Budi dio naše mreže

Mudrost crkvenog naučitelja Ivana Henrika Newmana stavlja pred nas ispit savjesti: Doživljavamo li bogatstvo i ljudsku slavu kao mjeru svoje sreće? Klanjamo li se samo Gospodinu ili i materijalnim stvarima i svjetskim častima, ništavim idolima koji ne mogu dati život?

/ mbl

Bogatstvo je ono čemu mnoštvo ljudi instinktivno odaje počast.

Oni mjere sreću bogatstvom; a bogatstvom mjere ugled.

Teza Newmanovog govora o idolima današnjeg društva je preuzeta u tekst Katekizma Katoličke Crkve, br. 1723, u govoru o kršćanskom blaženstvu koje nam je ponuđeno i obećano:

„Obećano blaženstvo stavlja nas pred presudne moralne odluke. Poziva nas da očistimo srce od zlih nagona i da nastojimo ljubiti Boga iznad svega.

Uči nas da se prava sreća ne nalazi u bogatstvu ili blagostanju, ni u ljudskoj slavi ili moći, ni u kojemu ljudskom djelu, ma kako ono korisno bilo, kao što su znanosti, tehnike i umjetnosti, ni u kojemu god stvorenju, nego u Bogu samome, vrelu svakog dobra i svake ljubavi:

Bogatstvo je veliko božanstvo današnjice; bogatstvu mnogi, silno mnoštvo ljudi iskazuje nagonsko poštovanje. Oni mjere sreću imutkom, a prema imutku mjere i čestitost. (…)

Sve to proizlazi iz uvjerenja da se bogatstvom može sve.

Bogatstvo je dakle jedan od idola našega vremena, a drugi idol je glasovitost. (…)

Činjenica da smo poznati i da se o nama govori u svijetu (što bi se moglo zvati slavom u tisku), dovela je do toga da se glasovitost sama u sebi smatra dobrom, vrhovnim dobrom, čak predmetom pravog poštovanja.“

bogatstvo/ Foto: Canva

Bogatstvo

Newman objašnjava da time ne pokušava reći da svi ljudi pokušavaju biti pod svaku cijenu bogati i poznati, niti da to svatko očekuje za samog sebe, nego se radi o dubljem osjećaju koje on naziva čak štovanjem.

Ljudi su skloni „štovanju“ bogatstva kao takvog te smatraju bogatog čovjeka najsretnijim i najblaženijim na svijetu, kao da samim time može učiniti bilo što i sve.

Postoje oni koji nikada ne sanjaju da će ikada sami biti bogati, ali koji ipak pri pogledu na bogatstvo osjećaju nehotice strahopoštovanje i strahopoštovanje, baš kao da bogat čovjek mora biti dobar čovjek.

Vole da ih primijeti neki određeni bogataš; vole u nekoj prilici razgovarati s njim; vole poznavati one koji ga poznaju, biti bliski s obitelji koja ovisi o njemu, ući u njegovu kuću, štoviše, poznavati ga iz viđenja.

gozba/ Foto: Canva

Ne, ponavljam, da im nikada ne padne na pamet da će slično bogatstvo jednog dana biti njihovo; ne da vide bogatstvo, jer čovjek koji ga ima može se odijevati, živjeti i izgledati kao drugi ljudi; ne da očekuju da će od njega imati neku korist:

ne, njihova je počast nesebična, to je počast koja proizlazi iz iskrenog, istinskog, srdačnog divljenja prema bogatstvu radi njega samog, poput one čiste ljubavi koju sveti ljudi osjećaju prema Stvoritelju svega;

to je počast koja proizlazi iz duboke vjere u bogatstvo, iz intimnog osjećaja njihovih srca, da, kako god čovjek izgledao, – siromašan, bijedan, izgladnjeo, oronuo, vulgaran; ili opet, iako može biti neuk, bolestan ili slabouman, iako ima karakter tiranina ili rasipnika,

ipak, ako je bogat, razlikuje se od svih ostalih; ako je bogat, ima dar, čaroliju, svemoć; – da s bogatstvom može sve činiti.

Dakle, suvremeno idolopoklonstvo očituje se u klanjanju ideji o bogatstvu kao takvom, brigom za stjecanjem naklonosti bogatih i uvjerenjem da se bogatstvom sve može postići.

novac/ Foto: Canva

Glasovitost

Ono što Newman posebno ističe kao zanimljivo u težnji društva za glasovitošću je to da okolnosti skoro pa i nisu važne. Bio glas dobar ili loš, vijest istinita ili lažna, bio netko predmet mržnje ili potpore – izgleda da je najvažnije biti zapažen i postati poznat, biti prisutan u medijima.

Idol glasovitosti u današnjem društvu postao je ravnopravan konkurent bogatstvu kao idolu.

Nikada glasovitost nije mogla postojati kao sada, u bilo kojem prošlom dobu svijeta; sada kada se vijesti iz svih dijelova svijeta, privatne vijesti kao i javne, donose iz dana u dan svakoj osobi, kako mogu reći, zajednice, najsiromašnijem obrtniku i najosamljenijem seljaku, procesima tako ujednačenim, tako nepromjenjivim, tako spontanim da gotovo imaju privid prirodnog zakona.

I stoga se glasovitost, ili stvaranje buke u svijetu, smatra velikim dobrom samo po sebi i razlogom štovanja.

Bilo je vrijeme kada su se ljudi mogli razmetati samo trošenjem; i svijet je s čuđenjem promatrao one koji su imali velike posjede, mnogo slugu, mnogo konja, bogato namještene kuće, vrtove i parkove: to čini i danas, to jest, kada ima priliku za to: jer takva je raskoš sreća nekolicine, a relativno malo je njezinih svjedoka.

Razglašenost, ili, kako bi se to moglo nazvati, novinska slava, mnogima je ono što su stil i moda, da upotrijebimo jezik svijeta, onima koji su unutar viših krugova ili im pripadaju; glasovitost im postaje svojevrsni idol, obožavan radi sebe same, i bez ikakvog osvrta na oblik u kojem im se pojavljuje.

društvene mreže/ Foto: Canva

Može biti loša slava ili dobra slava; može biti ozloglašenost velikog državnika, ili velikog propovjednika, ili velikog špekulanta, ili velikog eksperimentatora, ili velikog kriminalca; onoga koji je radio na poboljšanju naših škola, ili bolnica, ili zatvora, ili radionica, ili onoga koji je opljačkao ženu svog susjeda.

Nije važno; pa se o čovjeku mnogo govori i mnogo čita, mnogo se o njemu misli; štoviše, čak i ako je pravedno umro pod rukom zakona, svejedno će biti proglašen svojevrsnim mučenikom.

Njegova odjeća, njegov rukopis, okolnosti njegove krivnje, instrumenti njegova krvavog djela, bit će prikazani, promatrani, čuvani kao mnoge relikvije;

jer pitanje kod ljudi nije je li velik, dobar, mudar ili svet; ne je li nizak, podo i odvratan, već je li u ustima ljudi, je li na sebe usmjerio pažnju mnogih, je li učinio nešto neobično, je li (takoreći) kanoniziran u publikacijama tog vremena.

Svi ljudi ne mogu biti poznati: mnoštvo koje tako časti glasovitost, ne traži je za sebe same; niti govorim o tome što ljudi čine, već o tome kako sude.

potrošačko društvo/ Foto: Canva

Svim umom svojim

Idoli su tako ukorijenjeni u um čovjeka da se ne radi samo o tome što ljudi čine, Newman tvrdi da to potpuno izostavlja, nego da uzima u obzir isključivo ono što ljudi tvrde, smatraju bitnim, kako zaključuju, za što se odlučuju i o čemu razgovaraju.

Prva zapovijed ljubavi zapovijeda nam da ljubimo Gospodina iz svega srca, duše i uma svojega.

Molimo svetog naučitelja Ivana Henrika Newmana da nas zagovara, kako bismo mogli služiti samo Bogu, čistim i nepodijeljenim srcem.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja