Don Krešo je rođen 2. rujna 1974. u Zadru. Rodom je iz župe Gospe od Ružarija u Posedarju gdje je odrastao u obitelji s još trojicom braće. Roditelji su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, a on s ponosom ističe da je klica njegova zvanja nastala u posedarskoj tradiciji. „Otkako znam za sebe govorim o svome mjestu, o Posedarju, koje me je na svoj način izgradilo i oblikovalo. Sva ona plemenitost Posedarja, stara preko 800 godina, gotovo da je negdje uvijek samnom bila i do danas ostala. To mjesto posedarskih knezova, tu plemenitost, nastojim danas kao svećenik sa sobom nositi i živjeti. Povijest moga rodnog mjesta, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata, vrlo je krvava gdje je, ono što je kardinal Stepinac u svojoj oporuci u ono vrijeme pisao, bilo možda svega 5% ljudi koji su vršili teror nad cijelim mjestom. Kada govorim o svome odrastanju govorim o svome župniku don Anđelku Buljatu, o tim prijelaznim godinama koje su bile – vrijeme Domovinskog rata. Nakon Domovinskog rata može se prvi put u pravom smislu riječi govoriti o pravom duhu Posedarja – mjestu knezova koji su osobno primili kršćansku vjeru. Na toj vjeri izrastao je moj svećenički poziv, moje svećeničko poslanje. Možda je jedna ljepota svećeničkog poziva i u toj jednoj uobičajenosti, u toj svakodnevici. Nije svećenik za vanzemaljce, nego za one ljude koji žive svakodnevno svoju vjeru”.

Don Krešo u očevom naručju.

Prijelomni trenuci u odlučivanju za svećeništvo

Za svoje zvanje don Krešo ističe da je postupno raslo. „Pobožnost Gospi od Ružarja, sudjelovanje u euharistijskim slavljima, ministriranje, stvarali su pogodno tlo i za rađanje zvanja. Ono je raslo postupno. Ne mogu govoriti o nekom trenutku i gotovo da uživam u toj jednoj neizvjesnosti svećeničkog poziva. Mi svakodnevno živimo svoj poziv. Čak imam dojam da nekakva sigurnost poziva u nekim stvarima može biti i kamen spoticanja u smislu da čovjek sam počne vjerovati u svoje snage, a ne u onoga koji nas je pozvao. Svećenički poziv je, vjerujem, nešto što se cijeli život razvija. Kada se sada vratim unatrag mogu naći stotinu malih gesta i trenutaka gdje bih rekao da je Bog zahvatio u moj život”.

Zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, rektor Nadbiskupskog sjemeništa Zmajević koji ga je primio u sjemenište šk.god. 1989./1990.

Don Krešo otkriva kada je dogodio prijelomni trenutak u odluci za svećeništvo. „Sjećam se za vrijeme Domovinskog rata, već sam bio u sjemeništu, jedan je dečko iz moga rodnog mjesta došao pred sjemenište u Zadar dok su nam pokazivali gdje se trebamo skloniti. Prišao mi je u jednoj muci, neizvjesnosti i strahu što će biti. Zanimljivo je da je on bio iz komunističke obitelji, imao je sve pogodnosti toga sustava i sad dolazi k meni koji sam dio jednog novog kršćanskog, hrvatskog duha. I kada sam ga vidio onako zbunjenoga, u strahu i beznađu tad mi je prvi puta došla misao da vrijedi biti svećenik i ljudima davati smisao za život. To je bila misao da me Bog poziva da idem putem svećeničkog života”.

Izlet sjemeništaraca na Kornate i na Brijune.

Počeci formacije obilježeni ratnim danima

U zadarsko sjemenište don Krešo je ušao 1989. „Prvih godina u sjemeništu osjetili smo sve strahote rata. Sjemenište je bilo raketirano. Tada sam bio u drugoj godini sjemeništa i ti su nas sjemeništarce obilježili, izgradili i učvrstili. Vidjeli smo koliko ljudska mržnja i zlo može zaviti u crnilo i izazvati patnju drugim ljudima. Ti su nas dani još više poticali da se utješimo u onoj koja nas oslobađa svakoga straha – Blaženoj Djevici Mariji kojoj je posvećeno naše sjemenište”.

Kao bogoslov na Svjetskom susretu mladih s Ivanom Pavlom II. u Parizu.

Unatoč težini podnošenja ratnih neizvjesnosti ti su dani ostali zapamćeni i po raznim zgodama. „Kada počne granatiranje mi smo se planirani skloniti u podrume zgrade nadbiskupije koja je u blizini. Međutim, raketiranja su znala biti iznenadna tako da se nismo imali vremena skloniti u planirani prostor nego u jedan dio sjemeništa gdje je bila naša ostava. Tu bi se nagurali svi sjemeništarci s profesorima među krumpire i sve što se tu nalazilo. Doslovno smo znali spavati na nogama. Sjećam se kako smo se nas nekoliko jednom prigodom potajice išli sakriti u svoje spavaonice. Netko je to valjda doznao, rekao odgojitelju, pa je on brže bolje trčao ljutito po nas gore da nas potjera u ostavu. Nije prošlo puno vremena da je to mjesto naših spavaona bilo raketirano. Stvarno nas je Bog spasio u to vrijeme. Taj me je događaj još više učvrstio u svijesti da se čovjek može osloniti samo na Boga. Iz svih ljudskih nevolja čovjeka može spasiti jedino Bog”.

Na Blidinjskom jezeru u BiH, 1995. godine

Nakon prve dvije godine u zadarskom sjemeništu don Krešo je formaciju nastavio u Pazinu. „Bili smo prva grupa sjemeništaraca koji su, ne znam nakon koliko godina, otvarali pazinsko sjemenište. Tu je stvarno Crkva u Istri učinila veliko djelo za zadarsku Crkvu kada nas je primila u srce Istre, u Pazin, u kolegij s bogatom poviješću iz kojeg su izašli divni svećenici. S radošću se sjetim da sam bio dio tih ljudi i dio toga podneblja”.

S. Vjenceslava koja je don Kreši bila vjeroučiteljica u Posedarju.

I vrijeme bogoslovije bilo je obilježeno ratnim vremenom. „Iako je još trajao rat imao sam veći osjećaj sigurnosti. Bio sam i odrasliji i lakše sam shvaćao neke stvari. Dolazak u Zagreb kod otaca isusovaca na Jordanovac bio je jedna sloboda duha i misli, gdje se svakom od nas dala mogućnost da dobro promislimo kamo dalje, kako i na koji način. Nakon onih kriznih uobičajenih razmišljanja odlučio sam krenuti prema ostvarenju svećeničkog poziva”.

S vjeroučiteljicom Nikolinom Pavlović u kapelici sv. Josipa u Posedarju.

U blizini vlč. Franje Juraka

Zadnje dvije godine studija vlč. Krešo nije živio u bogosloviji, nego uz velikana duha vlč. Franju Juraka čija je ljubav i milosrđe privlačila ljude. „Živio sam uz divnog svećenika vlč. Franju Juraka koji je obilježio moj svećenički poziv. On je bio župnik u Selskoj ulici, u župi sv. Marka Križevčanina. Bio je čovjek koji je na svoj način i u svoje vrijeme bio institucija. U svom je životu prošao cijelu povijest trpljenja i stradanja našeg naroda od Bleiburga do komunističkoga terora i problema njegovoga vremena koji su ga zadesili kao svećenika. Pred sobom sam imao svećenika koji je duboko ukorijenjen u otajstvo Crkve, u blizinu Božju, koji svojim svećeničkim djelovanjem nije pravio razlike među ljudima nego je u svakom gledao najprije čovjeka kao ljubljeno Božje stvorenje, a onda sve drugo”.

Kao bogoslov i vjeroučitelj u crkvi sv. Marka Križevčanina u Zagrebu.

Đakonsko ređenje u župi posvećenoj Stepincu – znak Božje milosti i ljubavi

Don Krešo je imao đakonsko ređenje u župi bl. Alojzija Stepinca na Bilom brigu u Zadru. „Moje đakonsko ređenje bilo je 14. veljače 1999. u tada osnovanoj župi bl. Alojzija Stepinca na Bilom brigu. Bila je to prva župa u Hrvatskoj koja je posvećena našem blaženiku. Da obogati otvaranje te nove župe otac nadbiskup je predložio da se đakonsko ređenje učini u njoj. To svoje ređenje u župi posvećenoj bl. Alojziju Stepincu vidim kao znak Božje milosti i ljubavi.”

Svećeničko ređenje u katedrali sv. Stošije u Zadru, s članovima KUD-a iz rodnog Posedarja.

Za svećenika je don Krešo zaređen 23. kolovoza 1999. u katedrali sv. Stošije u Zadru po rukama zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe. „Za mladomisničko geslo izabrao sam redak iz Poslanice Timoteju – ‘Znam kome sam povjerovao!’. To geslo kroz 10 godina sjemeništa i bogoslovije na svoj način sažima sav moj put prema svećeničkom pozivu. Sve prolazi, i ljudi i događaji, sve ono što ovaj svijet nosi, ali uvijek ostaje Bog te njegova blizina i pomoć jer smo svi njegova djeca.

Don Krešo, nadbiskup Prenđa koji ga je zaredio za svećenika, don Krešina obitelj.

„Providnost mi je bl. Alojzija Stepinca stavljala na životni put”

Odrastajući i formirajući se uz bl. Alojzija Stepinca don Krešo je postao velikim štovatelje i širitelj pobožnosti prema našem blaženiku. Ističe kako ima osjećaj da nije on izabrao Stepinca već mu ga je Božja providnost stavljala na životi put. „U sjemeništu nam je duhovnik bio mons. Juraj Batelja. Njegovo djelo koje je činio na Stepinčevoj beatifikaciji prelazilo je na sve nas sjemeništarce koji smo znali čime se on bavi. Tako nas je Stepinac u sjemeništu na svoj način „zarazio”. Bile su to godine kada se ipak moglo slobodnije govoriti. Mi nismo znali što sve naš duhovnik radi, ali njegovi nagovori i meditacije otvarali su nam oči za toga sveca. Kasnije je Božja providnost htjela da budem u Zagrebu. Biti u Zagrebu, a ne biti u katedrali na Stepinčevu grobu isto je kao biti u Rimu, a ne vidjeti Papu. Tu je i đakonsko ređenje u župi posvećenoj Stepincu. Čovjek kada sazrijeva onda otkriva blaženikovu ulogu u životu, ne samo mome osobnom, nego i u životu Crkve u Hrvata. U Stepincu čovjek vidi kamen zaglavni ne samo vjerskog nego i političkog identiteta našeg naroda. Njegovo djelo, koje je napravio, svjedok je tome. Bl. Alojzije Stepinac je u svome djelovanju ne samo držao narod, nego je na svoj način sačuvao Crkvu u našem narodu.

Mlada misa – roditeljski blagoslov mladomisniku, s gđom Marijom – molitvenom pratiteljicom poziva.

Obitelj Ćirak na slavlju don Krešine mlade mise.

Stepinac – čuvar nacionalnog i vjerskog identiteta našega naroda

Promatrajući Stepinca don Krešo je po dolasku u župu Obrovac vidio kako je on bio hrvatskom narodu ono što je sv. Josip bio Svetoj obitelji. „U Stepincu sam vidio ono što je sv. Josip bio u životu Mariji i Isusu – čuvar, branitelj, tješitelj. U Stepinčevom liku vidio sam onoga koji pomaže da se sačuva identitet župne zajednice u Obrovcu”. Stoga je župnik bio inicijator postavljanja spomenika bl. Alojziju Stepincu u župi. „Stepinčev kip postavljen je 2017. godine i to u prigodi 330. godišnjice otkako je Hrvatski sabor izabrao sv. Josipa za zaštitnika hrvatskoga naroda. Ta mi je obljetnica bila poticaj da se postavi njegov kip, s obzirom na to da je blaženik silno štovao sv. Josipa pa je čak u krašićkom sužanjstvu napisao knjigu propovijedi na temelju litanija sv. Josipu. Kada govorim o bl. Stepincu i sv. Josipu u tome vremenu postavljanja kipa nekako to uspoređujem s onim stanjem kada je možda najstrašnije – biti žedan na izvoru rijeke. Ta barijera koja čovjeka sprječava da se napije svježe vode jeste onaj trenutak kada jedan narod, jedna župna zajednica nema svoj identitet. Upravo je blaženik na svoj način čuvar nacionalnog i vjerskog identiteta našega naroda. Njega upoznavati znači lomiti te barijere kako bismo se kao narod i kao vjernici napajali na svježem izvoru. Danas se u Obrovcu može vidjeti da se pred Stepinčevim kipom zaustavljaju ljudi”.

Služba prvog župnika Bruške.

Pobožnost sv. Josipu donosi obilje plodova župnoj zajednici

Don Krešo je, kao promicatelj štovanja i prema sv. Josipu, bio inicijator prevođenja knjige i posvete ovome svecu. „Duboko vjerujem da kada svećenik dođe u jednu župnu zajednicu da se hrani vjerom te župne zajednice. Ne samo da svećenik svoju vjeru prenosi zajednici nego taj proces ide i u obrnutom vidu. Dolazak u župu Obrovac stavio je pred moje oči lik sv. Josipa, jer je to jedna od najstarijih župa koja je posvećena tome svecu. S obzirom na povijest župe postavilo se pitanje kako i na koji način graditi i osvijetliti identitet te župne zajednice. Rekao sam da ne treba izmišljati toplu vodu nego uzeti ono što imamo – imamo sv. Josipa i ono što on jeste treba prenijeti samim vjernicima da se bogate s njegovim likom kao zaštitnikom obitelji, čuvarom identiteta i povijesti židovskog naroda. Tako nas sv. Josip poziva da budemo svjesni tko smo i kojem narodu pripadamo”.

Župnik u Obrovcu.

Pobožnost sv. Josipu donijela je obilje plodova u župi. „Godinu po godinu Bog je ljude i događaje stavljao na naše putove tako da smo 2017. godine išli na zavjetno hodočašće u Rim. Tamo smo u prigodi 40. obljetnice Branimirove godine i 140. pisma pape Ivana VIII. knezu Branimiru te 540. obljetnice od kada je papa Siksto V. uveo blagdan sv. Josipa, na grobu sv. Petra obnovili svoju vjeru. Zatim smo išli u Zavod sv. Jeronima gdje nam je ondašnji rektor mons. Bože Radoš svima poklonio presliku oporuke bl. Alojzija Stepinca. Vidjevši tu oporuku vidjeli smo bogatstvo povijesti našega naroda i tradicije. S tom oporukom vratili smo se obogaćeni svojim identitetom i s ponosnim pogledom na povijest svoga naroda”.

Hodočašće u Svetu zemlju.

Don Krešo je uspio vjernike svoje župe povezati u velikoj devetnici sv. Josipu. On pohodi obitelji te se moli krunica sv. Josipu, nosi se svečev kip od obitelji do obitelji. „Prije nekoliko godina išli smo na hodočašće po našoj domovini koje smo nazvali ‘Tragovima sv. Josipa’. Na tom smo hodočašću pohodili Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu, Hrvatski sabor, župu Remete u Zagrebu, i u svetištu sv. Josipa upoznali smo se s velikim devetnicama ovome svecu. Činilo mi se zgodnim prenijeti to i u našu župnu zajednicu tim više što je Zadarska nadbiskupija posvećena sv. Stošiji, slavi se 15. siječnja, a srijeda nakon te proslave prva je srijeda velike devetnice sv. Josipu. Tako da se nastavlja taj duh u Zadarskoj nadbiskupiji i od obitelji do obitelji zajedno molimo, otvaramo se pobožnosti sv. Josipu, upoznajemo važnost same obitelji, ulogu očinstva i majčinstva, otkrivamo temelje na kojima se gradi zdrava obitelj i zdrav obiteljski život koji je danas pred velikim izazovima. Te je izazove i pandemija korone još više stavila pred naše oči. Otkrilo se da jedino ‘radno mjesto’ gdje su nezamjenjivi muževi i žene jeste to da budu muž i žena, suprug i supruga, otac i majka… Pandemija je pokazala da ako se na koga možemo osloniti to je obitelj. Vidjeti bogatstvo obitelji, biti sretan da imamo obitelj i da smo dio jedne obitelji, mislim da je blago koje se danas ne cijeni dovoljno. Vjerujem da i pobožnost sv. Josipu doprinosi da se to blago otkrije.”

Don Krešo propovjednik na srebrnoj misi don Anđelku Buljatu, župniku koji ga je poslao u sjemenište.

Kolar – znak svećeničkog identiteta

Don Krešo je svećenik koji uvijek nosi kolar. „Jednom sam čitao jednu knjigu o svećeništvu i u njoj je bilo napisano da kada bi se svećenički kolar stavio na banderu da bi se svi ljudi za njim okretali. Kolar je znamen – simbol ne mene nego onoga što ja predstavljam. Kao što prsten na ruci zaručnika nešto simbolizira, tako i ovo čini moj identitet i osobnost. Nositi kolar znači ukazivati ne na to kakav sam ja nego tko sam ja, ne samo kao čovjek nego u prvom redu kao svećenik. Uvjeren sam da ako ljudi što traže od mene, ne traže od mene kao čovjeka, nego kao od svećenika. Nositi kolar znači ljudima, svijetu, nuditi se i davati kao svećenik. Moj se stric jednom zezao samnom. Rekao je: ‘Blago tebi što si postao svećenik, ne moraš ništa raditi’. Mi smo se na to nasmijali. Međutim, bilo bi oslobodi Bože da ja kao svećenik ništa ne radim. Možda mi ne moramo kopati na polju, ići po poduzećima, ali čitati i razmatrati, moliti, činiti žrtve duhovne, prikazivati za svoj narod, mislim da je to posao koji nas svećenike čini svećenicima. Dojma sam da svatko može raditi fizičke poslove, ali ovaj ‘posao’ čine oni koji su od Krista pozvani”.

Polaganje svečanih zavjeta s. Benedikte (Antonija Galinac) u klauzurnom karmelićanskom samostanu sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj.

Uz bl. Alojzija Stepinca i sv. Josipa don Krešo posebno štuje Gospu, Gospu od Karmela, a njoj je bila posvećena i jedna od prvih župa gdje je bio na službi – župa Kolan na otoku Pagu. Djelovao je i u župama Bruška, Rodaljice i Popovići u Benkovačkom dekanatu, kao i u župi Rođenja BDM u Benkovcu. Prije dolaska u Obrovac bio je župnik župa sv. Petra i Pavla u Velom Ižu i župi Sv. Marije u Malom Ižu na Dugom otoku. Zaključno ističe: „Nastojim živjeti svoje svećeništvo na način da svoj osobni identitet pronalazim i u Crkvi i u svecima bez kojih uistinu svoje svećeničko zvanje ne bih mogao sačuvati. Mislim da se sve ono što je lijepo i dragocjeno ne prima na lijepe oči. Čovjek to jednostavno mora živjeti. Svećeništvo se živi sa svim izazovima koje ono nosi. Vrijednost svećeništva vjerujem da je u izazovima preko kojih mi sazrijevamo i rastemo i kao ljudi i kao svećenici. Od knjiga u Bibliji posebno su mi dragi psalmi, jer nema životne situacije koja u njima nije opisana a koja se nama svećenicima može dogoditi. Isto tako časoslov koji mi svećenici molimo sigurno je ona snaga, energija, koja nam pomaže da kao svećenici živimo svoj poziv”.

Kao župnik Kolana na izletu u NP Paklenicu i u Lurd.

Kao župnik u Obrovcu.