Budi dio naše mreže

Don Filip Kucelin: Takvi kakvi jesmo možemo služiti Gospodinu!

„Jedni druge promatrajmo s očima punim ljubavi i razumijevanja, i na taj način ćemo pomagati jedni drugima da rastemo u svetosti” – ističe župnik Ražanca don Filip Kucelin. Uz župničku službu je i duhovnik Hrvatske katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara u Zadru, te postulator pripremne kauze za 12 zadarskih svećenika i jednog laika koji su ubijeni u Drugom svjetskom ratu.

/ Svjetlana Đuran

Don Filip Kucelin odrastao je u župi Sutomišćica, koja je Crkvi darovala brojna duhovna zvanja. „Moje djetinjstvo je bilo radosno, iako je u onih četiri-pet godina bilo obilježeno ratnim događajima. Ta svijest o tome da je župa dala puno svećenika uvijek me je nekako kao dijete nagnalo da gledam taj popis i rađala se želja da se nekada nađem na popisu. Moj tadašnji župnik don Srećko Petrov bio je jako strpljiv samnom. Već kao petogodišnjak sam ga gnjavio kako bih htio ministrirati, kako bih htio pomagati, jednostavno sam htio biti prisutan. On je jednoga dana popustio i uputio me da se obučem, jer nije mogao izaći samnom na kraj.”

Biti uz oltar za don Filipa je bio kao biti doma. „Znate kada dugo nešto čekate pa dočekate u početku ste prestrašeni, ali brzo je to prošlo pa sam se na oltarnom i u crkvenom prostoru počeo osjećati kao doma. Teško je riječima izreći što me je privlačilo… rekao bih ta Božja blizina. Za moje vršnjake sigurno bilo je neobično da za vrijeme igranja košarke, kada zazvoni za krunicu, ja ostavljam loptu i idem moliti krunicu. Koliko god mi je bilo lijepo s prijateljima i u igri ostavljao bih to, jer sam znao da je u crkvi vrijeme za Boga i tu mi je bilo ljepše nego na igralištu. Često puta bih pozivao i njih da dođu samnom, ali oni bi me više-manje odbijali”.

  

Kada se u osmom razredu trebao odlučiti za sjemenište u don Filipu je prevladala želja da sve još malo stavi na čekanje. „Vrijeme puberteta bilo je vrijeme jedne nesigurnosti i traženja. Upisao sam opću gimnaziju Franje Petrića u Zadru, a ne klasičnu gimnaziju u sjemeništu što je bilo očekivano. Ali, nakon nekoliko godina raznih premišljanja došao sam do zaključka da se moram vratiti na put na koji me Bog pozvao. Nije mi žao da sam vidio kako izgleda možda neki drugi put”.

Don Filip je uvijek u svemu imao podršku obitelji. „Nikada me majka, otac i brat nisu na nešto prisiljavali, niti me od nečega odgovarali. Bilo je ljudi u mojoj okolini koji su reagirali na različite načine na tu moju ideju, ali moji najbliži su mi uvijek bili apsolutna podrška i uvijek su mi govorili da se sam odlučim na ono što mene usrećuje, za ono gdje se ja osjećam dobro”.

Formacija započinje ulaskom u bogosloviju u Rijeci. „Prvi dani su mi bili jedna velika zbunjenost. Dočekao me je jedan novi set pravila u životu na koja nisam bio pripremljen, niti sam ih očekivao.

Dečki koji su bili u malom Sjemeništu već su na to bili navikli, njima je to bilo sve normalno. Morao sam se privikavati na cimera, na red koji se treba poštivati, da postoje stvari koje su očekivane i one koje nisu… Pritom ne mislim na neke velike stvari za koje se zna da dolikuju ili ne dolikuju bogoslovu. Nego i na neke puno manje stvari tipa stila odijevanja i sl. Bilo je dosta potrebe za prilagodbom.”

Odrastajući uz jako zauzete župnike don Filip je mogao vidjeti koliko je zahtjevan svećenički poziv, koliko ljudi trebaju svećenika i koliko svećenik može imati malo vremena za sebe ako se posveti svome pozivu i ljudima kojima je poslan. Za svećenika je ređen 28. lipnja 2008. godine te izdvaja trenutak koji mu je bio jako emotivan.

„Cijela misa ređenja bila je zaista prekrasna. Kada je naš nadbiskup blage uspomene mons. Ivan Prenđa počeo čitati posvetnu molitvu posebno sam zapamtio dio molitve u kojem se kaže ‘zato te molimo Gospodine udijeli ove pomoćnike sada i našoj slabosti, jer su nam potrebni za vršenje apostolskog svećeništva’. Te riječi su me se snažno dojmile i do dana današnjega kada god osjetim neku svoju nedostojnost, nedostatnost ili manjkavost, sjetim se tih riječi i one me potaknu na daljnje djelovanje, jer kakav sam takav sam ali Bogu sam potreban”.

Mlada misa je bila poseban događaj i za župu Sutomišćica koja je na slavlje čekala 32 godine. Bila je na blagdan sv. Nediljice u Zadarskoj nadbiskupiji, kao i na don Filipu značajni blagdan sv. Marije Goretti. „Za mene su mučenici, budući da potječem iz župe posvećene mučenici sv. Eufemiji, oduvijek bili fascinantni tako da me je od ranog djetinjstva fascinirao lik sv. Marije Goretti koja je u tako mladoj dobi podnijela mučeništvo. Bilo mi je drago da je moja mlada misa mogla biti na taj dan. Sjećam se i ljubavi župljana koji su se, apsolutno mogu reći svi, angažirali da doprinesu tom događaju koji je rijedak i jedinstven u današnjem vremenu. A, za mladomisničko geslo izabrao sam završnu doksologiju: „Po Kristu, i s Kristom, i u Kristu”, jer smo svi svjesni svoje slabosti i znamo da samo po njemu možemo raditi za njegovo kraljevstvo”.

Kao đakon don Filip je bio u župi bl. Alojzija Stepinca u Zadru i blaženik mu je izuzetno drag i puno mu je značio njegov zagovor. Stepinčeva slika, kao i slika blaženog Miroslava Bulešića, nalazi se na pokrajnjem oltaru u župnoj crkvi u Ražancu, u koji je stigao nakon župničke službe u župama Sali, Luci i Žmanu na Dugom Otoku. „Župa Ražanac je drevna župa koja se razvijala kroz stoljeća u stalnoj opasnosti od turske najezde o čemu svjedoči i blagdan Gospe od Ružarija, one koja je pobjednica nad krivovjerjem. Župa ima tri filijale i u njoj se stalno treba raditi na međusobnom povezivanju. Ono što, na žalost, obilježava župu u zadnje vrijeme je veliki broj sprovoda. Imamo oko 40 sprovoda godišnje, a krštenja i ne baš, osim 2019. kada smo imali 24 krštenja. U župi dugi niz godina djeluju sestre Klanjateljice Krvi Kristove i imaju zajednicu Krvi Kristove. Tu je i udruga Hrvatski ljiljani sv. Ante čija je karizma, osim molitve, i karitativno djelovanje. Imamo i zajednicu koja je posvećena presvetom Srcu Isusovu i imamo zajednicu koja je posvećena bezgrešnom Srcu Marijinu. U župi djeluje i velika ministrantska zajednica, krasan župni zbor i svašta nešto. Godine 2017., kada je obilježavana 100. godišnjica fatimskih ukazanja, u župi je krenula posveta Gospi, i donedavno su trajale posvete. Oni koji su uključeni u posvetu svjedoče o plodovima postojanosti – mnogi se i danas često ispovijedaju i primaju pričest.”

Komunizam je u župi ostavio ružne tragove, a upravo je župnik Kucelin postulator kauze u pripremi za 12 zadarskih svećenika i jednog laika koji su ubijeni u Drugom svjetskom ratu. „Kauza još nije otvorena nego je pripremamo. Želimo svećenicima koji su ubijeni u Drugom svjetskom ratu i poraću dati mjesto koje im pripada, onome koji je žrtva da ima mjesto žrtve i da se njegova žrtva vrednuje, onome koji je mučenik da se kaže da je mučenik… Ne govoriti o tome, ne vrednovati to je jednostavno, po meni, grijeh propusta. Radi se o svećenicima koji su u većini slučajeva podnijeli mučeničku žrtvu, jer nisu nikome ništa bili politički krivi. Ima ih nekolicina koji su poginuli kao žrtve angloameričkog bombardiranja Zadra, i nisu bili mučenici u pravom smislu te riječi, ali su svi bili zauzeti svećenici koji su ostajali uz svoj narod. Za to sam se počeo interesirati kada sam bio župnik Luke gdje je pokopan don Eugen Šutrin, svećenik ubijen u Privlaci 26. studenog 1945. godine, kada je rat već bio gotov, i svega šest dana po dolasku na župu. Kome je smetao svećenik koji je tek došao na župu ako ne onima koji mrze Crkvu, koji mrze vjeru? Mislim da don Eugen, kao i drugi svećenici koji su završili poput njega, zaslužuju svoje mjesto. A to, po meni, nije samo spomen u nekoj knjizi, nego puno više, jer smatram da je važna memorija jednoga naroda i čišćenje iste”.

Don Filip je već osam godina duhovnik Hrvatske katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara u Zadru, te ističe da poziv medicinske sestre nije posao već poziv. „Medicinske sestre, kao i svećenici, imaju poziv. Trebaju imati svoga duhovnika koji će i taj poziv podržavati i pratiti. Ali, nije jednostavno biti duhovnik medicinskim sestrama koje jako teško mogu izvršiti svoj poziv bez one snage koju Bog daje. Najjednostavnije je pacijentu dati lijekove i riješiš ga se. Ali i znanstvenici su dokazivali, a i one same iz prakse svjedoče da je izuzetno važno dati pacijentu i onaj duhovni dio i da se u tim slučajevima jako često događaju i poboljšanja. Nekada se pogodi terapija, nekada ne, ali ljubav koju daješ čovjeku uvijek je pogođena”.

 

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja