Gdje ste rođeni i u kojim povijesnim i društvenim okolnostima?

Rođen sam 23. travnja 1939, godine, u selu Jezerine, župa Gornje Prekrižje, nedaleko Krašića, dakle prije 2. svjetskog rata, kao dvanaesto dijete u obitelji od trinaestero djece. Prvih četvero djece je umrlo tako da je naša obitelj brojala devetero djece.

Kakvo je bilo ozračje u obitelji Jezerinac? 

Moja braća i sestre bili su stariji od mene, osim jedne sestre, odrastao sam u ozračju radosti i vjere. Bilo je uvijek živo u našoj obitelji. Svi smo pomagali jedan drugome. Tata je bio nadaleko poznat kao kovač, tako da sam mu pomagao nakon škole. Redovito sam farbao kola koja je on napravio, tako da i danas postoji jedan mali muzej majstorskog alata s kojima se on služio. Mama je bila domaćica i vodila je brigu o nama.

Tata mi je ostao posebno u sjećanju. Ako bi netko došao na potkivanje volova ili konja u podne kad su zvonila zvona za pozdravljenje on je prekinuo s poslom i molio Zdravomariju. Nakon molitve nastavio je s poslom. Nije se stidio očitovati svoju vjeru pred drugima. Svake smo nedjelje išli na sv. misu. Roditelji bi išli ujutro, a djeca su išla na poldanju svetu misu. Nakon svete mise, gotovo svake nedjelje, popodne se sviralo u našoj obitelji: sestra, braća i ja predvođeni tatom.

Sjemenište. Fotografija iz privatnog arhiva mons. Jezerinca.

Iz obiteljskog okrilja nosite i ljubav prema glazbi.

Ja sam počeo svirati sa 6 godina. Bile su to jednostavne pjesme. Ako sam slučajno pokvario tada je tata s gudalom od violine malo udario po prstima, dajući mi do znanja da sam pogriješio. Kad su braća otišla u Kanadu, tata je i dalje nastavio svirati sa sestrom.

Potkraj 2. svjetskog rata mnoge su vojske prolazile kroz Krašić i kroz moje selo. Sjećam se jednog slučaja kao dijete, kada su Kozaci izveli tatu pred kuću da će ga ubiti. On je počeo plakati i rekao: „Što će žena i djeca bez mene“. Mi smo se kao djeca svi okupili oko njega. Jedna od vojnika vidio je da imamo instrumente za sviranje u kući. I taj je Kozak zamolio tatu da odsvira jednu pjesmu zajedno s braćom. Ja sam imao tada 5 godina. Kad su odsvirali pustili su tatu i nas na miru.

Fotografije iz privatnog arhiva mons. Jezerinca.

Vaši talenti posebno za slikanjem bili su prepoznati u osnovnoj školi. Je li bilo poticaja da Vas se usmjeri ka likovnoj akademiji?

Kad sam završavao osmogodišnju školu u Pribiću, nastavnički zbor je zajedno s direktorom škole odlučio da nastavim s daljnjim školovanjem, da idem u vojnu ili likovnu akademiju. Sve bi troškove plaćala općina, odnosno država. Međutim ja sam im zahvalio i rekao tati da bi ja volio biti svećenikom.

Majčin blagoslov. Fotografija iz privatnog arhiva mons. Jezerinca.

Što Vas je u djetinjstvu posebno oduševilo u svećeničkom pozivu da ste poželjeli biti svećenik?

Svećeničko zvanje je prije svega Božji poziv. U odluci da prihvatim taj poziv pomogli su mi i roditelji, posebno njihov primjer vjere. Molili smo gotovo svaku večer na razne nakane, a posljednja je bila uvijek molitva za neprijatelje Crkve. Dolazio sam više puta u Krašić na sv. misu i slušao sam propovijedi blaženog kardinala Stepinca. One su me oduševljavale. Bile su vrlo jednostavne utemeljene na evanđelju i s konkretnom porukom.

Možete li podijeliti s nama sjećanja na kardinala Stepinca?

Kad je kardinal Stepinac došao iz zatvora, iz Lepoglave u Krašić, bilo je to krajem 1951. godine, on je svakodnevno šetao uz pratnju tadašnje milicije. Milicija je bila iza njega na udaljenosti otprilike 50 metara. Osobno sam ga doživljavao kao svetog čovjeka, uronjena u Boga – Isusa Krista. Ljudi su ga rado slušali, budio je u njima nadu da ćemo s Božjom pomoću izdržati sve nevolje koje ih prate.

Mlada misa. Fotografija iz privatnog arhiva mons. Jezerinca.

Kakav je Stepinac bio u susretima s ljudima tijekom šetnji?

Kad je išao na šetnju, rado je razgovarao s ljudima s kojima se susretao na putu, posebno sa seljacima, zanimajući se kako napreduju radovi na zemlji, jer je i sam potjecao iz seljačke obitelji. Inače rado se družio i s djecom, koja su se okupljala često oko njega.

Kakvo ste doživjeli njegovo posredovanje oko svoga upisa u Sjemenište na Šalati?

Pedesetih godina bilo je puno dječaka koji su krenuli u Sjemenište. Tako sam i ja krenuo. Međutim nisu me primili 1951. godine uz obrazloženje da je Sjemenište već popunjeno.

Koje godine ulazite u Sjemenište?

U Sjemenište sam krenuo 1952. godine na preporuku kardinala Stepinca. On je tada bio već u zatočeništvu u Krašiću, vrativši se iz Lepoglavskog zatvora 5. listopada 1951. godine. Naime, kad me brat vozio na upis u osmogodišnju školu u Pribić na putu me susreo kardinal Stepinac, zajedno sa župnikom, koji ga je pratio na šetnji. Župnik Vraneković je tada upravljao neko vrijeme i s mojom župom Gornje Prekrižje. Kardinal nas je, podigavši štap, zaustavio i pitao da li bih ja želio biti svećenik? Ja sam mu rekao da želim, ali da me nisu primili u Zagrebu zbog prevelikog broja dječaka koji su bili zainteresirani školovati se u Sjemeništu. Pretpostavljam da je tu želju prenio kardinalu župnik Vraneković koji me dobro poznavao pa su nas zbog toga zaustavili. I kardinal je rekao župniku Vranekoviću da pođe sa mnom u Zagreb te da zamoli rektora o. Jurića da me primi u Sjemenište. I tako sam krenuo prvi puta 1952. u Sjemenište. No, već na samom početku imao sam teškoća zbog uzdržavanja. Trebalo je dati određeni iznos u novcu ili u hrani. Tih je godina bio veliki otkup hrane za Rusiju tako da smo ostali bez hrane i tata nije mogao platiti. Brat je došao s biciklom po mene u Zagreb. Sva je bila sreća da se ispred Sjemeništa našao zamjenik rektora pater Fostač koji je rekao bratu da se vrati kući, da će on pronaći način kako podmiriti troškove školovanja. I doista, pomogle su dvije gospođe, koje su ostale uvijek anonimne. U međuvremenu je sestra završila poštansku školu, tako da mi je i ona pomogla u daljnjem školovanju.

Kad sam završio prvi razred gimnazije, ja sam se morao vratiti kući da završim osmogodišnje školovanje, koje je postalo obavezno. Kako škola u Sjemeništu nije imala pravo javnosti, dakle bila je nepriznata, morao sam završiti osmogodišnju školu, da bi se ponovno vratio na Šalatu 1955. godine.

Fotografija iz privatnog arhiva mons. Jezerinca.

Obzirom na to da ste poznavali kardinala Stepinca kako ste se odrastajući nosili s komunističkom propagandom protiv njega?

Prvi puta sam doživio tu strašnu mržnju protiv Kardinala prigodom otvaranja spomenika poginulim partizanima u Krašiću. Svečano otvorenje spomenika trebalo je biti nedjeljom u 10 sati, međutim bilo je odgođeno za 11 sati kada je kardinal Stepinac imao svetu misu. Veliko mnoštvo svijeta okupilo se u crkvi, a vani su bila školska djeca na otvaranju spomenika. Kad je počela sv. misa za vrijeme propovijedi kardinala Stepinca čula se vika izvana: „Dole papa, dole Rim, dole Stepinac skupa s njim“. Ja sam tada bio na sv. misi i razmišljao, pitajući se: što bi se dogodilo da je kardinal pozvao muškarce da smire situaciju vani? Kardinal je usmjerio svoju propovijed prema opraštanju i ljubavi.

Gdje ste primili vijest o Stepinčevoj smrti?

Ja sam bio u to vrijeme u vojsci u Kosovskoj Mitrovici. Dva mjeseca prije smrti kardinala Stepinca bilo je održano predavanje o Stepincu. Oficir, koji je bio predavač, govorio je o Stepincu kao koljaču koji baca malu djecu u zrak i čeka ih na bajoneti. Na tom predavanju bilo je stotinjak vojnika, među njima i petorica bogoslova. Jedan od bogoslova bio je i isusovac o. Luka Lucić. On je javno ustao i rekao da to nije istina. „Da je to radio Stepinac, kako kaže predavač, ja bih se odrekao Stepinca kao i Crkve, kojoj je služio“, rekao je taj bogoslov Luka. Nastava je u tom trenutku bila prekinuta, odmah se održavao partijski sastanak na tu temu, na kome su bili prisutni svi oficiri kao i vojnici članovi saveza komunista. Sastanak je na sreću dobro završio bez posljedica na izjavu kolege Luke, jer se ustanovilo kako je sve to bila laž koju je predavač iznosio.

Fotografija iz privatnog arhiva mons. Jezerinca.

Kada ste ređeni za svećenika i koji trenutak posebno pamtite?

Za svećenika bio sam zaređen 26. srpnja 1966 godine. Zaredio me kardinal Franjo Šeper. Na Mladoj Misi bilo je veliko mnoštvo svijeta. Propovijedao je rektor bogoslovije mons. Đuro Pukec. Prije svete mise mama me je blagoslovila, a tate već nije bilo, umro je godinu i pol prije moje Mlade Mise. Braća koja su napustila Hrvatsku i otišla Kanadu nisu mogli doći. Kao posebne goste, uz domaće svećenike i rodbinu, imao sam nekoliko svećenika iz Beča s kojima sam se upoznao za vrijeme kratkog studija u Beču.

Nakon kapelanske službe u Novoj Gradiški, te župnikom u Završju Netretićkom kraj Karlovca, Sesvetskom Kraljevcu i Cerju, odlazite u Kanadu-kroz destetljeće svoga djelovanja ostavili ste dubok trag, ali imam dojam da su iseljeni Hrvati djelovali na Vas na isti način. Možete li podijeliti s nama koju zgodu iz pastorala.

U Kanadu sam išao na zamolbu kardinala Franje Kuharića. Te je, naime, godine, obolio velečasni Josip Gjuran, torontski župnik hrvatske župe „Naše Gospe Kraljice Hrvata“ i trebalo ga je zamijeniti. Kad je ozdravio išao sam na ispomoć svećeniku u Hamilton, a kasnije u Oakville, gdje su obojica svećenika bili bolesni. Na kraju sam ostao, nakon smrti župnika Oakville-u, ostao sam u Oakville-u sve do imenovanja za pomoćnog zagrebačkog biskupa. Za to vrijeme sagradili su lijepu župnu crkvu u čast Presvetog Trojstva.

Boravak u tim župama ostao mi je u lijepom sjećanju. Naime, posvuda ima dobrih ljudi, koji vas svojim životom, posebno vjerom, potiču, na dublje življenje vjere. Kroz cijelo vrijeme mojeg boravka u Kanadi nastojao sam ujediniti sve Hrvate, jer je bilo ljudi koji nastojali razbiti vjerničke zajednice i stvoriti podjele među njima, a znalo se odakle su dolazile takve namjere.

Teško je izdvojiti bilo koju zgodu iz pastorala, jer svaki taj pothvat ide na dobro pojedinaca i ljudi kao zajednice. No, rado se spominjem djelovanja u Torontu, gdje sam svake srijede nakon svete mise imao susret s ljudima, održavajući Seminar da se produbi i intenzivnije živi vjera. Te su večeri bile veoma žive. Mnogi su postavljali pitanja kako živjeti vjeru. Na tom je Seminaru znalo biti redovito po 60 ljudi razne dobi.

Fotografija iz privatnog arhiva mons. Jezerinca.

Vijest o biskupskom imenovanju primili ste u Oakville-u u Kanadi – možete li nam približiti tu zgodu i kako Papi niste moli odgovoriti: „Neću!

Moram vam reći da nisam nikada pomislio, a kamo li želio biti biskup. To je prevelika obveza, a da ne kažem prevelika odgovornost pred Bogom i pred ljudima. Kad mi je nuncij saopćio vijest o imenovanju za biskupa iznenadio sam se. Ako mu kažem „neću“ ne bi bilo dobro. To bi bio znak neposlušnosti. U tom trenutku sjetio sam se jedne vojničke rečenice: „Ako kažeš neću, ideš u zatvor, a ako kažeš ne mogu tu se već može razgovarati. I kad me je Nuncij pitao u Otawi hoću li reći papi Ivanu Pavlu II neću, ja sam mu odgovorio da ne mogu. I tako se odvijao naš razgovor oko imenovanja.

S kojim emocijama ste se vratili u Zagreb? Je li s novom službom zagrebačkog pomoćnog biskupa bilo i neizvjesnosti obzirom na teško vrijeme ratnih dana u Hrvatskoj?

Moj povratak bio je veliki izazov prije svega za mene. Obzirom na dosadašnji pastoralni rad u župama, posebno u Kanadi, bili su to za mene novi izazovi. Trebalo je organizirati duhovnu skrb među našim braniteljima, koji su se našli u velikoj nevolji: Bili su nalik na onom biblijskom Davidu koji se našao u neprilici pred nadmoćnijim i jakim Golijatom. Gotovo da i nije bilo dana, a da nisam za vrijeme rata bio s njima na ratištu, pružajući im duhovnu pomoć Iznenadili su me svojom vjerom u pobjedu dobra, spremnošću da obrane svoju obitelj po cijenu vlastitog života, braneći svoje, ne uzimajući tuđe.

Fotografija iz privatnog arhiva mons. Jezerinca.

Godine 1997. imenovani ste prvim vojnim biskupom u Republici Hrvatskoj.

Kad su raspadom Jugoslavije stvorene nove države, među njima i Hrvatska, zajedno s njezinim stvaranjem kao slobodne i neovisne države, došla je i vjerska sloboda u vojsci i policiji, pa su ljudi mogli bez straha ispovijedati svoju vjeru. Trebalo je sve pripremiti i organizirati, stvoriti zakonske okvire djelovanja Crkve među vojno redarstvenim snagama RH. Bogu hvala, lijepo je krenulo i plodovi se vide, tako da smo postali i veoma prepoznatljivi u svijetu, posebno u Lurdu, među vojno redarstvenim snagama svijeta.

Biskupsko ređenje. Fotografije iz privatnog arhiva mons. Jezerinca.

Svoje djelovanje vojnog biskupa započeli ste geslom „Bog je mir i radost naša“. 

Na to geslo potakla me situacija početkom devedesetih godina. Kako su svaki danom crni oblaci bili sve crnji nad Hrvatskom, s nesagledivim posljedicama, trebalo je učiniti nešto da se čovjek u toj i takvoj situaciji održi na visini. Kome ćemo se uteći kad smo u nevolji, a posebno kao vjernici, ako ne Bogu -Isusu Kristu! Stoga sam odlučio uzeti upravo ovo geslo, a to znači da je Bog jedini naš mir i sreća. A to su potvrdili svojim životom i mnogi naši branitelji.

Sjećam se nekih vojnika koji su bili u katedrali početkom 1992. godine. Jedan od njih mi je rekao da su se malo prije ispovjedili, kupili krunice i da idu na bojište. „Ja sa ne bojim. Osjećam se miran, sretan u duši. Svoj život predajem u ruke Božje. Svjesni smo ogromne nadmoćnosti neprijatelja, koji se uzda u svoju snagu i svoje mišice. Ja se uzdam u Boga. Ako poginem znam zašto sam poginuo. Moja žrtva neće biti uzaludna. Bit će ugrađena u slobodu moje Domovine, i slobodu moje obitelji. Važno je sačuvati mir u svom srcu. Te su me riječi zadivile. Sjetio sam se tada riječi Psalmiste koji je rekao: „Da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim, jer ti si sa mnom Gospode.”

S kojim izazovima i radostima ste se susretali kao vojni biskup?

Od samoga početka agresije na Hrvatsku susreo sam se s divnim ljudima koji vole ovu zemlju, svoju Domovinu; koji žive za nju i za svoju obitelj.

Dakako, bilo je tu puno izazova, i danas ih ima, ali treba sve učiniti kako bi se najbolje odgovorilo na te izazove, na dobro svih ljudi, posebno vojnika i policajaca. Tu je prije svega pozvan svećenik-kapelan.

Svećenik nije činovnik koji obavlja svoje zvanje na činovnički način. On je u službi čovjeka, u službi svetoga.

Fotografije iz privatnog arhiva mons. Jezerinca.

Posebnim ste doživljavali hodočašća u Lurd.

Prvi puta smo išli na međunarodno hodočašće u Lurd 1993. godine. Naime, početkom proljeća 1993. godine, posjetio je kardinala Franju Kuharića direktor međunarodnog vojnog hodočašća mons. Bradt koji je rekao kardinalu da bi bilo dobro da se i naša vojska uključi u lurdsko hodočašće. A kako sam ja tada bio zadužen za dušobrižništvo u vojsci i policiji, odlučili smo iste godine, u mjesecu svibnju, krenuti na to hodočašće.

Nikada neću zaboraviti trenutak, kada nas je prije procesije sa svijećama najavio tadašnji vojni francuski biskup mons. Dubost, i rekao da dolazimo prvi puta kao vojska u Lurd. Prolomio se tada veliki pljesak kao znak dobrodošlice što se još jedna zemlja, a to je Hrvatska, priključila velikoj manifestaciji vojski svijeta, koje žele stvarati mir, a ne rat.

Fotografija iz privatnog arhiva mons. Jezerinca.

Kako ste doživjeli beatifikaciju kardinala Stepinca?

Prije svega kao priznanje onoga za što je kardinal živio i trpio. A on je bio duboko uvjeren u pobjedu dobra nad zlim, u pobjedu vjere nad nevjerom.

Kad sam bio kod njega, još kao sjemeništarac, kardinal mi je iznio svoje teškoće koje je proživljavao kao zatočenik u Krašiću, a prije kao zatvorenik u Lepoglavi. U razgovoru mi je, između ostalog, rekao: „Kako je meni teško. Ja sam zagrebački nadbiskup i hrvatski kardinal. Meni je uskraćeno vršiti moju službu.“ Onda je zastao i rekao: „Neka je hvala dragom Bogu i na tome“. On je vjerovao da će Križni put kojim je prolazio, proći i doživjeti konačnu proslavu. Bila je to njegova beatifikacija. Za vrijeme proglašenja njega blaženim na Mariji Bistrici, iako je bilo oblačno u to vrijeme, kad je sveti papa Ivan Pavao II izgovarao riječi proglašenja Stepinca blaženim, zasjalo je sunce. Mnogi su govorili da je sam Bog dao svoj znak kao potvrdu njegove nevinosti.

Foto: Matija Topolovec // PIXSELL mons. Juraj Jezerinac

Iako ste u mirovini Vi ne mirujete – kako provodite svoje umirovljeničke dane?

Nastojim vršiti svoje svakodnevne dužnosti, a to je prije svega molitva dragom Bogu za sve ljude, čitam najviše teološke knjige, posebno knjige pape Benedikta XVI i pape Franje.

Uz čitanje, puno vremena provodim u slikanju. Prirodu sam uvijek doživljavao kao govor Božji. U tom duhu izišla je već davno knjiga pod naslovom: „Priroda govori o Bogu“. Dobit od prodanih slika ide isključivo kao pomoć popravka kuće časnih sestara u Krašiću, koja im je bila oduzeta, nakon II. svjetskog rata. Iako su im vlasti obećavale da će im tu kuću vratiti, to nije učinjeno, tako da su sestre prije nekoliko godina kupile tu istu svoju kuću, zahvaljujući dobrim ljudima. Tu je kuću za časne sestre kupio 1937. godine blaženi kardinal Stepinac da bi je otela komunistička vlast nakon II. svjetskog rata.

Što biste na temelju bogatog svećeničkog života poručili mlađim svećenicima?

Neka budu svjesni zvanja na koje ih je sam Bog pozvao. Pozvao je i bacio svoj pogled na njih. Zvanje treba živjeti svakog dana, jer su u službi onih koji su im povjereni, a to su ljudi za koje Isus umro na križu.

Proslava svećeničkog i biskupskog jubileja u Krašiću.

Kojom porukom biste zaključili ovaj razgovor?

Vrijeme brzo prolazi. Netko je zapisao: „Ne ću da moji dani proteku u mračnu lijuć se rijeku“: Svaki dan je važan i treba ga živjeti onako kako to sam Bog želi. Bog nam je dao ovo vrijeme, ove mjesece i godine. Drugog vremena nemamo. Majka Terezija je rekla: „Učinimo svaki dan nešto lijepoga za Boga“. To znači svaki trenutak valja živjeti da on bude blagoslovljen.

Nema smisla proklinjati tamu, već valja zapaliti svjetlo, makar najmanje. Ono je kadro osvijetliti i najveću tamu.