“Kako je moguće da je tako zao i star zločinac poput mene, koji je počinio toliko grijeha, čak i oduzimao živote drugima, toliko voljen? Zašto ja? Tko sam ja?”, Sono se naglas zapitao u nedavnom intervjuu, donosi CNA.

“Moram prihvatiti Božje milosrđe, čak i ako mi je to teško učiniti. Tvrdoglav sam, borim se s njim kao sin s ocem. Ali to mu je drago: vidjeti kako ga, unatoč svemu, svakim danom sve više volim. On je moj život,” dodao je Víctor.

Moram prihvatiti Božje milosrđe, čak i ako mi je to teško učiniti

Rođen 5. listopada 1952. u rodilištu u Limi, Sono sada živi u domu za starije osobe Sembrando Esperanza u četvrti Villa María del Triunfo u Limi, mjestu koje pruža sveobuhvatnu skrb za ranjive osobe, od kojih je većina napuštena i ima zdravstvenih problema.

Kada ga posjetite i razgovarate s njim kako biste saznali njegovu priču iz prve ruke, možete vidjeti ožiljke na njegovoj koži: tragove metaka koji su ga probili tijekom pljački banaka ili policijskih potjera, te tragove nesreća i rane od noževa na njegovim rukama iz prošlih sukoba.

Poznavati ga znači osjetiti težinu teške prošlosti, priče koja je, iako bolna, dio iskustva koje mu je omogućilo da se ponovno poveže s Bogom u njegovom najmračnijem trenutku. Unatoč velikom bogatstvu zahvaljujući lopovluku, danas nema materijalnih dobara i živi pouzdajući se u providnost.

Sono je dijabetičar, hipertoničar i suočava se s problemima depresije. No, već nekoliko godina nastavlja odlaziti na mise, primati sakramente, čitati Bibliju, primati duhovno vodstvo i nastojati liječiti svoje rane, potpuno se prepuštajući volji Božjoj i služeći svojim sumještanima i onima koji mu dolaze u posjet uspostaviti iskreno prijateljstvo.

Poznavati ga znači osjetiti težinu teške prošlosti

“Isus je ovdje, uz mene, sjedi sa mnom. On je moj prijatelj. Bog je prisutan, razgovara s nama, govori mi preko ostalih stanara. Sjećam se kada sam posljednji put otišao vidjeti Gospodara čuda [poznatu sliku raspetog Krista], i čuo sam ga kako govori da je ‘Isus došao potražiti one koji su izgubljeni, one koji su bolesni dušom, umom i srcem.’ On nije došao zbog onih koji su zdravi, došao je zbog onih koji su bolesni iznutra, poput mene. Jer prava bolest nije vani, ona je duboko u meni i on je došao da me izliječi”, rekao je ovaj bivši lopov.

Sonova mladost, prva pljačka

Sono je ostavljen na brigu baki nakon što ga je napustila majka, koju nikada nije upoznao. To predstavlja prazninu koja ga i dalje boli u dubini njegove duše.

Odrastao je u maloj i vrlo siromašnoj kući u okrugu Rímac u Limi, gdje je živio zajedno s nekim ujacima i svojim djedom. Sestra njegove majke umrla je od raka u Barceloni, ostavivši za sobom troje male djece: Auroru, Ameliu i Manuelita. Često su njih četvero spavali u samo jednom krevetu.

To predstavlja prazninu koja ga i dalje boli u dubini njegove duše

Pohađao je kršćansku školu María Jesús. Kasnije je upisan u školu Filomeno. U crkvi San Lázaro nudio se doručak, što je za Sonoa bio pravi Božji dar. Svakog jutra vozio se tramvajem i išao redovito. Svećenik je svu djecu u okolici učio moliti, vodio ih na vjeronauke i davao im formaciju.

“Sve se u to vrijeme vrtjelo oko Gospodara čudesa [i] svete Ruže iz Lime. Otišao sam posjetiti sv. Martina de Porresa u njegovoj crkvi u Caqueti, također doručkovati. To je bio moj svijet”, rekao je.

Sono je rekao da nije bio baš dobar učenik. Tih je godina njegova baka prala rublje za peruansku vojsku, a on joj je s 9 godina pomagao.

U svom susjedstvu sjetio se bara Don Manola u kojem su džeparoši pili žestoka pića. “Nije bilo droge, ali je bilo alkohola”, rekao je.

Postojao je i “hotel u kojem ste kroz prozor mogli gledati prostitutke”. Svi bi dječaci ostajali budni noću da bdiju. “Vidio sam u lokalu kako vade ukradene novčanike i broje novac. I nisu bili pljačkaši, bili su džeparoši”, ispričao je.

Vidio sam u lokalu kako vade ukradene novčanike i broje novac

Prvi put kad je ukrao, to se dogodilo gotovo automatski, vođen onim što je vidio oko sebe. Vozio se tramvajem svaki dan i, vidjevši kako drugi ljudi kradu novac iz džepova ljudi, počeo ih je oponašati.

Jednom od tih prilika uspio je dobiti 100 sola (peruanska valuta), iznos koji ga je iznenadio. “Poludio sam”, rekao je. Utjecaj onoga što je učinio bio je toliko velik da je gotovo odmah osjetio paniku, prisjetio se.

Kako je vrijeme prolazilo, Sono je počeo promatrati žene koje su dolazile u bar, ali i svoje ujake koji su petkom nakon plaće pili. “Vidio sam odjeću koju su imali; Svidjeli su mi se. Bili su dobro odjeveni, vrlo elegantni. Želio sam to”, objasnio je Sono.

U tom je trenutku odlučio napustiti školu i počeo raditi kao čistač cipela na Plaza de Armas u Limi. “Sve što sam uzeo dao sam svojoj baki, koja je to uštedjela”, prisjetio se.

Sonova karijera međunarodnog džeparoša i pljačkaša banaka

Jednog dana, u dobi od 11 godina, opljačkao je ženu diplomata na Plaza de Acho. Uhićen je i odveden u četvrtu policijsku postaju u Rímcu, ispričao je. U to vrijeme nije postojao poznati zatvor za maloljetnike Maranguita, pa je zatvoren u Dom za djecu, gdje je ostao gotovo tri godine.

“S vremenom sam se više usredotočio na krađu. Djeca s kojima sam se družio nisu bila bilo tko. Počela sam se dobro odijevati. Ali također sam počeo viđati stvari koje nikad prije nisam vidio; na primjer kako neki od njih kupuju kuće svojim majkama,” rekao je.

S vremenom sam se više usredotočio na krađu.

Tako je počeo putovati. Skupina dječaka putovala je u Cusco, Trujillo i druge pokrajine u potrazi za novčanicima. Tijekom vremena, migracija džepara ih je odvela dalje. Neki su krenuli u Brazil, drugi u Čile. U Argentini je završio 1969., s 15 godina, gdje je zarađivao puno više nego u Limi.

“Nikada u životu nisam vidio toliko dolara. Ali mi smo imali kodeks da se ne krade od siromašnih i ako smo pogriješili, vratili smo ga”, rekao je.

Ali mi smo imali kodeks da se ne krade od siromašnih

Jednog dana, suputnik je predložio odlazak u Italiju. Karta za brod koštala je 100 dolara i on je pristao. Nakon što je stigao, u dva-tri dana, Victor je ukrao dovoljno novca da svojoj baki kupi kuću u Limi. Sa samo 15 godina tvrdio je da može izvaditi novčanik s 3000 ili 4000 dolara.

Međutim, veliki problem za njega pojavio se kada je otputovao u Meksiko, gdje se pridružio bandi pod nazivom “Los Angelitos”, koja je bila posvećena pljački banaka i vožnji motociklima kako bi krali aktovke. Tijekom jedne od pljački, Sono je upucan u vrat. “Nije sve bio profit. I mi smo izgubili. Tada sam bio u mrtvačnici i izgledalo je kao da sam mrtav, ali su otkrili da sam još uvijek živ”, rekao je.

Činjenje zločina diljem svijeta

Tijekom godina pljačkao je u Meksiku, Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj, Grčkoj, te u Maleziji, gdje je proveo dvije godine u zatvoru. Njemu i njegovoj bandi putovanje je bilo jednostavno jer su znali “kako dogovoriti stvari u putničkoj agenciji ili kako platiti osobi koja je udarila pečat u putovnicu na kontrolnoj točki u zračnoj luci”.

Unatoč svom lopovskom životu, uvijek je sa sobom nosio Gospodara čuda i nekoliko sličica svetaca. Jednom je, prisjeća se, bio na misi, a potom je izašao krasti novčanike.

Njegov pad počeo je kada se vratio u Limu. Do tada je već bio oženjen, ali nije obraćao mnogo pažnje na svoju ženu Juliju. Sebe je doživljavao kao “oca susjedstva” jer je uvijek pokušavao pomoći onima u potrebi. Uspio je izgraditi svoju kuću, ali je vrlo malo razmišljao o svom odnosu s Julijom. Ravnodušnost koju je pokazao prema svojoj ženi, a koju je i prepoznao, bila je ono što je na kraju ozbiljno naštetilo njihovom braku.

Ponovno sam se pojavio u mrtvačnici

Usred osobnih problema, Víctor se prisjetio epizode u kojoj je sudjelovao u pucnjavi u četvrti Surquillo u Limi, pobjegavši ​​svojim automobilom dok ga je policija jurila. “Auto mi je uletio u provaliju i postao kao harmonika. Ponovno sam se pojavio u mrtvačnici”, rekao je. “Kako je moguće da sam ostao živ? Mora da je tako Bog htio da bude.” Nakon tog incidenta neko je vrijeme bio paraliziran.

To razdoblje policijskih potjera, pljački i pucnjava se nastavilo, ali sve je postalo još gore kada ga je Julia napustila. “To je bio moj pad”, priznao je. Nakon njihovog rastanka Sono je počeo pretjerano konzumirati alkohol.

To je bio moj pad

Godine 1986., kada je imao 34 godine, pristao je sudjelovati u grupnoj pljački tvrtke za farmaceutske proizvode Química Suiza, pljački koja je brzo postala medijska priča. “Pljačka je pošla po zlu i osuđen sam na 25 godina i jedan dan zatvora, iako sam u stvarnosti proveo 30 godina u zatvoru”, rekao je. U zatvoru je postao ovisan o drogama i probao je svakakve supstance. “Bilo je užasno, prošao sam kroz različite zatvore u Peruu”, objasnio je.

Saznao sam da se moj tata objesio

Te godine u zatvoru za njega su bile mračno razdoblje, puno droge, ljutnje, bijesa i bespomoćnosti. “Saznao sam da se moj tata objesio. Osjećao sam se užasno, preplavljen problemima”, sjetno se prisjetio.

Vapaj da me Bog spasi

“Nisam to mogao podnijeti, nisam više mogao izdržati. Rekao sam Bogu: ‘Gospode, izbavi me. I nikada se neću vratiti ovamo, Oče. Ali izbavi me odavde’”, tako je Sono počeo vapiti Bogu, tražeći izlaz iz svog života zatočeništva, ovisnosti i patnje.

Premješten je iz pritvorskog centra u jedno krilo zatvora. Tamo je upoznao dvije časne sestre koje su mu postale pomoć. “Praktički sam počeo živjeti u kapelaniji. To

bila nova faza za mene. Bile su to ’80-e’, prisjetio se. Iako ovaj novi put nije bio oslobođen povratka piću i drogama, nešto se u njemu počelo mijenjati.

Nakon procjene njegovog slučaja, zatvorske vlasti su shvatile da je već odslužio više nego što je trebao. Tako je izašao iz zatvora i stvari su se malo po malo počele mijenjati.

Bio sam drugačiji, bio sam bliži Gospodaru čuda

“Duboko u sebi više nisam želio krasti niti se drogirati. Ali nužda… Znaš, to te tjera da činiš stvari. Ali više nije bilo kao prije. Već sam se predomislio. Bio sam više usredotočen na Boga. Bio sam drugačiji, bio sam bliži Gospodaru čuda”, razmišljao je.

Nakon izlaska iz zatvora odlučio je živjeti na ulici, tražeći sreću za dvoje djece koje je dobio s Julijom i da ih zaštiti od ovisnosti. “Želio sam da žena koja ih je čuvala bude sretna. Već je živjela s drugim partnerom. I tako više nisam ovisio o obitelji”, rekao je.

Sono je nekoliko godina živio na ulici i hranio se iz smeća. U nekom je trenutku počeo dobivati ​​hranu od Majki nazaretskih karmelićanki, koje vode Crkvu Nazarenaca, u kojoj se čuva slika Gospodara čuda.

Sono je nekoliko godina živio na ulici i hranio se iz smeća

“Dok su svi sjedili na klupi u blizini samostana, jednog sam dana rekao da ću ostati jednu noć. To je postao moj život. Zatim sam se pridružio i grupi anonimnih alkoholičara”, rekao je. Počeo je prodavati slatkiše u autobusima, čime je ponovno počeo zarađivati ​​za život.

U tom kontekstu Tuto, njegov sponzor u rehabilitacijskom centru, postavio mu je pitanje koje će obilježiti prije i poslije. “Želiš li ovo ostaviti iza sebe, Víctore? Želiš li prestati plakati?” Tada mu je Tuto rekao: “Ako istinski voliš Boga i vjeruješ mu, moraš se pouzdati u njega, dati mu sve”, prisjetio se.

Ako istinski voliš Boga i vjeruješ mu, moraš se pouzdati u njega, dati mu sve

U tom trenutku Sono je rekao: “Bože, dajem ti svoj život i svoju volju.” A Tuto je nastavio: “Daj mu sve. Ali da biste to učinili, prvo morate očistiti svoju nutrinu. Izbaci svo to smeće koje nosiš u sebi: mržnju, ljutnju, ogorčenost, manipulaciju, laži… Sve te nedostatke. Jer tvoja bolest nije izvana, ona je u tebi. A bolest duše je vrlo moćna.”

Kasnije u svom intervjuu Víctor je rekao: “Isus je došao po posljednjeg na ovom svijetu, poput mene.”

“Kad živite na ulici i ljudi vam dođu s hranom, kažu vam: ‘Gospodine, imam dva mala obroka ovdje za vas. Hoćete li jesti?’ To je ljubav prema duši. Čista ljubav koja dolazi od Boga i kakvu nikada nisam iskusio.”

Dok je primao ljubav i milostinju na ulicama, Sono se počeo mijenjati iznutra. “Zahvaljujem zemlji što mi je omogućila da spavam. Zahvaljujem kiši što me okupala ljubavlju i privrženošću. Noću, osjećaj hladnoće. Spavati tako… uz kišu, sjediti, sav pokisli, nema veze”, rekao je zahvalivši se na teškim trenucima.

Zahvaljujem kiši što me okupala ljubavlju i privrženošću

Također je priznao: “Nikad neću biti bijel kao snijeg. Ali barem sam naučio zaustaviti sve te sklonosti zlu koje su me cijeli život izluđivale.”

U godinama koje su uslijedile, Víctor nije prestao dolaziti na misu u crkvu Nazarećanina. „Svaki dan sam slušao propovijedi i poruke svećenika kako bih duhovno rastao. Tako je bilo iz dana u dan i iz godine u godinu”, rekao je.

Jednog jutra, kad se probudio, shvatio je da mu je jedna sestra karmelićanka dok je spavao pokraj njega stavila habit bratovštine Gospodara čuda. Tako je Víctor također počeo nositi “Crnog” Krista u mjesecu listopadu tijekom vanjske procesije slike.

Kasnije ga je jedan od vođa Bratstva Gospodara čuda pozvao da služi. “Odveo me u pučku kuhinju da mogu služiti mlađoj braći, alkoholičarima, svima njima. Počeo sam služiti ljudima poput mene. Naučio sam prati noge svojoj braći”, rekao je.

Počeo sam služiti ljudima poput mene.

Njegov dolazak u Casa de Todos i Sembrando Esperanza

U jeku pandemije COVID-19 započelo je novo poglavlje u njegovom životu. Plaza de Acho postala je utočište za beskućnike i tu je osnovana Casa de Todos (dom za sve).

“Najbolje godine mog života su tek dolazile. Počeo sam s puno ljubavi pomagati u izgradnji tog mjesta i čak sam bio vidljivo lice projekta,” prisjetio se Sono, koji je u projektu pronašao ne samo fizičko mjesto, već i svrhu.

Počeo sam s puno ljubavi pomagati u izgradnji tog mjesta

No, nakon pandemije Sono se vratio na ulicu. Tada je dobio novu priliku u domu Sembrando Esperanza (Sijem nadu). Ovo mjesto, prepuno osoba s invaliditetom i starijih osoba, dočekalo ga je raširenih ruku i počeo je predano služiti drugima.

Preko Jenny, ravnateljice doma, i nekih svećenika, počeo je produbljivati ​​svoju vjeru. “U ovoj kući morate samo pogledati čuda da biste vidjeli kako Bog djeluje. Nisam mislio da ću ikada doći vidjeti ovu kuću. Ovdje ima više ljudi koji su živa čuda, prava čuda. Ovo nije san, nije laž”, ganuto je podijelio.

Duboka ljubav prema Bogu

U ovom je domu Victor doživio duboko unutarnje ozdravljenje, prigrlivši sakramente i pronašavši novi smisao svog života. Među čudesima koja mu je Bog podario, Sono je spomenuo svoju djecu: “Bog je učinio čudo s mojom djecom… Jedna od mojih kćeri je policijski kapetan. Druga je liječnik.”

Bog je učinio čudo s mojom djecom

Međutim, u njegovom srcu još uvijek postoji duboka bol: odsutnost majke. “Želim upoznati svoju majku. To je jedina bol koju sada nosim. Zato ovaj starac ide tako ljut, jer osjećam da mi nešto nedostaje… Ponekad pomislim da će, ako ostanem na ulici, možda Gospodin učiniti čudo da me prikupi da je vidim gore. To je ono za čim čeznem.”

Sono je prepoznao da njegov život nije bio lak i da sa sobom nosi ozbiljne pogreške i mane. No, unatoč svemu, rekao je kako osjeća da ga Bog održava na životu iz razloga koji još uvijek ne razumije u potpunosti. “Ja sam osoba kao i svi drugi, s greškama, manama, poteškoćama u svom životu. Ali ne znam zašto me Bog održava na životu, ne znam zašto baš mene”, razmišljao je.

Želim upoznati svoju majku

Danas je Sono rekao da se osjeća zahvalnim za ono što ima i da je njegova misija jednostavna, ali puna značenja. “Moja misija je jednostavna: brinuti se o svom rublju, brinuti se o svojim sumještanima, mojoj odjeći, odnositi se prema njima dobro. Sjedim za stolom i šalim se s drugima, sa starcima. Idem s njima u bolnicu, to je moj život.”

A kao čovjek koji je upoznao bol, gubitak svega, ali i vrijednost jednostavnih stvari, danas je zahvalan na daru svakodnevnog života: „Najveći dar koji mi Bog daje ponekad je jednostavna činjenica da imam svojih 50 centi, što mi omogućuje da svaki dan kupim novine, iako ponekad nemam novca. Ali uvijek se pojavi netko tko mi pomogne.”

Gospodin Isus voli vidjeti kako ga, unatoč svemu, svakim danom sve više volim

“Gospodin Isus voli vidjeti kako ga, unatoč svemu, svakim danom sve više volim. On je moj život,” zaključio je Sono, čije svjedočanstvo o otkupljenju sigurno ima odjeka u životima ljudi koji se, poput njega, svakodnevno bore s ovisnostima i krivim putevima, ali su u procesu otvaranja Božjoj milosti i ljubavi.