Poslije Božića, ispalit ćete odgovor ako živite, na primjer, u glavnom gradu. No, odgovor možda neće biti isti ako ste se rodili malo južnije. Ili zapadnije kad smo kod toga. A, što ako se uopće niste rodili u Hrvatskoj? Ako su vas na svijet donijeli, primjerice, u Italiji?

“Blagoslov je, naravno, prije Božića. Tek sam od vas iz Zagreba prvi put čula da blagoslov obitelji bude i poslije toga”, čudi nam se naša dugogodišnja suradnica Ines Grbić kada smo je upitali o običajima u Zadarskoj nadbiskupiji. Čudi se Ines nama, a čudimo se i mi njoj. Naime, i do nekih zagrebačkih kolega stiže prvi glas da običaj, koji uzimamo zdravo za gotovo, može biti i drugačiji. “Evo, don Zdenko Dundović kaže mi da u Italiji blagoslivljaju obitelji za Uskrs!”, sad se već gotovo smije Ines, otkrivajući širinu teme koju je otvorila, pomažući nam u pronalasku sugovornika.

I zaista, ravnatelj Teološko-katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru dr. don Zdenko Dundović pokazao se kao prava riznica znanja po tradicijskim, ali i duhovno crkvenim pitanjima vezanim za blagoslov obitelji. No, njegovo je znanje i mnogo dublje od toga, i to zbog vlastitog bogatog iskustva kao svećenika u blagoslovu. Kao dugogodišnji župnik, blagoslivljao je obitelji u selu, manjim mjestima i u gradu. “Pitajte ga ima li tu razlike, obilaziti stanove u zgradama i velike kuće u manjim mjestima”, sugerira nam Ines. I hoćemo. No, najprije da razjasnimo – kako to da je tradicija blagoslova toliko različita da se u različitim dijelovima zemlje, pa i svijeta blagoslivlja u različito vrijeme? I možemo li za uvod doznati malo više o tom običaju?

Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

„Blagoslov obitelji u Katoličkoj Crkvi vuče korijene još od Tridentskoga sabora u 16. stoljeću. Svećenici su nakon toga odlazili po kućama kako bi bdjeli nad zdravim naukom obitelji, naravno u smislu obrane od nadolazećeg reformatorskoga pokreta koji je urodio stvaranjem Protestantske Crkve. Stoga u tom povijesnom smislu treba uzeti u obzir da je blagoslov obitelji imao tada svoj ne samo pastoralni, nego i katehetski, pa možemo slobodno reći i evangelizatorski prizvuk. I to je nekako u korijenu tradicije blagoslova”, rekao je don Dundović.

Ono što je nadalje interesantno jest da u mnogim zemljama Europe, primjerice nama najbližoj Italiji, koja još ima tu praksu, blagoslov obitelji nikad nije o Božiću nego o Uskrsu – kao najvažnijoj, najsvečanijoj i za kršćane sigurno najmjerodavnijoj svetkovini. Stoga Talijani i još neki srodni narodi svoj blagoslov obitelji održavaju baš u uskrsno vrijeme.

“S druge strane, u europskim zemljama na sjeveru, primjerice današnjoj Njemačkoj, zadržan je običaj da se blagoslov obitelji obavlja o svetkovini Tri kralja ili svetkovini Bogojavljanja.”

Dovodi nas to i do naše domovine, do Hrvatske, koja taj blagoslov najčešće obavlja u božićno vrijeme, ali ne uvijek i ne u svim našim krajevima na isti način. Primjerice, u Dalmaciji je gotovo ustaljen običaj da se blagoslov obitelji ima obaviti prije same svetkovine Božića, a nikako poslije, dok je u sjevernoj Hrvatskoj potpuno obrnuto – svećenici odlaze u blagoslov obitelji nakon Božića, odnosno u božićno vrijeme koje traje do svetkovine Tri kralja.”

Vraća nas to na Inesino pitanje i svakodnevnu praksu župnika u blagoslovu. Kao što smo već napomenuli, svećenik Zadarske nadbiskupije don Zdenko Dundović ima u tome bogato iskustvo, jer blagoslivljao je obitelji i na selu i u gradu. Pitamo ga stoga kakve su razlike i ima li ih uopće?

„Apsolutno,” odgovara.

Blagoslov obitelji je doista to što sama riječ kaže – blagoslov obitelji, a ne blagoslov zidova i prostora

Naime, u našim selima, bilo u zadarskom zaleđu ili selima na zadarskim otocima, još je vidljiva velika prisutnost tradicije pri blagoslovu obitelji, gdje se doista tome daje dužna pozornost, i u religioznom smislu svakog vjernika, ali i općenito u pastoralnoj službi župnika ili kapelana koji na tom određenom području djeluje.

don Zdenko Dundović/Foto: Zadarska nadbiskupija

Ljudi na selima blagoslov obitelji doživljavaju na temelju onoga što su primili od svojih starih. Taj dan uređuju se kuće i nastoji se doista biti u kući i zajedno sa župnikom moliti za svoju obitelj. Uvriježen je, osobito u selima zadarskog zaleđa, običaj da se na dan obiteljskoga blagoslova, primjerice, pali jedna velika svijeća i onoliko malih svjećica koliko je članova te obitelji – dakle za svakoga člana po jednu svjećicu.

S druge strane, u gradovima blagoslov obitelji kod mnogih se polako sveo gotovo pa i na neželjenu praksu. Najbolje to vidimo u novinama u kojima se nerijetko u božićno vrijeme povlači pitanje blagoslova obitelji, jesu li svećenici doista u duhovnom smislu tih dana po obiteljima ili je to vezano isključivo uz nekakvu materijalnu korist.

“Ja bih rekao da i jedno i drugo ima svoju logiku i ima svoju opravdanost. U jednom starom dokumentu u arhivu Zadarske nadbiskupije piše da svećenik živi od onoga što mu narod da. I to doista i dan danas jest tako, iako se čuju i drugačiji glasovi,” nastavlja don Dundović.

„U svakom slučaju, u velikim gradovima blagoslov obitelji nažalost gubi onu duhovnu dimenziju i pretvara se često puta u obilaženje prilikom kojeg nerijetko nikoga niti nema u kući, pa susjedi otvaraju vrata. Kažu, zamolili su, kad ste već tu, da blagoslovite stan. Ono što je po meni bitno razumjeti, iako kao svećenik razumijem ljude koji su zaposleni i danas trče od jutra do mraka za svojim obvezama, blagoslov obitelji je doista to što sama riječ kaže – blagoslov obitelji, a ne blagoslov zidova i prostora. Zašto je to važno?”

Nastaje problem onda kada se isključi ta duhovna dimenzija, sve se svede na onu materijalnu – onda doista blagoslov nema nikakvog smisla

Ukoliko se blagoslov obitelji shvati kao blagoslov prostora, utoliko će izostati ona duhovna dimenzija susreta župnika i njegovih župljana. Izostaje time i eventualni razgovor o poteškoćama koje ti ljudi imaju unutar svojih obitelji, a znamo iz životne prakse da je čovjek puno otvoreniji kada je na svom životnom prostoru, u svom domu, gdje onda može svećenika jasnije priupitati konkretne stvari i razgovarati o konkretnim poteškoćama. A, i svećenik sam može pritom bolje upoznati situaciju s obiteljima u svojoj župi.

“Stoga, blagoslov obitelji ima doista jednu duboku duhovnu logiku i dimenziju. No, nastaje problem onda kada se isključi ta duhovna dimenzija, sve se svede na onu materijalnu – onda doista blagoslov nema nikakvog smisla,” zaključuje don Dundović.

Razgovarali smo o razlikama između sela i grada. No, jesu li u pozadini zapravo razlike između praktičnih vjernika, tj. onih koji vode redoviti sakramentalni život, te onih koji se iz tradicijskih razloga samo drže dijela običaja? Sjećamo se prijašnjih godina i svećeničkih poziva građanima da ih ne zovu u blagoslov, ako to doista ne žele.

„Temeljni je problem ta jedna nesloboda unutar ljudi. Doista, ako netko ne vjeruje u blagoslov i nije mu potrebno da svećenik moli s njime u njegovoj kući, nije nužno pozivati svećenika. Ljudi se boje osude svojih susjeda, prijatelja, sustanara. No, to nema nikakvog smisla. Mi svećenici itekako osjetimo jesmo li negdje doista dobrodošli ili nismo, a često nas pozovu, pa onda kritiziraju. A, mi šutimo, jer smo u nečijem domu. To nikad nije ugodno.”

Tema koju smo otvorili u razgovoru s don Dundovićem doista je široka i tko zna u kojim bi nas sve smjerovima mogla odvesti. Vraćamo se stoga na praktična pitanja o blagoslovu, za početak ona malo lakša. Zanimalo nas je što je sve potrebno pripremiti za dolazak svećenika na blagoslov?

Nitko od svećenika nije ovlašten odrediti „svotu” za blagoslov obitelji

Običaji se razlikuju gotovo od mjesta do mjesta. Negdje ćete na stolu naći Bibliju, svijeće, križ, blagoslovljenu vodu. Negdje nećete naći ništa, a negdje će ljudi na stol staviti nešto što po vlastitom nahođenju žele da im svećenik blagoslovi. Osobno, mislim da je najvažnije pripraviti duh na molitvu i blagoslov svoga obiteljskog zajedništva.

“Sasvim je jasno da je zbog današnjeg načina života nažalost postalo gotovo nemoguće da u isto vrijeme cijela obitelj bude na okupu tijekom blagoslova. No, ima itekako lijepih primjera gdje ljudi to čine. Svećenici obavijeste kada će proći nekom ulicom, a neki ljudi toga dana zamole čak i zamjenu na poslu. I to je bit blagoslova, jer ako nema spremnosti na zajedništvo i na molitvu, onda nema smisla ni to što ćemo staviti na stol”, poručuje don Zdenko Dundović.

A, mi našeg sugovornika vraćamo još malo na „današnji način života” i pitamo – što kada zaposleni rade svakako, u smjenama, nedjeljom, pa k tome još i na Božić? Što kada se ni kuću za blagdane ne stiže pospremiti kako treba, a komo li pripremiti sebe ili bližnje na malo zajedništva, mira, pa i zajednički blagoslov? Ili ako ljudi imaju malu djecu pa se i pored okićenog bora suše gomile pelena, čarapa i gaća? Mogu li i tada bez srama pozvati svećenika u svoj dom?

„Ma tu ne bi trebalo biti nikakvih poteškoća. Meni je uvijek simpatično vidjeti i kada djeca nešto pošaraju, proliju, i doista nema potrebe da se ljudi opravdavaju ni opterećuju što će svećenik misliti, za to nema razloga. Ta izvanjska forma nikad nije bitna kao nutarnje, duhovno raspoloženje i to da netko hoće zajednički moliti. Štoviše, jasno je da ljudi rade i da su opterećeni obvezama, ali svećenik će rado doći na poziv i izvan službenog rasporeda župe, u vrijeme kada obitelji odgovora, pa i navečer,” kaže nam iz svoje osobne prakse don Dundović.

Za kraj ostavljamo još škakljivije pitanje. Pitanje koje nije najugodnije postaviti, ali potiho brine mnoge u toj situaciji. Zanimalo nas je, naime, koliko bi duboko vjernici trebali posegnuti u džep prilikom blagoslova. I što ako u tom džepu nema baš mnogo?

Nitko od svećenika nije ovlašten odrediti „svotu” za blagoslov obitelji. To nitko nema pravo i to je isključivo dobra volja obitelji kada jednom godišnje daje dar svom svećeniku.

“No, to niti nije prvotni razlog zbog koje se ide u blagoslov obitelji, premda je u stara vremena postojala takozvana „poreština”, kada se svećeniku davao dar u naturi. Svećenici i danas žive od svog naroda, a cjelokupan iznos koji dobije prilikom blagoslova obitelji, svećenik stavlja u župnu blagajnu iz koje mu se isplaćuje mjesečna „plaća”. Nadbiskupija ta sredstva nadoknađuje u malobrojnim župama. No, često među ljudima vlada pogrešna percepcija o tome da svećenici dobivaju plaću od države,” pojašnjava don Zdenko Dundović.

I dok će netko izdvojiti pet, pedeset ili sto kuna, bude i slučajeva kada svećenik sam daje novac prilikom blagoslova. Siromaštvo, samoća, starost, isključenost – sve nas to može zadesiti. No, čak ni kad nema ni novaca, pa ni obitelji, ni doma, blagoslov i dobre želje, pa i konkretna pomoć ipak su tu. I doista, nitko ne treba biti prepušten sam sebi.

Upravo prilikom blagoslova župnik najbolje vidi kako ljudi žive. I to je izvanredna prilika svećeniku da reagira i da pomogne. I to ne samo putem nadbiskupijskih i župnih Caritasa, nego i putem dobrote i ljubavi mnogih vjernika koji u takvim slučajevima izlaze u susret.

“A, toga ima, vjerovali ili ne, toga doista ima jako puno. Najvažnije je da ljudi osjete da nisu sami,” zaključuje don Dundović.