Don Ivana je rođen u Milni na otoku Braču. Za njega su, još od vrtićke dobi, govorili da je znao da će biti svećenik kada odraste. No, tijekom odrastanja nije bilo uvijek lako nositi se s tom spoznajom. Bilo je, kako ističe, i pokušaja bijega.

Predstava u bogosloviji

„Bio je to od početka neki put gdje si kao ministrant vezan uz crkvu, i čitav te taj ambijent impresionira. Ali, u srednjoj školi i pokušaju studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu čovjek to na neki način želi izbjeći, možda zbog nekoga straha ili obzira prema bližnjima, pa straha i od očekivanja kako će to sve biti, je li to zapravo to ili je neki umišljaj. No, iz ove perspektive mogu reći da je Bog vodio cijeli taj put“.

U Taizeu

U promišljanju i odlučivanju za svećenički poziv don Ivanu su župnici bili veliki oslonac, jer je s njima mogao o tome razgovarati. Značajna je bila i povezanost s kolegama na splitskoj bogosloviji. „Bili su to ljudi s kojima sam mogao dijeliti sva svoja pitanja i promišljanja, pa čak i tjeskobe, s kojima sam mogao zajedno prolaziti kroz krize. Pamtim da je to vrijeme bilo obilježeno zajedništvom. Ono što je najvažnije je to da mi je Bog uvijek davao svećenike i prijatelje koji su bili veliki oslonac i netko od najveće pomoći“.

Đakonsko ređenje u Milni

U odlučivanju kako će usmjeriti svoj život don Ivan je imao potporu obitelji, posebno bake. „Baka je bila izuzetno pobožna i ona je to oduvijek slutila, ali nije tu bilo neke nametljivosti da bi me o tome pitala. Uvijek mi se činilo da stoji negdje iz prikrajka i gleda, osjeća i vjeruje da će se moj poziv za svećenika jednog dana dogoditi. Ona se u vrijeme moga odlaska u bogosloviju razboljela, ali je imala mir. Kao da je vidjela da se ostvarilo ono što je slutila. Čak je i mojoj majci govorila da ja mogu ići studirati što god hoću, ali da će se na kraju dogoditi to da ću biti svećenik. Stoga je s njome bilo uvijek na poseban način zanimljivo o tome razgovarati, otkriti joj tu želju i pokazati da se ona ostvaruje“.

Svećeničko ređenje u Hvaru.

Za vrijeme bogoslovije najveće krize su bile, kako ističe don Ivan, upravo promišljanja na koji način biti svećenik. „U bogosloviji nije bilo pitanje biti svećenik ili ne, nego na koji način odgovarati na svećenički poziv, na koji način najbolje ostvarivati ono na što nas Krist poziva. I sami motivi su se čistili uz pomoć bogoslovne formacije i teološkog studija. Tu sam stvarno i svoje svećeništvo počeo temeljiti na nekim čvršćim, puno jasnijim i evanđeoskijim temeljima, gdje je uvijek bilo prisutno pitanje – jesi li dorastao toj jednoj izazovnoj službi i kako bi bilo moguće tu službu na najbolji način vršiti“.

Na tome putu don Ivan se utjecao pomoći više svetaca. „Tu je bilo puno svetaca koji su, ovisno o fazama formacije, bili od pomoći. Ali, nekako se tu već iskristalizirao sv. Franjo kao svetac koji je u sebi ostvario ono što je odlučujuće u svećeničkom pozivu. On je kroz svoje siromaštvo i neopterećenost, kroz svoju evanđeosku radikalnost, postao Kristova slika. I, on mi je bio jedna nit vodilja kako na najbolji način ostvarivati ono temeljno što svećenik treba biti – uz sve svoje slabosti i mane, ljudima kojima si poslan govoriti o Bogu kojega je objavio Krist, i da koliko god možeš postati i sam slika takvoga Boga“.

Mlada misa

Đakonsko ređenje bilo je u rodnoj župi. „Bio je to poseban doživljaj, te uspomene ostaju trajno u sjećanju. Budući da je to manje mjesto, u kojem sam odrastao, od samoga početka formacije doživljavao sam jednu nevjerojatnu podršku. Kada je došlo do đakonskog ređenja, a kasnije i mlade mise, svi su ljudi bili ne samo angažirani i u njima sam na svakom koraku vidio ljude koji me stvarno vole i podržavaju, tako da je to bila proslava cijeloga mjesta“.

Svećeničko ređenje proteklo je u ozračju doživljenog mira. „Večer prije bila je tu neka nervoza, a toga dana kada je sve to krenulo osjetio sam nevjerojatan mir. Obred teče sam po sebi, a ti jednostavno osjećaš da je to trenutak kada počinješ jedan put gdje se u tebi nešto, makar se i ne vidi opipljivo, mijenja. Sigurno da je prostracija i samo ređenje unutar mise stvorilo jedan mir gdje osjećaš da se prepuštaš nekome tko je, ne samo da je jači od tebe, nego tko te pozvao i učinio ono što je htio“.

Milna se na proslavu don Ivanove mlade mise pripremala punih 47 godina.  „Ta je činjenica pridonijela i većem iščekivanju same mlade mise. S mlade mise mi je ostalo toliko detalja – od same crkve, od svih ljudi koji su bili, imao sam osjećaj da je sva Milna u toj crkvi. Baš iz toga prijateljstva osjetilo se jedno zajedništvo… Bio je to jedan osjećaj, jedna prilika, gdje sam se osjećao jako sretno. Sigurno da se u mladoj misi iskristaliziralo ono što je najvažnije – to je jednostavno bilo Božje djelo i on je bio tu u središtu. To je bila proslava koja je dala važne naglaske i u mome životu i kroz samu propovijed propovjednika, a i zajedništvo koje je kroz dugo iščekivanje došlo do svoga vrhunca“.

Don Ivanovo mladomisničko geslo odraz je njegova promišljanja, osobnih naglasaka i studija. „Bilo je kroz bogosloviju nekoliko snažnih biblijskih citata koji su mi puno značili i koje bih mogao uzeti za mladomisničko geslo. Ali evo, dugo sam promišljao tako da je geslo na kraju bilo: ‘Tražiti i naviještati Boga kao suputnik i supatnik čovjeka’. Tu su mi se povezale neke osobne preokupacije i pogled na Crkvu i na ono za što mislim da bi Crkva trebala biti na ovome svijetu.

Kateheza

Naš je temeljni zadatak naviještati Boga, ne bilo kakvoga, nego Boga kakvog nam je Krist objavio u evanđelju. Opet, nikada se ne može stvoriti dojam da mi toga Boga posjedujemo, tako da smo i mi svećenici ljudi koji zajedno sa svakim čovjekom na ovome svijetu traže Boga, izlaze na kraj s Božjom šutnjom, imaju vlastite nevolje s odsutnim Bogom i kroz molitvu i Sveto pismo pokušavaju u svome životu otkriti što Bog želi reći. Jasno, to možemo činiti samo kao suputnici svakoga čovjeka i koji vjeruju u putujuću Crkvu“.

Izlet s mladima u Đakovu.

Don Ivan obavlja više službi: biskupijski je kancelar, župni vikar katedralne župe u Hvaru, te župnik župa Brusje i Velo Grablje. Vodio je i ceremoniju ređenja mons. Petra Palića za hvarskog biskupa. „Bila je to jedna velika ceremonija i veliki izazov kako meni, tako i prijašnjem župniku i brojnim ljudima s kojima smo surađivali. Prijašnji biskup Slobodan Štambuk bio je tu trideset godina pa nismo ni imali neku ceremoniju ređenja biskupa ordinarija, tako da je priprema bila doista duga. Kada smo čuli koliko će tu biti ljudi, pitali smo se mogu li uopće stati na otok. Uz dugu pripremu i samu ceremoniju bilo je to stvarno nešto dojmljivo. Bilo nam je izuzetno drago što se cijeli grad i cijela biskupija angažirala oko mora detalja koje je bilo potrebno predvidjeti. Drago nam je da smo i biskupu Paliću omogućili jedan lijepi početak i na taj način pokazali jednu mogućnost suradnje koja je ključnija u vremenu koje je došlo nakon ređenja“.

Biskupsko ređenje mons. Petra Palića.