Niz razmišljanja naslovljen Upoznati Pauline Mariu Jaricot i meditirati o misijama Crkve podijeljen je po danima – jedno razmišljanje za svaki dan u listopadu, piše Nedjelja.ba.

Tekstove na hrvatskom jeziku pripremila su Papinska misijska djela BiH.

Interes za misije

Kada je Konkordatom obnovljena vjerska tolerancija u Francuskoj (1801.-1802.), velikim dijelom francuskog stanovništva proširio se interes za misije. Chateaubriand (1768.-1848.) je objavio djelo Le Génie du christianisme (Genij kršćanstva), revalorizirajući kršćansku prošlost dajući veliki značaj udaljenim misijama. Njegovo su djelo nekoliko puta čitali velikani misijske obnove: Mazenod, Forbin-Janson i mnogi drugi. U to vrijeme misionar postaje jedan romantičan lik i avanturist, kojeg će uzvisivati misijski časopisi. Velik dio javnosti želi čuti priče o misijskom djelovanju u Kini i Latinskoj Americi. U tom ozračju posljednje dvoje djece iz obitelji Jaricot, Philéas, rođen 1797. i Paulina Marija, rođena 1799., razvijaju veliku ljubav prema misijama. Žele se uključiti i podržati rad misionara. Philéas bi htio otići u Kinu, a Paulina izražava želju da ga slijedi. Philéas odgovara da to nije za djevojčice: „Jadna djevojko, ne možeš, ali ćeš uzeti grablje, skupit ćeš hrpe zlata i poslati mi ih“ (Jean Comby, Pauline Jaricot et les missions, u dokumentima o Paulini Marie Jaricot, br. 6/2013, Une Œuvre d’amour, koje je objavilo Glavno tajništvo Francuske biskupske konferencije, str. 17).

Od 1815. raste zanimanje francuskog stanovništva za misije. Poziv za sudjelovanje u radu misionara nije došao od crkvenih vlasti u staroj Europi, već od laika. Crkvene vlasti daju prednost unutarnjim misijama. „Ovdje je naša Indija“, odgovaraju francuski biskupi na zahtjeve svećenika za odlaskom u kolonije (1815). „Možemo i na nas gledati kao na zemlju kojoj su potrebne misije“, rekao je biskup u Troyesu 1822. „nažalost, bilo bi ugodno Bogu kada bi se Francuska mogla tako lako preobratiti kao Kanada, Louisiana i druga područja divljine“ (Jean Comby, op. cit., str. 17). Pariške misije posvećene evangelizaciji Azije, 1817. osnovale su „udruženje molitelja koji mole za obraćenje nevjernika, za ustrajnost kršćana koji žive među njima i za razvoj institucija koje šire vjeru“ (Jean Comby, op. cit., str. 17). U tom se izrazu pojavljuje pojam „širenja vjere“, kojeg je priznao Rim.

Osnivanje Kongregacije za širenje vjere

Doista, papa Grgur XV. je 1622. osnovao Kongregaciju za širenje vjere (lat. Sacra congregatio de propaganda fide). On je ovoj kongregaciji dao najveće ovlasti na području evangelizacije, čak i ako bi njezino djelovanje bilo ograničeno sve dok traju pokroviteljstva (vidi John Comby, Dvije tisuće godina evangelizacije. Histoire de l’expansion chrétienne, Pariz, Desclée, 1992., str. 112-113). Paulina Jaricot će se potpuno posvetiti tom načinu djelovanja nakon svog obraćenja, koje se dogodilo u njezinoj 17. godini, kada je još bila zabrinuta za svoj dobar položaj u društvu. Nakon obraćenja se odrekla društvenog života i živjela u skromnosti. Odlučila se potpuno posvetiti Bogu, ali ostati u laičkom staležu i činiti „dobra djela“.

Godine 1818., Paulina je odlučila otići u Saint-Vallier u francuskoj regiji Drôme kako bi radila u tvornici svog šurjaka. Zatim odlazi u Lyon, gdje djeluje među ženama koje su uglavnom radile sa svilom. Za pomoć misijama traži jedan novčić tjedno, a ta je ideja došla iz Engleske. Paulina istovremeno moli za misije i financijski djeluje. Paulina je doživjela „prosvjetljenje“ potkraj 1819.: svaka bi osoba trebala pronaći 10 suradnika koji bi svaki tjedan davali jedan novčić za misijsko djelovanje. Voditelji skupina (osobe od povjerenja) prikupljale bi novac od deset suradnika, od kojih bi svaki prikupljao novac od desetero ljudi, a zatim bi jedan suradnik prikupio novac od tih deset voditelja, kako bi cijeli iznos donirao zajedničkom centru.

Paulinina je ideja bila pojednostaviti to prikupljanje novca, kako bi ono bilo jednostavnije i produktivnije. Tako se u Lyonu rađa ideja o stvaranju organizacije za prikupljanje novca za misije, osobito one u Americi.

Jedinstvene misije

U to vrijeme, 1802., u Lyonu nastaje još jedna kongregacija muškaraca, proizašla iz Marijanskih kongregacija koje su isusovci stvorili na svojim fakultetima, uz pomoć oca vjere, Pierrea Rogera, koji je trebao postati isusovac. Okupio je mlade ljude koji su se okrenuli dobrotvornim djelima, a postupno i misijama.

Kada je u Lyon stigao biskup Dubourga, koji je bio biskup Louisiane u Sjedinjenim Državama, mladići su uvidjeli novu priliku za djelovanje. U tome su se posebno istaknuli Victor Girodon, prijatelj Pauline Jaricot i Benoît Coste. Jednom prilikom, Benoît Coste odgovara generalnom vikaru (1819./20.) koji ga je pozvao da osnuje udrugu za misijsko djelovanje u Americi: „Umjesto različitih pojedinačnih udruga, ne bi li bilo bolje usmjeriti se na osnivanje jedne organizacije za sve katoličke misije diljem svijeta, to jest za sve misije koje su u to vrijeme postojale, a još nisu bile toliko brojne“ (Jean Comby, op. cit., str. 18-19).

Prvi službeni sastanak nove organizacije, koja je dobila naziv Djelo za širenje vjere, održan je 3. svibnja 1822. „Uz o. Inglesija, koji je predstavljao biskupa Dubourga, okupili su se samo članovi kongregacije muškaraca. Victor Girodon mogao je biti Paulinin glasnogovornik i na taj način predstaviti razmišljanja svoje prijateljice. Naime, u to bi vrijeme bilo gotovo nemoguće vidjeti ženu na takvom vijeću. Nije prisutna ni gospođa Petit, ali je prisutan njezin sin. Tom je prilikom usvojen Paulinin sustav prikupljanja financijskih sredstava. Čini se da to nije iznenadilo Paulinu, koja je u to vrijeme bila odsutna iz Lyona. Ona je prihvatila spajanje svoje vlastite zaklade s novom organizacijom potpuno joj prenoseći sredstva koja je prikupila“ (Jean Comby, op. cit., str. 19; vidi Catherine Masson, op. cit., str. 139-140). Treba napomenuti da je ovo bilo djelo laika.

Potrebno je napomenuti je Djelo za širenje vjere jedno od najvažnijih organizacija koje su u 19. stoljeću utemeljili laici, a koje je toliko dugo zadržalo svoju neovisnost, čak i kada je djelovalo u suradnji sa Kongregacijom za širenje vjere. Godine 1922. je proglašeno Papinskim, zajedno s još dva djela – Djelom svetog Djetinjstva, koje je 1843. u Parizu osnovao biskup de Forbin-Janson i Djelom Sv. Petra, osnovanom u Caenu u Francuskoj 1889. zahvaljujući Jeanne Bigard i njezinoj majci Stéphanie. Četvrto Papinsko misijsko djelo – Misijsku zajednicu, osnovao je Paolo Manna (1872.-1952.) 1916. u Parmi u Italiji.