„Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene. “(Galaćanima 2,19-20,).

Krist je uskrsnuo! Zaista je uskrsnuo!

Kakav prikladniji zaključak za tjedan dana drame grijehom mogao biti od trijumfa Života nad smrću, piše Integrated Catholic Life. O Uskrsu ima toliko toga što će nam pomoći da živimo svoj život radosnije u današnje vrijeme. Sigurno možemo potpunije prihvatiti sve ono što za nas danas znači uskrsnuće Isusa Krista ako se vratimo u prošlost i smjestimo u živote apostola i učenika koji su prvu uskrsnu nedjelju doživjeli iz prve ruke.

Početak vjerovanja i razumijevanja

Tri godine apostoli i drugi učenici putovali su s Isusom, učeći od njega što su bolje mogli sve ono što im je Bog Otac objavio kroz svog Sina. Bilo je to vrijeme novih otkrića i nezamislive radosti dok su dane provodili s Onim koji ih je stvorio. Ali ne smijemo pogriješiti misleći da su ga oni u potpunosti razumjeli.

U određenom trenutku tijekom dvanaest mjeseci koji su prethodili Uskrsnuću, Isus je odveo svoje učenike u područje Cezareje Filipove i upitao ih : “A vi, što vi kažete da tko sam ja?” (Matej 16,5) Šimun Petar je odgovorio: “Ti si Mesija, Sin Boga živoga.” (Matej 16,16) Na što je Isus odgovorio: „”Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.”

Ali iz završnog stiha čitanja Evanđelja za misu dana za uskrsnu nedjelju znamo da Petar i Ivan, dvojica učenika koji su najviše voljeli Gospodina, još nisu u potpunosti razumjeli sve što se događalo tog prvog Gospodnjeg dana: “Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. ” (Ivan 20, 9)

Podsjećam se one ranije zgode kada su neki sljedbenici Isusovi otišli od Njega sablažnjeni na riječi o blagovanju Njegova tijela i krvi. Isus se obratio Dvanaestorici i pitao hoće li i oni otići. Šimun Petar, uvijek žestok i temperamentan, izjavio je „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.” (Ivan 6,68) Mogu se tako povezati s Petrom! Otkrivena mu je Božja istina i on to želi razumjeti, ali zasad se zadovoljava vjerom. Ali to uvjerenje još nije sazrelo – još uvijek je nalik djetetu. Tako se moramo približiti Gospodinu, a razumijevanje će doći s vremenom ako ostanemo vjerni.

U nedjeljno jutro nakon petka opet susrećemo upravo ove apostole i učenike, čiji su životi tako okrenuti naopako. Tijekom tri prethodne godine vjerovali su, ali još nisu razumjeli. Ne možeš li zamisliti njihovu muku? Onaj u koga su došli vjerovati, u kojeg polažu sve nade, Onaj u koga su se iz dana u dan sve više zaljubljivali, razapet je na križ i umro. Vjeruju da nepomično leži u grobu.

Bol gubitka i izdaje

Koliko je sve to utjecalo na njihove živote koje sada prožima strah zatvorenih vrata. Kad je Isus, nakon Judine izdaje, uhićen, svi su u strahu pobjegli. Napustili su svoga Gospodara. Od njegovih apostola, samo su Petar i Ivan slijedili Isusa u dvorište velikog svećenika dok je bio odvođen. Tamo je Petar zanijekao svog Gospodara, rekavši da ne poznaje tog čovjeka – vjerojatno ga se odrekao dok ga je vidio licem u lice. Od njegovih apostola, evanđelja bilježe da je samo Ivan bio prisutan u podnožju Križa dok je Isus umirao. Svi su apostoli, svaki na svoj način, patili zbog napuštanja Gospodina i Njegove smrti. Njihov se svijet morao činiti izgubljenim. Možete li zamisliti?

I ne samo apostoli, već je bilo i drugih koji su ga toliko voljeli i bili su u muci. Evanđelje po Ivanu govori nam da je na izlasku sunca toga dana – dan nakon subote – dok je još bio mrak, Marija Magdalena stigla do groba kako bi pomazala Gospodinovo tijelo. Iz ostalih evanđelja doznajemo da su je pratile druge žene, uključujući Mariju – Jakovljevu majku i Salomu. Dogodio se jak potres i kamen koji je zatvorio grob odvalio se. Vidjeli su da je grobnica prazna. Što sad? Je li se Gospodinu moglo učiniti još jedno poniženje? Jesu li mu odnijeli tijelo … i kamo? Ivan, ljubljeni učenik, koji je tako usrdno volio Isusa, odao je čast Mariji od Magdale, spomenuvši samo nju u svom evanđeoskom izvještaju. Mislim da teško možemo razumjeti njihova uznemirena srca – ali moramo pokušati, jer bi u tom razumijevanju mogli početi prepoznavati vlastitu tjeskobu koju osjećamo kada smo odvojeni od Gospodina. Marija nije mogla dočekati ni da sunce izađe iznad horizonta – morala je biti tu da pomaže Gospodinovo tijelo u najranijem trenutku dopuštenom Zakonom. Ali Njegovo mrtvo tijelo nije bilo tamo.

Kamo su ga odveli?

Marija Magdalena upitala je na grobu glasno zavapivši iz tjeskobna srca: “Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu. Uzeli su Gospodina i ne znam kamo staviše. Kažu joj oni: “Ženo, što plačeš?” Odgovori im: “Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.” (Ivan 20, 2)

Dvojica apostola, Petar i Ivan otrčali su do groba. U tekstu se navodi da je Ivan trčao brže i stigao prvi, a za njim Petar. Ugleda praznu grobnicu i zaustavi se, ali Peter uleti i pažljivo sve pregleda. Kako je brzo i jako moralo kucati njegovo srce. Gdje je on? Što se dogodilo? A onda, malo svjetlosti počinje prodirati i Petru i Ivanu do same njihove duše.

Krpe u kojima je Gospodin bio pokopan sigurno bi se zalijepile za njegovo okrvavljeno tijelo, zašto su bile ovdje u grobu i zašto su bile uredno savijene i položene. Tu je i pokrivač za glavu? Sigurno to nije ono što bi očekivali da je netko ukrao tijelo! Produbljivanje vjerovanja, mala zraka razumijevanja; jesu li to bile njihove misli? Možda!

Kaže se da su vjerovali, ali opet, taj završni stih: “Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih “ukazuje na nedostatak razumijevanja. Ima li nade?

Gospodin je uskrsnuo i što to znači?

Kako se Evanđelje nastavlja, saznat ćemo o susretu Uskrsloga Isusa i Marije Magdalene te njezinu naknadnom svjedočenju apostolima. Saznat ćemo o Njegovim ukazanjima apostolima. Ostatak priče naučit ćemo dok ga oni uče. Ali pokušajte zamisliti, pokušajte se smjestiti u živote tih učenika koji su nastali od dna do novog života i obnovili nadu i ojačali vjeru! Nije li to i naša priča? Nismo li u svom životu sami otkrili da uskrsnuće može slijediti smrt i prividni poraz, bez obzira u kakvim se oblicima odvija?

O raspeću, sveti Pavao nam kaže: „Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. ” (1. Korinćanima 1, 22-24) Zašto? Jer uskrsnuće je ostatak priče. Ono što se isprva činilo Sotoninom pobjedom nad “Životvorcem”, umjesto toga, pokazuje se kao konačna pobjeda Križa gdje je Uskrsli Krist pobijedio smrt.

Pogled u novi život

To su apostoli shvatili kroz svoje susrete s Kristom nakon uskrsnuća i kroz dolazak Duha Svetoga na Pedesetnicu. Njihov život nije bio gotov, oni su tek započeli. Dar je to Onoga koji sve čini novim.

I u ovo moramo također vjerovati – vjerovati na način koji potpuno mijenja naš život. Nakon putovanja s Gospodinom kroz ovu korizmu i Njegovu muku i smrt, stigli smo do novog života – i tijekom preostalih dana našega života na zemlji i u punini na dan uskrsnuća naših tijela kada će se ponovno spojiti s našim duše kao završetak vremena.

Sveti Pavao, pišući vjernicima u Korintu (1. Korinćanima 15), naziva Isusa Krista prvim plodovima umrlih – i ostalih koji su još umrli – kako bi ih poučio stvarnosti uskrsnuća mrtvih. Ali u svojoj Poslanici Efežanima, on također stavlja značaj Uskrsnuća usred našeg svakodnevnog života na zemlji. Govori o stvarnosti da smo bili mrtvi u svojim grijesima, ali sada smo uskrsnuli u novi život, odvojeni zbog svetosti. „Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. ” (Efežanima 2, 8-10) Kristovo uskrsnuće omogućilo nam je da živimo život ugodan Bogu.

Više ne trebamo sumnjati u snagu Križa da bismo prevladali svoju slabost. Nije važno gdje ste ili gdje ste bili u odnosu s Bogom. Krist je omogućio život po svojoj milosti. Kao što sveti Pavao izjavljuje: „Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.  ” (Galaćanima 2, 19-20)

Dakle, dok slavimo slavno Uskrsnuće Gospodinovo ovog Uskrsa, odlučimo se ponizno predati Gospodinu, pridružiti svoj život Njegovom, umirući razapeti s Njim i uskrsnuti u novi život s Njim. Neka ovaj Uskrs bude prekretnica u našem životu, slobodno i radosno mu dajući sve. Neka ste blagoslovljeni i ispunjeni radošću i novim životom u ovo Uskrsno vrijeme.

Krist je uskrsnuo! Zaista je uskrsnuo! Njemu svaka čast, čast i slava!