U potresu koji je 29. prosinca 2020. pogodio Banovinu jako je oštećeno marijansko svetište Sisačke biskupije – Svetište Majke Naših Stradanja u Gori, mjestu u blizini Petrinje, a ni župna kuća više nije za stanovanje. Rektor svetišta i župnik don Paško Glasnović u svojoj 72. godini života ostao je bez ičega. Ističe da je taj potres nešto najteže što je doživio u životu.

„Taj dan je za mene najkobniji dan kojega sam doživio u svome životu. Izgledao mi je kao ono što je Isus rekao da će dan doći kao kradljivac kada vi i ne slutite i ne nadate se, i kada bi domaćin kuće znao u koji čas kradljivac dolazi, pazio bi da mu se kuća ne opljačka. Taj dan je došao posebno iznenada nakon onoga prvog potresa 28. prosinca, na blagdan Nevine dječice koji je za mene veliki dan i nalazi se u lijepom božićnom vremenu. U vrijeme kada se dogodio taj prvi potres pripremao sam se za molitvu. U to kratko vrijeme, koliko je trajao, zgrada se stresla i nekoliko je kipova palo. Potres koji se dogodio sljedećeg dana nismo očekivali jer smo smatrali da će uslijediti niz slabijih potresa. Zatekao me je u kući, bilo je vrijeme pred ručak i u tome sam trenutku telefonirao u velikoj blagovaonici. Kada se počelo tresti bio je to koban osjećaj, strašan da se ne može opisati. Bacilo me je na pod, počele su iz vitrine padati čaše i posuđe, a ja sam se podvukao pod stol da me to ne bi povrijedilo. Nisam ni slutio da ću u tom potresu ostati bez župnoga ureda, bez crkve, bez svega onoga što sam kroz 20 godina ulagao”.

Crkva Uznesenja BDM u Gori prije i poslije potresa

Župnik, domaćica i gosti koje su imali na ručku napustili su kuću kada se tlo prestalo tresti. „Kada smo izašli van vidjeli smo veliku nevolju. Na terasu je pao dimnjak i sve porušio, crkva se urušila, župna kuća nije za stanovanje,… Crkva je za mene jedno poglavlje moga života u ovom potresu. Dosta smo je dugo čekali, ne samo ja nego i svi župljani. Bila je srušena u Domovinskom ratu. Od 1991. do 2015. kada je nova crkva bila posvećena naš je narod bio bez crkve. To je puno djelovalo na ljude, kao i posljedice rata zbog kojih se mnogi ljudi nisu vratili na svoje, posebno mladi. Bilo je teško započeti. I, kada smo mislili da su prošli teški trenuci bez župne crkve i kada smo mislili da dolaze bolji dani dogodio se potres. Da je crkva stradala u potresu za mene je pravo čudo, jer je gradnja dovršena i posvećena je 2015. godine. Propisi protupotresne gradnje nisu se ni malo poštivali. Ne znam zašto je tako i to me najviše smeta. Ne znam tko je tu odgovoran – projektanti, Konzervatorski zavod RH, građevinari, ali to nije u redu i čudi me zašto se crkva urušila u potresu koji nije bio iznad 7 Rihtera”.

Unutrašnjost crkve u Gori prije potresa 2020

Zbog te teške situacije u kojoj se našao, k tome i narušena zdravlja, don Paško je privremeni smještaj našao kod brata u Zagrebu. „Zbog rane koja mi se u ožujku pojavila na nozi i nije se mogla zaliječiti liječnici su mi odstranili palac na nozi. Od toga dana nisam vozio auto, ali nakon potresa nisam imao izbora. Spremio sam neke stvarčice i s domaćicom sam se zaputio bratu. No, za koji dan odlazim u Sisak kod našeg vlč. Ivana Grbešića. Od tamo mi je lakše komunicirati s vjernicima koji su u potresu jako nastradali jer kažu da je epicentar bio u Strašniku, pa je to mjesto i sva okolna bili jako pogođeni. Konačno stanje još mi nije poznato. Obišao sam do sada neka sela, a ovih dana planiram obići i ostala”.

Posveta crkve 2015.

Don Paško u Gori i okolnim mjestima djeluje duže od 20 godina. U taj je kraj stigao 1999. godine iz Letnice na Kosovu, i bio je dušobrižnik svoje pastve u prognaničkom naselju u Dumačama. „Došao sam iz jednog kraja koji je po pitanju vjerskog života bio drugačiji od Gore u koju sam došao. Nastojao sam sa svim svojim raspoloživim sredstvima, mogućnostima i znanjem, koje sam stekao u svome svećeničkom životu, nastaviti pastoral i raditi za dobro svih ljudi. Nažalost, došlo je jedno teško stanje iseljavanja ljudi zbog egzistencijalnih razloga i broj vjernika se smanjivao. A, ja sam odrastao i djelovao u sredini gdje je natalitet bio puno, puno veći od mortaliteta. Ovdje sam doživio da je iz dana u dan, zbog smanjenja vjernika, bilo teže raditi a da su vidljivi rezultati. Susretao sam se sa situacijom da nakon krizme 90 posto mladih više nije bilo u župi i to je za mene bio jedan šok. Kasnije sam se morao s time pomiriti. Teško je išta započeti ali ja mislim da će doći bolji dani. Vjerujem u to i zato nastojim i dalje raditi koliko god mogu.”

Don Paško optimistično gleda na obnovu potresom razrušene Banovine. „Uvijek sam bio optimist u životu, a posebno kada je u pitanju bio pastoral Crkve. Na tome području nikada nisam gubio nadu i povjerenje, premda je teško. U evanđelju u Pavlovim poslanicama stoji da jedan sije, drugi zalijeva, a treći koristi plodove. Ne znam je li moje vrijeme sađenja ili zalijevanja, ali sigurno nije ono da koristim plodove. Nastojim što više saditi jer mislim da će od svega toga što se sadi ipak biti urod evanđeoski. I, ako je samo jedna petina u pitanju bit će nešto”.

U pratnji roditelja na dan mlade mise.

Don Paško je rođen u Janjevu, aktivnoj župi koja je darovala Crkvi brojna zvanja. „Janjevo je jedno čudo. Iako se nalazi na maloj površini jako je dinamično. Za Janjevce je Crkva bila sve. Generacije su odrastale u takvoj sredini, a plodovi su veliki. Čak i danas imamo dosta živih svećenika podrijetlom iz Janjeva. Jedno je vrijeme maksimum živih svećenika bio oko 40. I danas je taj broj visok, a imamo i jednog biskupa mons. Petra Palića koji je u Mostaru. Teško da se može opisati naš životu u Janjevu, zato donosim jedan primjer. Kada je jedne godine Papin delegat u Jugoslaviji posjetio Janjevo, i bio na jednoj zornici, iznenadio se kada je u crkvi vidio oko 500 djece. Oni koji to nisu doživjeli ne mogu reći da je istina. Onda su djeca išla po ulicama i budili jedni druge kako bi išli na zornice. I meni su zornice i cijeli vjerski život iz Janjeva ostao duboko u sjećanju. Taj vjerski život Janjevci bi nastavljali i kada bi otišli u druge sredine gdje nije bilo vjernika, posebno u Srbiji”.

Mlada misa 1976. Janjevo

Življena vjera pogodovala je rastu duhovnih zvanja. „Bio sam ministrant i razmišljao sam o svećeništvu. Kada sam bio u osmom razredu učitelj matematike mi je predlagao da nastavim s učenjem matematike jer sam bio dobar matematičar. Čak se zalagao da dobijem stipendiju za učiteljsku školu. Njegov sam prijedlog odbio, ali su dolazili i iz vojne škole i pitali su me hoću li ići kod njih, pa sam i njih odbio. Onda sam promišljao o konačnoj odluci i odlučio sam ići u sjemenište. Sa svojim sam izborom prvo upoznao svoju majku. Ona se silno razveselila da to nikada neću zaboraviti. Bio je tada peti, šesti mjesec, trešnje su bile zrele i to sam majci rekao pod jednom trešnjom. Rekla mi je: ‘Hvala Bogu da si se ti, najmlađi od mojih sinova, odlučio za svećenika”.

Svoj put ka svećeništvu don Paško je započeo u sjemeništu u Subotici. „Početak u sjemeništu bio je dosta težak. Neću zaboraviti da smo trebali ustajati u 5 sati ujutro. Kao dijete zemljoradnika navikao sam se rano ustajati pa sam i u sjemeništu nastavio tradiciju ranog ustajanja. Drugima je to bilo jako teško. Onda je slijedila priprema za jutarnju molitvu i druge aktivnosti. U prvu godinu bilo nas je upisano 40 od kojih je na maturi bilo 18, a na svećeničkom ređenju nas šestorica. Ja sam i đakonsko i svećeničko ređenje imao u svojoj rodnoj župi. Za đakona sam ređen na blagdan sv. Nikole biskupa koji nas je uvijek okupljao. A, sedam mjeseci kasnije, 10. srpnja 1976., imao sam svećeničko ređenje pred rodbinom, prijateljima i svim župljanima. Bila je to velika radost.”

Susret s Majkom Terezijom

O izboru mladomisničkog gesla don Paško je počeo razmišljati još na bogosloviji. „Nakon dugog razmišljanja došao sam do zaključka što me najviše dojmilo u čitanju Svetog pisma. Bila je to ona rečenica sv. Ivana Krstitelja – ‘On treba da raste a ja da se umanjujem’. To je po meni najbitnija rečenica za jednog svećenika, a i kršćanina, da svi budemo podložni Isusu Kristu i da poput sv. Ivana Krstitelja u poniznosti možemo reći da je važno da Isus raste, a ja da se umanjujem. Poručio bih svima da o toj rečenici malo dublje razmišljaju, i da ta rečenica bude što više prisutna u njihovim životima.”

Don Paško se kao mladi svećenik susreo sa sv. Majkom Terezijom. „Za mene su Majka Terezija i sv. Ivan Pavao II. dar 20. stoljeća Crkvi i cijelom narodu Božjem na cijeloj zemaljskoj kugli. Promatrao sam život Majke Terezije i kako je ona, uz Božju pomoć, sve radila i podnosila. Cijeli je svoj život posvetila Bogu, i služila mu je cijelim svojim srcem i bićem. Uspjela je u životu jer je Boga stavila na prvo mjesto, a tako bi bilo i u životima svih nas kada bi Boga stavili na prvo mjesto. Ona je dio mojih razmišljanja o tome kako se posvetiti Bogu. Prvi puta sam se susreo s Majkom Terezijom u župi Letnica. Bio sam mladi svećenik kada je ona dolazila. Pred svim ljudima je kleknula i tražila je moj mladomisnički blagoslov. Tada me je nešto prostrujilo da ona, jedna starica, klekne pred jednog svećenika koji je tek zakoračio na taj put i da traži blagoslov. Ona je davala znakove svetosti još za života kao i sv. Ivan Pavao II. Te dvije osobe su ižarivale Bogom. Sve pozivam da poput ovih svetaca nastojimo dati Bogu da živi u nama.”