Budi dio naše mreže

'Imamo sigurnost u Isusu Kristu' – ističe don Zdenko Dundović, škabrnjski župnik od 2001. do 2005. godine. Za to je vrijeme na mjestu stare župne crkve Uznesenja BDM, koju su četnici do temelja srušili 28. siječnja 1992., izgrađena i posvećena nova crkva. Prisjećajući se toga vremena ističe da vjera u Boga davala snagu ljudima u Škabrnji u zacjeljivanju tuge i žalosti. Danas je ravnatelj Teološko-katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru i predsjednik Društva za povjesnicu 'Zmajević' Zadarske nadbiskupije.

/ Svjetlana Đuran, Ines Grbić

Don Zdenko Dundović utkao je svoj doprinos u izgradnji župe u Škabrnji. Za vrijeme njegovog vođenja župe dovršena je i posvećena crkva koja, kako ističe, želi poručiti da se razna stradanja nikada ne smiju ponoviti. „Moji počeci u župi Škabrnja sežu u 2001. godinu kada me je pokojni nadbiskup Ivan Prenđa pozvao i zamolio da prihvatim upravljanje tom župom. Bila mi je to izrazita čast i veliki izazov jer sam tada imao svega 27 godina. U toj sam župi ostao nekih četiri godine. Gradnja crkve počela je s mojim prethodnikom pokojnim župnikom Tomislavom Sikirićem. Kamen temeljac blagoslovljen je 30. prosinca 1999. godine tako da me je zatekla nedovršena crkva u čijem smo podrumu slavili nedjeljnu misu. Nastavili smo s njezinom izgradnjom koja je, Bogu hvala, završena 2004. godine. Iako je u vrijeme moga dolaska u Škabrnju mjesto bilo podosta obnovljeno, još su se mogli zamijetiti tragovi ratnih stradanja tijekom Domovinskoga rata u kojem je, na žalost, veći broj mještana izgubio živote na okrutan način. O tome svjedoče Dani sjećana na taj pokolj u Škabrnji”.

Ulaz u Škabrnju gdje su četnici vršili pokolj, ulica 18.11.1991. predio Ambar mjesto pokolja

Spomen obilježlje masovne grobnice u Škabrnji, spomen obilježje na mjesnom groblju.

Kip Marije s Djetetom Isusom kojima su četnici odrubili glavu, kip prije nego što je obeščašćen.

Mržnja nadvladana ljubavlju

Unatoč svemu ljudi su počeli stvarati i raditi. „Polja su bila velikim dijelom obrađena. Naime, Škabrnja ima taj jedan povijesni kontinuitet u zemljoradnji. Mržnja koja je bila inicijator svih nemilih događanja i koja je uništavala sve pred sobom nadvladana je ljubavlju koja raste u čovjeku iz njegove vjere i gradi novo. Crkva je rađena prema nacrtu arhitekta Igora Pedišića, čija je ideja bila da zidovi koji su monumentalni danas na novom zdanju crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji posluže kao zaštita onome krovištu koji sugerira krovište stare crkve koju je projektirao Ćiril Iveković, a koja je posvećena 1918. Htjelo se odaslati poruku tom modernom građevinom, da se ratna stradanja nikada više neće i ne smiju dogoditi. Glavni oltar u crkvi sazidan od kamena stare crkve koja je srušena do temelja 28. siječnja 1992. Obred posvete nove crkve predvodio je nadbiskup Ivan Prenđa 8. kolovoza 2004. godine, a na posveti je bio i fra Zlatko Špehar, tadašnji gvardijan Franjevačkog samostana u Vukovaru.”

Kamen stare župne crkve ugrađen je u oltar nove crkve novoizgrađena župna crkva Uznesenja BDM u Škabrnji.

Zvon zvona na novoj crkvi znak buđenja i novoga vremena

Don Zdenko ističe kako dovršenje crkve nije njegova zasluga, nego mnogih Škabrnjana i donatora. „U proslavu posvete crkve bilo je uključeno cijelo mjesto. Osjećala se radost. Meni je posebno ostao u sjećanju dan kada su postavljena zvona na novu crkvu, i kada su prvi put zazvonila. Veliki broj vjernika bio je ispred crkve. Bio sam s njima i moram reći da je bio jedan specifičan osjećaj. Neki su i zaplakali. Bio je to znak jednog buđenja, jednog novog vremena koje dolazi, i danas ta crkva opravdava svoju svrhu jer vjerni puku u Škabrnji rado dolazi na pobožnosti i na misu. Crkva njima nije samo mjesto materijalnog susreta, nego prije svega duhovnoga. Vjera u tome narodu i danas ima veliki značaj”.

Posveta novosagrađene crkve.

A, upravo je vjera u Boga davala snagu u zacjeljivanju tuge i žalosti. „Teško da čovjek može na brzinu iscijeliti tugu. Čini mi se da su ljudi bili uvelike osnaženi prvenstveno svojom vjerom u Boga koja ih je sprječavala da pomišljaju o osveti ili traženju nekakve ovozemne pravde koju bi uzeli u svoje ruke. Još uvijek postoje kontroverzije s obzirom na one koji su odgovorni za zločin počinjen u Škabrnji. Mnogi nisu odgovarali i možda nikada pred sudištem ovog svijeta neće odgovarati. Međutim, mislim da je puno bitnije da je ta tragedija kod ljudi stvorila jednu razinu ponosa koja im pomaže nositi se s poteškoćama, nadvladati ljudske poticaje koji bi bili usmjereni u negativnom smijeru, a s druge strane da čovjek vidi koliko je jak, koliko je spreman oprostiti.”

“Uopće ne sumnjam da sve te žrtve koje su mučki pobijene u Škabrnji uživaju radost u Božjoj blizini “

Oprostiti ne znači zaboraviti svoje žrtve, naglašava don Zdenko. „Veliki dio Škabrnjana svjestan je žrtve koju su stradali podnijeli za domovinu, ali i za Boga i za Crkvu, jer je smetala kao Božje djelo, što puno govorio o uzrocima tih zbivanja. Ali iznad svega vjerujemo u susret, gledajući iz perspektive jednog katolika. Uopće ne sumnjam da sve te žrtve koje su mučki pobijene u Škabrnji uživaju radost u Božjoj blizini i to me na neki način ispunjava nutarnjim zadovoljstvo. Vjerujemo da ćemo se jednoga dana svi susresti i zajedno slaviti Boga. Treba dobro razlučiti život na zemlji od života koji Bog obećaje svojim vjernima. Nama kao vjernicima teško je koji puta prihvatiti sve što Bog od nas traži. To je razumljivo. Na neka pitanja ćemo saznati odgovore kad stanemo jednoga dana pred Gospodina. Sve ono što ne možemo razumjeti dobro je prihvatiti s vjerom u Boga. Dakle, svoju volju podložiti Božjoj volji najveći je izraz čovjekove vjere. To nije uvijek lako i nitko od nas nije bešćutan kada se susretne s roditeljem koji je izgubio dijete. Sigurno da sve ove naše riječi, pa čak i one koje se tiču vjere u Boga, ne mogu odmah dobro sjesti jer njihova težina ne može biti shvaćena. Teško je u tome trenutku, ljudski govoreći, dati bilo kakvu utjehu. Ali Bog s vremenom, u to sam potpuno uvjeren, daje čovjeku da bolje shvati i razumije neke događaje s odmakom vremena”.

Kolona sjećanja.

Domoljublje – znak ljubavi prema Bogu

Don Zdenko njeguje domoljublje i poštuje hrvatsku nacionalnu osviještenost. Pojašnjava zašto je to važno: „Ako volite svoj narod, ako volite čovjeka s kojim vas je Bog stavio da dijelite jedan trenutak povijesti, vjerojatnije je da ćete voljeti druge ljude. Čini mi se da uvijek treba govoriti s ljubavlju prema svome narodu, jer je to jedan znak poštovanja onoga što smo naslijedili. Čovjek često zaboravi da nije samo ovo vrijeme u kojem mi živimo povijest, povijesti je bilo i prije nas, od nekuda smo ponikli i nekuda idemo. Osobno vjerujem da idemo prema kraljevstvu Božjem. Po meni je ljubav prema svome narodu i znak ljubavi prema Bogu koji je tvorac svakoga naroda. Svi smo mi, kada govorimo u kontekstu katoličke vjere, braća i sestre, a svijet je stvoren od Boga. No, Bog ima za svakoga od nas plan i poziva svakoga od nas da mu se približimo. U zajednici je to puno lakše učiniti. Zašto? Zato što zajednica, kako narodna tako je ova vjernička, podržava čovjeka osobito kad je on malaksao, kada možda njegove snage posustanu. Svaki narod ima svoje dobre i loše osobine, ali to ne znači da ćemo se odreći svog identiteta”.

Don Zdenko u župnoj crkvi u Škabrnji.

Osjetio poziv za svećeništvo s petnaestak godina

Don Zdenko otkriva da je poziv za svećeništvom bio nešto najintenzivnije u njegovom životu. „Moja obitelj je skromnih gabarita. Rođen sam 31. listopada 1973. u Zadru. Otac je preminuo kad sam bio dijete, pa sam odrastao s majkom. Nikada kao dijete nisam razmišljao o svećeništvu. Svaku sam nedjelju s mamom išao na misu, volio sam ministrirati, a poziv koji sam osjetio je bio nešto najintenzivnije u mome životu. Stvarno je teško riječima nekome opisati kakav je to osjećaj, ali doista je bio nešto snažno i dogodilo se u trenutku. Dakle, nakon završenog osmoga razreda namjeravao sam se upisati u tadašnji MIOC. Međutim, jedno jutro sam se probudio i dogodio se trenutak koji još uvijek sam sebi ne mogu do kraja posvijestiti, ali on je tu, to je moje osobno životno iskustvo. Pamtim i datum – bio je to 21. kolovoza 1988. kada sam imao petnaestak godina. Sjećam se da sam o tome pričao s majkom. Ona me samo gledala i nije uopće reagirala. Tek mi je kasnije na dan moje mlade mise priznala da je od toga dana svaki dan molila za mene. Kao majka udovica nije na svoga sina jedinca nikada vršila pritisak, i na tome sam joj iznimno zahvalan. Ako Bog da sljedeće godine napunit ću 25. godinu svećeništva. Radostan sam kao svećenik. Sve ono što mi je Bog kroz svećeništvo dao, svi mogući susreti i događaji, jedno su bogatstvo koje pomaže da čovjek raste i uvijek s vjerom u život vječni. Bez toga stvarno sve pada.”

“Bog nadoknađuje sve ono što ne dobijemo redovitim putem”

‘Bog je velik i silan’ svjedoči don Zdenko koji je osjećao da mu Bog nadoknađuje sve ono što nije dobio odrastajući bez oca, uz majku Zoru. „Uloga oca u obitelji je sigurno jako važna. Ja to, možda, najbolje mogu posvjedočiti na svome primjeru jer sam odrastao u bez te očinske ruke, ali osjećao sam da Bog nadoknađuje ono što inače ne dobivam, hajdemo reći, nekim redovitim putem unutar obitelji. Nisam ni u jednom trenutku Bogu zamjerio što sam odrastao bez oca, niti sam osjećao da mi nešto kao čovjeku nedostaje ili da ne bih mogao nešto u smislu karakternih osobina izgraditi na sebi. Tu mi je od velike pomoći bila činjenica da se mogu osloniti na ljude s kojima živim, na prijatelje, na ljude koji će znati uputiti kritiku kada to zaslužujem, i onda vas sve to izgrađuje”.

Misa za početak akademske godine.

Od sjemeništa do svećeničkog ređenja

Sjećanja uz ulazak u sjemenište don Zdenko brižno čuva. „Na dan moga ulaska u sjemenište u Zadru župnik u mojoj rodnoj župi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Belafuži don Ratko Šešan poklonio mi je Bibliju. Uz njegov potpis stoji datum 5. rujna 1988. I danas je čuvam. Na život i red u sjemeništu trebalo se privikavati, ali puno toga sam naučio, od sviranja, pjevanja od literature – uvijek sam volio čitati… Studij sam nastavio kod isusovaca u Zagrebu 1992. godine. Bilo je trenutaka kada sam pomišljao je li svećeništvo za mene ili nije, što je sasvim normalno. Kako je to bilo ratno vrijeme puno nas je pogodilo što smo morali napustiti Zadar. Poslani smo u Pazin gdje smo bili u relativnoj sigurnosti. U to vrijeme molili smo Boga i za naše branitelje. Veliki dio naših kolega koji su bili u formaciji za svećeništvo u tom su trenutku napustili bogosloviju ili nisu ušli u bogosloviju, pa su se pridružili hrvatskim braniteljima. To je sigurno jedna velika nutarnja borba, nutarnjem iskušenje na kojem čovjek sapinje svoje misli“.

Noć prije ređenja ostala je u posebnom sjećanju. „Redio sam se u Biogradu na blagdan sv. Mateja, 21. rujna. Noć prije nisam mogao spavati. Gotovo cijelu noć sam probdio u crkvi na Belafuži. Tražio sam od Boga neku potvrdu, znak. Onda sam shvatio jednu stvar – ono što je Isus rekao ‘Ne tražite znaka’ jer je potrebno preuzeti odgovornost, odluka mora biti donesena u slobodnoj volji s pouzdanjem da će te Bog pratiti u nekim poteškoćama i trenucima, ali moraš biti svjestan onoga što si odabrao. Svećeničko ređenje imao sam 28. lipnja 1998. godine u katedrali sv. Stošije u Zadru, i za svoje geslo odabrao sam riječi iz psalma koji kaže: ‘Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg, dok me bude Bogu svom ću pjevati’. Uvijek sam volio pjevati, volim i danas pjevati. Pjesma me ispunja jednom nutarnjom milinom, radošću. Moji susjedi su mi govorili da dok sam bio dijete često sam navečer sjedio na ogradi i pjevao. Pokojni otac je volio pjevati, vjerojatno sam povukao neki njegov gen“.

46. Katehetski dan Zadarske nadbiskupije.

Svećeničke službe

Nakon svećeničkog ređenja nizale su se službe prefekta u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru 1998., a 1999. bio je pastoralni suradnik u katedralnoj župi sv. Stošije u Zadru. Slijedile su zatim župničke službe: Sutomišćice, Poljane i Lukorana na otoku Ugljanu 2000., od 2001. do 2005. Škabrnje i Nadina, te Smilčića (2001.-2002.), Zemunika  od 2010. do 2014, te Ploča i Dračevca zadarskog u Zadru od 2014. do 2020. Bio je i povjerenik za mlade, studente i ministrante Zadarske nadbiskupije od 2005. do 2010., a doktorsku disertaciju pod naslovom ‘Zadarski kaptol, njegova dobra i kaptolski dostojanstvenici u posljednjih sto godina vladavine Mletačke Republike (1697.-1797.)’ obranio je 2017. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Pozdrav ravnatelja Teološko-katenetskog odjela Sveučilišta u Zadru.

Don Zdenko otkriva što ga je privuklo specijalizaciji u povijesnim znanostima. „Kako me je povijest oduvijek zanimala biskup me je pozvao i rekao da bih to trebao završiti. Povijest je stvarno učiteljica života. Čitajući neka izvorna arhivska gradiva iz vremena prije 100, 200, 300 ili 400 godina vrlo mi je bila privlačna i zanimljiva pobožnost ljudi od srednjovjekovlja pa prema ranom novom vijeku u našem gradu. To je nevjerojatno. Pročitate, primjerice, da su u trenutku kada bi svećenik iz katedrale nosio bolesničko pomazanje i svetu pričest bolesniku, zvono na zadarskoj katedrali zvonilo je posebnim tonom. Dakle, postojao je jedan poseban način zvonjave i tada bi u svim kućama u gradu kleknuli i izmolili Očenaš, Zdravo Mariju i Slava Ocu za tu osobu koja je bolesna. Ako to nije zajedništvo, ja ne znam što je. Znači, jedno molitveno zajedništvo, jedan ozbiljan pristup sakramentima i vjerničkom životu. To nikako i nipošto ne znači da u to vrijeme nije bilo grijeha i grešnika kao i danas. Naravno da jeste. Ali ljudi nisu opravdavali grijeh, ljudi su bili duboko svjesni što je grijeh, što je zlo. Nisam siguran koliko je toga u naše vrijeme. Pitanje je koliko u ovo naše doba ljudi imaju milosrđa i empatije prema čovjeku. To je u ono vrijeme koje sam prije spomenuo u povijesnom smislu bilo nemoguće. Nadalje, u Zadru su primjerice bila brojna mjesta u kojima su siromasi mogli dobiti pomoć za svoje bolesti, a danas ljudi znaju biti jako okrutni jedni prema drugima, ne u fizičkom nego u verbalnom, psihičkom i duhovnom smislu“.

Dr. Dundović, predsjednik Društva za povjesnicu ‘Zmajević’ Zadarske nadbiskupije.

“Promjena je moguća. Trebamo učiti iz prošlosti!”

‘Bog nas poziva na promjenu’ – naglašava don Zdenko. „Ja mislim da je promjena moguća. Trebamo učiti iz prošlosti. Treba učiti iz grešaka. Čovjek našega vremena voli biti znalac, mi se divimo znanju i to je dobro. Ali, trebamo znati da Biblija kaže da je znanje krhko, a mudrost je ono što Bog određuje. Mislim da će to koliko smo toga svjesni ili nismo bitno odrediti naš daljnji put. Problemi nastaju kada čovjek nastoji suobličiti Kristovu Crkvu svjetovnim parametrima. To nikad nije išlo u povijesti, pa neće ići ni danas.

Simpozij o Direktoriju za katehezu 2021. Sveučilište u Zadru.

Sveti Petar – omiljena biblijska osoba

Don Zdenko nadalje otkriva da mu je sveti Petar omiljena biblijska osoba. „Sveti Petar apostol bio je priprost čovjek, ribar, nije imao velikih škole a Bog ga je izabrao da bude na čelu njegove Crkve. Nekada u njegovoj osobi vidim neke svoje mane i nedostatke. On je onaj koji daje Gospodinu obećanje da će ići za njim gdje god treba, a zatajio ga je triput jer je bio uvjeren da Krista neće razapeti, da on neće umrijeti. Vidite kuda ide ta ljudska oholost… Nekada i sebe tu nađem. Ja bih ovo ili ono, ovako ili onako, a onda shvatiš da u mnogim stvarima ne možeš sebe promijeniti. S druge strane jako me se dojmio Petrov susret s Isusom kada Isus ide u Jeruzalem i obznanjuje svojim učenicima da će tamo umrijeti. I, Petar je prije toga izrekao ispovijest vjere – ‘Ti si Sin Božji, Pomazanik. Promatrajući sve to mislim da je najvažnija poruka čovjeku našega vremena, bio on vjernik ili ne, da se ne gura pred ono što je Bog odredio. Nekada se čovjek umori od svakodnevnih prepirke oko vjere i znanosti. Vjera i znanost idu ruku pod ruku jer je konačni cilj i vjere i znanosti spoznati istinu. Ako vi stalno dolazite u nekakav konflikt, onda negdje nešto nije kako treba. Problem je znanje postaviti na pijedestal religije. Znanost nije religija, vjera katolička jest religija, ali ona koju je objavio Isus Krist. Bog po svojim apostolima kazuje da je potrebno opravdati vjeru, obrazložiti vjeru. Dakle, nitko ne odbija znanje kao takvo, ali u jednom trenutku dolazi granica koju moraš prijeći vjerom, jer Bogu se pristupa isključivo i jedino vjerom. Nitko u povijesti čovječanstva nije rekao za sebe da je put, istina i život osim Isusa Krista. Mi s nadom gledamo u budući susret s Njime. Crkva ima iskustva kroz stoljeća da moli za duše preminulih. To je duhovno djelo milosrđa. Duboko vjerujemo da će nas Gospodin jednoga dana sve ujediniti u svome kraljevstvu. Imamo sigurnost u Isusu Kristu. Vjerujem da je to važno našem narodu i ljudima, ne samo Vukovara i Škabrnje, ne samo mjesta koja su stradala u ratu, nego općenito ljudima koji vjeruju u Božje postojanje.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja