk u Medicinskoj školi u Osijeku, radio sam i na radiju – imali smo emisiju ‘Ususret svitanju’ tako da je radijsko iskustvo rada bilo jedno od ugodnih prvih navjestiteljskih iskustava”.

Prva župnička služba u Batini

Nakon službi župnih vikara, prvi župnički dekret odveo je dr. Pardona u Batinu gdje je djelovao pet godina. „Došao sam 4. srpnja 1997. godine u kuću koja je bila razrušena u Domovinskom ratu, u zajednicu koja je bila rastjerana. Prijelazna policija još uvijek je imala vlast. To je bila situacija u kojoj smo preživljavali i proživljavali radost povratka, a u isto vrijeme i onu razornost rata koja je ostavila svoje rane na razdvojenosti ljudi. Batina je moja župa i kako kažu da prva ljubav zaborava nema tako mi je drago da se još uvijek s radošću sjećam tih prvih župničkih koraka u tako teškom ali tako poticajnom okružju. U Batini sam doživio koliko znači biti svećenik za ljude koji su izgubili svoju domovinu i svoj zavičaj, ali su se vratili i ponovno počeli graditi svoje živote.

Multietnički župnik

Dr. Pardon već 18 godina vodi punitovačku župu sv. Ladislava kralja. „Nakon Batine došao sam u župnu zajednicu koja se sastoji od Slovaka i Hrvata. Za mene kažu da sam multietnički župnik što mi je jako drago. Sa Slovacima i s Hrvatima našao sam dobar jezik. Na početku je bilo nezgodno jer bivši župnik nije pripravio zajednicu za dolazak novoga župnika, ali smo sve poteškoće lijepo prevladali i zajednički došli do dobre suradnje. Lijepo je krenulo i evo traje 18 godina.”

Proslava 25 godina svećeništva u Punitovcima.

Uz pastoralni rad dr. Pardon je u Punitovcima nastavio studij te postigao magisterij i doktorat koji su bili posvećeni teologiji zemlje. „Domovinski rat, dolazak u župu Batina, dolazak u srce Slavonije u Punitovce, a već i diplomski rad potaknuli su me na razmišljanje o tome što uopće zemlja znači u životu jednoga čovjeka, vjernika. Navikli smo da zemlju ne smatramo važnom. Mi vjernici idemo prema nebu, putujemo prema Bogu, i za naš život važna je duhovnost… Ipak, ostajalo je pitanje zašto su ljudi koji žive za nebesku domovinu bili spremni svoje živote polagati na oltar ovozemaljske domovine. Koji su to razlozi? Očito da ima nešto više u tom vezu između čovjeka i njegove zemlje, nešto vrijednije od toga da je ona materijalna imovina po kojoj hodamo, ona je i duhovno vrijedna. Mene je oduvijek privlačilo Sveto pismo i počeo sam u svemu tome tražiti svetopisamske izvore i pokušavati pronaći osnove ljubavi prema zemlji, i zašto je zemlja u našoj vjeri važna”.

Proslava 25 godina svećeništva u Nijemcima.

Nakon prvotnog ispitivanja u diplomskom radu o domovini na nebesima uslijedilo je kasnije kroz magistarski rad ispitivanje o zemlji kao daru, kušnji i zadaći, te kroz doktorat o teologiji zemlje u metaforici proroka Hošee. „Nekako sam kroz istraživanje iskristalizirao neke ideje, iako ta tema nije uopće obrađena. Na svjetskoj razini vrlo je teško naći literaturu jer su rijetki o tome pisali. Meni je to bio veliki izazov zbog mog vjerničkog sustava, zbog moje vjere – kako pronaći i kako vjernički opravdati svoj život na zemlji. To je nešto čime se bavim i neprestano istražujem, i čitajući Sveto pismo otkrivam nove izražaje vjere u Boga, narod i vjere prema zemlji, i općenito govora kojeg je Bog utkao u stvarnost zemlje koji nama ljudima daje jedno utemeljenje i smisao našega života”.

Uvijek je moguće postati i opstati na zemlji koju nam je Bog dao”

Dr. Pardon zauzima se za spas hrvatskoga sela. Smatra da je moguće živjeti od zemlje i preživjeti na rodnoj grudi. „To je jedna od osnovnih postavki biblijske vjere. Uvijek je moguće postati i opstati na zemlji koju nam je Bog dao. Zemlja je toliko plodna, ne samo naša Slavonija, nego sva zemlja. Svakom čovjeku daje se mogućnost da preživi na onoj zemlji, na onome mjestu i u onoj domovini gdje je rođen, gdje je postao čovjekom. Taj vez između postajanja čovjekom i zemlje daje mogućnost života. Zato je moja osnovna teza svećeničkog propovijedanja i znanstvenog rada ta da svaki čovjek može živjeti na svojoj zemlji ukoliko vjeruje Bogu, i ukoliko vjeruje vlastitoj zemlji da mu ona može pružiti život.

Naravno da naša Slavonija i naša Hrvatska koja je prepuna bogatstava i ljepota može pružiti svima nama i lijep i ugodan život. Potrebno je brinuti se za našu domovinu i svoj zavičaj, potrebno je puno raditi i surađivati sa svojim tlom kako bi i zemlja bila voljena, i kako bi svojim milosrđem mi pokazali i ljubav prema Bogu i ljubav prema jedni drugima, a isto tako da bi svojoj zemlji dali plodnost, da nas tlo nahrani i pokaže svoju ljubav i milosrđe kroz plodnost i rast biljaka i životinja i svega ostalog, nama za hranu i za ugodan boravak.”

U skladu s rečenim dr. Pardon se dao u povezivanje lokalnih OPG-ova i duhovnik je Udruge obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava Hrvatske „Život“. Rado se odaziva i sudjeluje u duhovnim obnovama za muškarce koje imaju za cilj afirmirati lik jakog muškarca za postojanu obitelj. Također je i voditelj Hrvatskoga katoličkoga biblijskoga djela i član Biblijskoga instituta. Objavljuje radove u časopisima „Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije“, „Diacovensia“, „Bogoslovska smotra“. Urednik je časopisa za biblijski pastoral „Biblija danas“, a u časopisu „Služba riječi“ objavljuje homilije.

Jednom me je biskup pitao je li mi na župi dosadno jer je relativno mala. Odgovorio sam mu da mi nije nikada dosadno i da imam toliko posla da sve ne stignem. Drago mi je zbog toga i pokušavam dati što god je moguće više i učiniti što god je moguće više i za vlastitu dobrobit i za dobrobit vlastitoga naroda. Osjetio sam u svome životu da su oni koji su poginuli za svoju domovinu predali svoje živote Bogu i ljudima, a mi koji smo ostali živjeti ostali smo živjeti s razlogom – da živimo za svoju domovinu iz dana u dan. Želim da svi uspijemo svaki dan voljeti svoju zemlju, voljeti ljude s kojima živimo i prikazati svoj život Bogu ljubeći svoj domovinu”, rekao je dr. Pardon.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja