“Pustinja je mjesto u koje nas Bog privuče kako bi nas istrgnuo iz svih naših hedonizama, rastresenosti i dezorijentacija te nas vratio – prvo k nama samima, a onda k sebi. Pustinja pogoduje susretu s istinom o sebi i s istinom o Bogu”, rekao je za Hrvatsku katoličku mrežu o. Dražen Marija Vargašević, svećenik i redovnik Karmela Božjeg Milosrđa. Povodom blagdana Gospe Karmelske, s o. Vargaševićem promišljamo o temeljima karmelske duhovnosti, pustinjaštvu i molitvi.

Saznajte koja je poveznica između Karmela i Božjega milosrđa, koja su obilježja pustinjačkog načina života, kako doći do istinskog iskustva Božje blizine te gdje mladi, koji pobliže žele upoznati ljepotu Karmela, mogu provesti ljetne dane.

Karmel – oaza u pustinji

Objašnjenju temelja karmelske duhovnosti najbolje je pristupiti polazeći od drevnog karmelskog pravila kojega je pustinjacima, koji su u 12. stoljeću živjeli u Svetoj zemlji, na gori Karmelu dao jeruzalemski patrijarh sv. Albert: ‘Razmatrati neprestano o Božjem zakonu i bdjeti u molitvi’.

Božji pogled je ljubav!

“Ovo pravilo na jezgrovit način upućuje na ono bitno. Taj Božji zakon je Božja volja, njegova ljubav. Dakle, radi se o prisnosti s Bogom kroz razmišljanje srcem o njegovoj volji i Riječi te održavanju nutarnjega dijaloga s njim kroz molitvu”, rekao je o. Vargašević.

S tim su nužno povezani i uvjeti koji pogoduju takvom načinu života. To su povučenost, šutnja, zauzetost radom i spremnost na duhovni boj, pojasnio je o. Vargašević.

Foto: Karmel Božjeg Milosrđa

“Pustinjaci su izabrali živjeti na povučenim mjestima, tzv. pustinjama. Pustinja je nenastanjeno mjesto koje je biblijski vrlo simbolično i bremenito značenjem. Važna je i šutnja, koja stvara prostor za slušanje Božje Riječi, rad kao suradnja s Božjim djelom i kao sredstvo zaštite od napasti zloga te spremnost na duhovni boj. U pustinji se očituje dublja istina, koja se u redovitom tijeku života često potisne ili bude negdje na margini. Naime, kada uđemo u tišinu, tada istina ispliva na površinu i postajemo svjesni da je pustinja mjesto duhovnoga boja”, istaknuo je naš sugovornik.

Toga su bili svjesni i stari pustinjski oci koji su govorili da je pustinja mjesto koje nastanjuju demoni. Ipak, puno važnije od prisutnosti napasti je prisutnost Isusa Krista, naglasio je o. Vargašević. “Isus je, kako znamo iz Evanđelja, dobrovoljno izabrao biti 40 dana u pustinji. Tamo je svladao đavla kako bi nama kršćanima omogućio da u pustinji pobjeđujemo napasti u njegovo ime te tako steknemo dublje iskustvo Božje ljubavi. To je iskustvo oaze u pustinji. Možemo reći da je Karmel zapravo oaza u pustinji”.

Karmel Božjeg Milosrđa – nova mladica u proljeću Godine milosrđa

U Karmelu su se više puta događale obnove i uvijek se nastojalo vratiti temeljima – šutnji, povučenosti, askezi, skromnom životu – kako bi to pogodovalo molitvi. Zasigurno su najpoznatiji obnovitelji u karmelskoj tradiciji sv. Terezija od Isusa, poznata kao Terezija Avilska, i sv. Ivan od Križa.

“Oni su u 16. stoljeću, iz dubokog iskustva osobnog susreta s Bogom i osobnog sjedinjenja s njim, zajedno surađivali s Duhom Svetim kako bi podizali samostane u kojima će postojati bolji uvjeti da bi se to sjedinjenje s Bogom moglo dogoditi. Ozračje je jako važno. Terezija govori o molitvenim zajednicama, u smislu trajnih molitvenih zajednica posvećenih sestara, kao o bedemima obrane Evanđelja. Oni su jako važni u vrijeme neprijateljstva protiv Isusa i Crkve, a to je danas itekako aktualno”, istaknuo je naš sugovornik.

Nemoguće je živjeti dublji molitveni život bez prethodnog dubokog iskustva da smo besplatno i neizrecivo ljubljeni!

Inače, o. Vargašević je zajedno sa s. Majom Pavlom Bašić pokrenuo Karmel Božjeg Milosrđa, osnutak koji se razvija u smjeru obitelji posvećenog života biskupijskoga prava. Sastoji se od muške i ženske grane koji žive odvojeno, ali njeguju istu karizmu i uzajamno molitveno, apostolski i praktično surađuju. Predviđena je i mogućnost pridruženih laika u duhu iste karizme. To djelo osnovano je u Dubrovniku 2016. – baš u jubileju Godine milosrđa. Prebivalište im je na poluotoku Pelješcu: u Kuni Pelješkoj i Donjoj Vrućici. Naš sugovornik ističe da je povezanost između Karmela i Božjega milosrđa je duboka i prisutna je oduvijek.

O. Dražen Marija Vargašević i s. Maja Pavla Bašić s mons. Matom Uzinićem / Foto: Karmel Božjeg Milosrđa

“Mi smo tu povezanost na neki način istaknuli, no ona je prisutna u svakom Karmelu koji autentično živi svoj identitet. Terezija Avilska je svoj životopis nazvala ‘Knjigom milosrđa Božjih’. Dakle, u množini. Današnji naziv ‘Moj život’ su poslije dali redaktori. No, ona je tu knjigu jednostavno zvala ‘Moja duša’ ili ‘Knjiga milosrđa Božjih’. Također, Mala Terezija je, kao vrhunac svog duhovnog hoda, živjela posvetu ognju milosrdne ljubavi Božje kao žrtva paljenica – ne pravednosti Božjoj, nego milosrđu Božjemu. To je za nju bio veliki iskorak”, istaknuo je o. Vargašević.

Također, nastavlja dalje o. Vargašević, sv. Ivan od Križa jednom prekrasnom izrekom sažima svoj duboki duhovni nauk: ‘Božji pogled je ljubav’. “Mislim da je nemoguće živjeti dublji molitveni život i slijediti put kontemplacije bez prethodnog dubokog iskustva da smo besplatno i neizrecivo ljubljeni. Onda je sav naš hod odgovor na Ljubav”.

Slabosti – odskočna daska za sjedinjenje s Bogom

Od svetice Božjega milosrđa – sv. Faustine Kowalske, Isus traži da ispod lika njegova milosrđa piše: “Isuse, uzdam se u tebe”. Upravo bi pouzdanje, protumačio je o. Vargašević, trebalo biti naš temeljni stav pred Gospodinom.

“Sveta Mala Terezija je to divno otkrila kroz svoje životne muke. Ona je zaista željela biti ugodna i vjerna Bogu, ali je na dramatičan način proživjela suočavanje sa svojim granicama. To ju je dovelo do teškog duhovnog i psihičkog stanja sve dok nije povjerovala u Božje milosrđe kao milosrđe, odnosno sve dok nije posve stavila na stranu pokušaj da zasluži spasenje i Božju ljubav”, naglasio je o. Vargašević.

Oni koji prođu kroz vrata milosrđa ne trebaju se bojati suda!

To je sv. Malu Tereziju oslobodilo na tragu sv. Pavla i njegovog iskustva. “Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova”, rekao je sv. Pavao, a to za nas znači da naše slabosti nisu zapreka nego odskočna daska za sjedinjenje s Bogom, pojasnio je o. Vargašević.

“Mi pokušavamo biti učenici velikih učitelja Karmela, ali i drugih svjedoka Božjega milosrđa – sv. Faustine i sv. Ivana Pavla II. – koji su nam prenijeli žarku želju Isusova srca da njegovo milosrđe bude poznato te da je ono odlučujuće za spasenje. Gospodin Isus je onaj koji prvo dolazi kao Kralj Milosrđa, da bi kasnije došao kao Kralj Pravednosti. Oni koji prođu kroz vrata milosrđa ne trebaju se bojati suda. Mislim da je to odlučujuća poruka za čovjeka danas. Što je dramatičnija i teža situacija u svijetu, to je gorljiviji poziv Neba da se napokon pouzdamo u Božje milosrđe”, istaknuo je naš sugovornik.

Foto: Karmel Božjeg Milosrđa

Da bismo došli do istinskoga iskustva Božje blizine, prije svega je potrebno Boga staviti na prvo mjesto, pojasnio je o. Vargašević. “Moramo započeti od temeljne istine koju nastojimo učiniti vlastitim iskustvom, a to je da su nam život, postojanje, spasenje, vječnost besplatno ponuđeni i darovani. ‘Ako mi tražimo Boga, on neizmjerno više traži nas’, rekao je sv. Ivan od Križa. Ako pođem od iskustva ljubljenosti, onda je logična posljedica toga da mi je jedini pravi izbor da Boga stavim na prvo mjesto i da s oltara svog života srušim sve lažne bogove i idole”.

Ako svoje pouzdanje položimo u bilo koga ili što – a da to nisu Otac, Sin i Duh Sveti – doživjet ćemo egzistencijalni krah jer je naša duša stvorena tako da je jedino ljubav Isusa Krista može ispuniti, rekao je o. Vargašević, pojašnjavajući da smo stvoreni na Kristovu sliku.

Bog je osloboditelj. On svakoga od nas izvlači iz ropstva!

“Taj izbor, ta snažna odluka ili produbljenje te odluke je nužno da bismo mogli svjesno i učinkovito reći: ‘Isuse, uzdam se u tebe. Bože moj, predajem ti sav svoj život’. Nakon što smo prihvatili besplatnu Božju ljubav, mi kao odgovor na to posve izabiremo Boga i odlučujemo vršiti prvu Božju zapovijed. Bog je osloboditelj, on je Izraelce izveo iz ropstva. On svakoga od nas izvlači iz ropstva i na putu našega izbavljenja govori nam: ‘Ja sam Bog tvoj koji te izveo iz ropstva, nemoj imati drugih bogova uz mene’. Ako njega izaberemo kao jedinoga Boga, onda ćemo lako moći živjeti predanje i prikazanje”, istaknuo je naš sugovornik.

Upravo su predanje i prikazanje ključni za svaki kršćanski život. “Ako sve predajemo i prikazujemo, onda je sve u našem životu otkupljeno. Onda smo otvorili vrata Gospodinu kako bi On mogao ući u svaki djelić našega života, a osobito u područja naše ranjenosti, krhkosti, i slabosti. To su ona područja koja najčešće ne predajemo Bogu, nego se sami s njima borimo”, rekao je o. Vargašević, pojasnivši da se upravo zbog toga često i slamamo.

Foto: Karmel Božjeg Milosrđa

Ni u čemu se ne smijemo odmaknuti od Božje volje

Govoreći o trenutnom stanju u svijetu pogođenom koronavirusom, o. Vargašević je istaknuo da nas je ta situacija suočila s našim granicama. “To je situacija brojnih nepravdi, pritisaka, proturječja i manipulacija. No, u toj velikoj krizi Bog nam daje veliku priliku da se doista napokon opredijelimo za njega i da postupamo po njegovoj Riječi”.

Netko bi mogao pomisliti da nije toliko važno da baš u svemu budemo poslušni Božjoj Riječi. No, o. Vargašević nas tu poziva na oprez. “Ono u čemu svjesno nismo poslušni Bogu, taj će prostor zauzeti neprijatelj našega spasenja i bit ćemo njegovi robovi. To se odnosi na svako pitanje i na svaku odluku koju donosimo…  što ću učiniti, čemu ću posvetiti svoje vrijeme, kako ću se suočiti s izazovima i krizama moga posla, školovanja i zdravlja. Hoću li prihvatiti određeni lijek ili cjepivo… u svemu tome moramo postupati po savjesti koja je prosvjetljena Božjom ljubavlju i Riječju. Ni u čemu se ne smijemo odmaknuti od Božje volje”, istaknuo je o. Vargašević.

Zato je, pojasnio je o. Vargašević, apsolutni prioritet spoznati što Bog želi i predati mu se – čak i ako smo pali, ako smo izdali sebe i Boga ili postupili protivno našoj savjesti. “Nemojmo ostati u tom padu, ustanimo se i On će nas obnoviti. Kroz tu ćemo slabost izgraditi još veću prisnost s njim”.

Kada ste umorne, gledajte Ga izmučenoga. Kada ste radosne, gledajte Ga Uskrsloga!

Da bismo autentično živjeli i naviještali Evanđelje drugima, potrebno je svakoga dana iznova susretati Gospodina u molitvi. To je važno za svakoga kršćanina, bio on posvećena osoba ili laik, istaknuo je o. Vargašević. “Pokušavam svaki dan primati taj dar boravka u Božjoj prisutnosti. Nastojim to ostvariti kroz redovitu molitvu časova, kroz pripremu i svjesno slavljenje te zahvalu za Euharistiju, kroz molitvu Gospine krunice i krunice Božjega milosrđa, kroz satove molitve u tišini i razmatranju”, rekao je o. Vargašević.

To su izvanjski oblici, pojasnio je o. Vargašević, no naš pristup molitvi je ono što je bitno. “Sveta Terezija je rekla: ‘Molitva nije ništa drugo doli razgovarati prijateljski često puta nasamo s Onim za koga znamo da nas ljubi’. To je divan opis molitve. Molitvu ne možemo svesti na neki pojedinačni čin, oblik ili trajanje. Ona je odnos. Možda je to najbolje usporediti s odnosom s nekom osobom koja nam je posebna i s kojom smo duboko i blisko povezani. Kako živim komunikaciju s tom osobom? Živim je onako kakav je i moj život. To znači da cijeli moj život postaje komunikacija s tom osobom i trudim se pronaći ono što će mi u toj komunikaciji najviše pomoći”, pojasnio je naš sugovornik.

Foto: Karmel Božjeg Milosrđa

Kao i u svakome odnosu, pa tako i u odnosu s Bogom, ključno je da ne stavljamo sebe u središte, već drugoga, a u ovom slučaju Boga, pojasnio je o. Vargašević. “To znači da razmišljam o njegovim željama i osjećajima, o njegovim bolima i radostima. Činim ono za što znam da je njemu ugodno i trudim se surađivati s njim”.

‘Kada ste umorne, gledajte Ga izmučenoga. Kada ste radosne, gledajte Ga Uskrsloga’, govorila je sv. Terezija Avilska svojim sestrama i to nas, pojasnio je o. Vargašević, podsjeća da za svaku situaciju i stanje u našem životu možemo pronaći odjek istoga u Isusovom životu. “Tako možemo prodrijeti duboko u otajstvo Kristova utjelovljenja. Onda On, svojim Duhom, postaje taj koji vodi naš život. Tada ja više nisam zabrinut što moram učiniti i jesam li se dovoljno potrudio oko nečega. Ja se trudim i dalje, ali nisam zabrinut zato što osjećam da sam ušao u rijeku koja nosi moj život. Ta rijeka je Duh Sveti koji me vodi. On mi daje mir”.

Ne gubim mir ako sve činim iz ljubavi prema Kristu!

Dobro je, svjedoči o. Vargašević, ponekad cijeli dan provesti u velikoj sabranosti i molitvi, no ako nekada treba susreti mnogo ljudi i izvršiti razne obaveze, ističe da i tada ne gubi mir. “Ne gubim mir ako sve to činim iz ljubavi prema Kristu, ako sve to prikazujem njemu i činim zbog njega. Na taj način naš odnos raste i tako ja ulažem u taj odnos, znajući da Gospodin ulaže još i više. U takvom odnosu naše srce postaje pobožno – ne samo na izvanjski način, već postaje prožeto Bogom i njegovim osjećajima”.

Iako Bog dopušta teške situacije, On nije uzrok trpljenja

U molitvi je važno da ne tražimo dar, nego Darovatelja, istaknuo je naš sugovornik. “Tražeći Darovatelja, otvoreni smo za svaki dar kojega je On pripravio za nas. Sveti Ivan od Križa kaže: ‘Dobro je da duša gaji želju da joj Bog da sve ono što je potrebno da bi se On u njoj proslavio’. Bog zna što je potrebno da bi se u nama proslavio”.

A da bi se Bog proslavio u našim života, često dopušta i razne teškoće, križeve, nerazumijevanja i patnje. “On dopušta tamne noći. Tamna noć može biti osobna, obiteljska, naroda, a može biti i globalna. Možemo reći da smo trenutno u takvom razdoblju – ako ne u razdoblju duboke noći, onda u predvečerju koje nam prijeti dubokom i ozbiljnom noći čovječanstva”, istaknuo je o. Vargašević.

Foto: Karmel Božjeg Milosrđa

Iako Bog dopušta sve te teške situacije, to ne čini kako bismo propali. Bog nije uzrok trpljenja. On nije izvor muke, ali ju dopušta, naglasio je o. Vargašević. “Bog dopušta posljedice ljudskih grijeha, pa čak i djelovanje zloga, da bi kroz to čovjeka privukao bliže sebi, da bi ga razbudio, osvijestio i doveo do cilja –  sjedinjenja s Njim. Svako pretjerano zastajanje na nekoj pojedinačnoj milosti ili na nekom daru i vezanje za njega može se pretvoriti u duhovno idolopoklonstvo. To se događa kada od neke milosti činimo božanstvo i tako potpuno zasjenjujemo pogled prema Darovatelju, koji nas želi otvorena srca i otvorenih dlanova. Što smo više nenavezani i otvoreni, to smo prikladnije sredstvo kroz koje prolazi rijeka Božje ljubavi”.

Bog je velik kada ništa ne pokušavamo zadržati za sebe!

Pojašnjavajući da je važno ništa ne zadržati za sebe, o. Vargašević je kao primjer naveo Padra Pija, koji je usmjeravao sve darove za izgradnju bolnice, koja je poslije bila ‘kuća utjehe’ za mnoge. “Jedan siromašni franjevac je privukao dobročinstva mnogih ljudi, ali ih nije zadržao za sebe. To je divno svjedočanstvo – Bog je velik kada ništa ne pokušavamo zadržati za sebe”.

Pustinja – mjesto susreta

“Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovoriti srcu” (Hoš 2,​16) riječi su koje Bog govori izabranome narodu, ali i svakome od nas. Pojašnjavajući što je to pustinja, naš sugovornik je istaknuo da je taj poziv ostao biblijska konstanta. “Pustinja je mjesto u koje nas Bog privuče kako bi nas istrgnuo iz svih naših hedonizama, rastresenosti i dezorijentacija te nas vratio – prvo k nama samima, a onda k sebi. Pustinja pogoduje susretu s istinom o sebi i s istinom o Bogu”, rekao je naš sugovornik.

No, da bismo ustrajali u pustinji, potrebno nam je pouzdanje u Božje milosrđe, istaknuo je o. Vargašević. “Ono je važno da bismo ustrajali u pustinji i da se ne bismo prestrašili svojih nesavršenosti. Njih trebamo prikazati Gospodinu kako bi postali zrnje kruha – koje postaje hostija – te bobice grožđa – koje postaju vino – na oltaru života u koje se uprisutnjuje Bog”.

Kad smo autentični u samoći s Bogom, onda nas ljudi traže kako bi došli u doticaj s Isusom kojega smo mi primili u pustinji!

Pustinja je, rekao je naš sugovornik, oduvijek prisutna u Crkvi, no čini se ipak nedovoljno. “Zahvalni smo Bogu na sv. Ivanu Pavlu II. koji je u Zakoniku crkvenoga prava iz 1983. vratio mogućnost pojedinačnog pustinjaštva. Ono postoji u pojedinačnom i dijeljenom obliku. U dijeljenom se obliku u redovničkoj zajednici braća ili sestre uzajamno potpomažu kako bi što više bili u samoći”, pojasnio je naš sugovornik.

Da bi osoba mogla živjeti takvim načinom života, o. Vargašević je pojasnio da je prije svega važno donijeti  duboku odluku i iskazati spremnost pripadati Bogu. “Potrebno je i poduzeti asketski napor u odvajanju od svojih ideja i navika. Važno je da je osoba spremna na pročišćenje međusobnih odnosa, u kojima ima puno navezanosti, kako bi mogla zaista biti slobodna za Boga. Onda je na novi način slobodna i za ljude. Isus se povukao na samotno mjesto da bi molio, a učenici su trčali za njim da mu kažu da ga svi traže. Sveti Antun Pustinjak je bježao u pustinju da bi bio sam s Bogom, a za njim su trčali njegovi bližnji. Na taj se način isprepliće prisnost s Bogom s prisnošću s bližnjima. Kad smo autentični u samoći s Bogom, onda nas ljudi traže kako bi došli u doticaj s Isusom kojega smo mi primili u pustinji”.

Foto: Karmel Božjeg Milosrđa

Da bi osoba mogla živjeti pustinjački poziv, potrebno je određeno životno iskustvo, posvjedočio je naš sugovornik. “Nije dovoljan samo mladenački zanos. On je često emocionalan i još nije dovoljno prodro u dubine bića, nije dovoljno prožet spremnošću na žrtvu. Savjetuje se vođenje intenzivnog kršćanskog, duhovnog i sakramentalnog života, a preporuča se i intenzivan apostolski napor, kako bi osoba cjelovito sazrjela i mogla osmišljeno provoditi produženo vrijeme u pustinji”.

Također, važno je da prijelaz u pustinju bude postupan, da se da dovoljno vremena, čak i nekoliko godina povremenim boravcima u pustinji, kako bi se ojačalo, rekao je o. Vargašević, pojašnjavajući razliku među pozivima. “Razlikujemo poziv koji je isključivo pustinjački. On je vrlo rijedak i u njemu se apostolski napor potpuno podređuje trajnoj kontemplaciji. Postoji i povezanost između pustinjačkog života i određene mjere apostolata, tj. izvanjskoga apostolata. U tom se obliku plodovi pustinje dijele s drugima. ‘Kao pčela koja skuplja med da bi ga mogla podijeliti s drugima’, kako je to rekao sluga Božji o. Gerard Stantić, karmelićanin”.

Važno je da revno, precizno i gorljivo ispunjavamo Božju volju u staležu u koji nas je Bog pozvao!

Iako je malo onih koji su pozvani takvim načinom života služiti Bogu, svaki je kršćanin pozvan na svetost tamo gdje se nalazi – u obitelji, na poslu, u široj zajednici. “Duboko sam uvjeren da je poziv na svetost, mistiku i kontemplativnu prisnost s Bogom upućen svim kršćanima. Sveti Ivan od Križa je bio duhovnik mnogim laicima koje je vodio uskim putem do sjedinjenja s Bogom. To se ne smije smatrati nemogućim! Važno je da revno, precizno i gorljivo ispunjavamo Božju volju u staležu u koji nas je Bog pozvao. Također, potrebno je radikalno se odricati duha svijeta, tijela i đavla kako bih mogao živjeti svetost svoga bračnog poziva, roditeljstva, profesionalnog služenja na mjestu na kojem me Bog postavio, ali i svetost međusobnih odnosa. Tu svakako treba spomenuti svetost obitelji koja je Crkva u malom”, istaknuo je o. Vargašević.

Da bismo mogli živjeti kontemplativnu prisnost s Bogom u svakom trenutku našega života, neovisno o našem pozivu, potrebni su nam redoviti trenuci molitve, naglasio je o. Vargašević. “Naravno, to ne znači da će laik provesti jednako vremena u molitvi kao i redovnik. No, tih pet minuta u kojima te Bog čeka da budeš samo s njim – to je presudno za tebe, kao što su za redovnika presudni njegovi sati u molitvi. Jako je važno imati duhovnu pratnju i biti poslušan. To ne znači biti poslušan samo Božjoj Riječi na načelni i općeniti način. To znači sasvim precizno u svakoj novoj okolnosti tražiti Božju volju, savjetovati se s ispovjednikom ili duhovnikom i činiti samo ono što mi je Bog potvrdio u molitvi i za što sam dobio blagoslov”.

Odlučujuće je važno je da budemo poslušni samo Bogu i njegovoj volji!

To je osobito važno, rekao je o. Vargašević, u vremenima u kojima se nalazimo. “U vrijeme proturječja, pritisaka na našu savjest i agresije na našu slobodu, odlučujuće važno je da budemo poslušni samo Bogu i njegovoj volji, a svim drugim autoritetima samo u onoj mjeri u kojoj su u skladu s Božjom voljom. Ako budemo tako poslušni Bogu, ne trebamo se ničega i nikoga bojati. Sam Bog će biti naša zaštita, imat ćemo mir i slobodu i Bog će se proslaviti preko nas”.

Foto: Karmel Božjeg Milosrđa

“Mistika i motika” – pustinjački kamp za mlade

Dragi mladi, ako ste, čitajući ovaj tekst, u srcu osjetili čežnju da pobliže upoznate ljepotu Karmela Božjega Milosrđa, pustinjački kamp za mlade “Mistika i motika” pravo je mjesto za vas. Program kampa je, kako navode iz zajednice, jednostavno uzimanje udjela u svakodnevnici pustinjačkog ozračja života. Trenutno je u tijeku prvi termin kampa za mladiće, koji se održava u Donjoj Vrućici na Pelješcu. Naš sugovornik svjedoči da među mladima vlada divan sklad molitve i rada.

“Ne pretendiramo postati mistici svojim snagama, već smo malo karikirano uzeli taj naziv u smislu dubine molitve koju želimo živjeti s Bogom. Motiku smo uzeli kao simbol rada. Upravo obnavljamo staru ruševnu kuću koja će biti središnja zgrada budućeg samostana i dosta ‘štemamo’ električnim bušilicama pa smo došli do zaključka da bi se kamp mogao zvati i ‘Mistika i Makita’ jer se, naime, tako zove marka bušilice”, rekao je, kroz smijeh, o. Vargašević.

Vlada atmosfera Božje prisutnosti i mir!

Naš sugovornik upućuje poziv svima koji imaju poticaj da se pridruže u sljedećem terminu koji će za mladiće biti organiziran u posljednjem tjednu kolovoza. “Cijeli dan imamo izložen Presveti Oltarski Sakrament i izmjenjujemo se u molitvi. Ostalo vrijeme koristimo za rad i odmor. Vlada atmosfera Božje prisutnosti i mir. Divno je kad znaš da netko moli pred Isusom za tebe”, zaključio je o. Dražen Marija Vargašević.

Također, termin kampa za djevojke počinje u subotu 24. srpnja i trajat će sve do subote 31. srpnja u ženskome samostanu u Kuni Pelješkoj. Susrete s djevojkama animirat će s. Maja Pavla Bašić. Više informacija o kampu saznajte na mrežnoj stranici Karmel Božjeg Milosrđa.