Jedan biskup, jedan mladi svećenik i jedan đakon koji očekuje ređenje u emisiji Aktualno HKR-a povodom Nedjelje Dobroga pastira otkrivaju nam što ih je pozvalo u službu Bogu, kako žive svoj duhovni poziv i što nam mogu poručiti.

Životna priča šibenskog biskupa Tomislava Rogića

Oče biskupe, s obzirom da se približava Nedjelja Dobroga pastira, kojom Crkva želi promicati duhovna zvanja, možete li nas podsjetiti kako je izgledao Vaš put prema svećeništvu i koje su Vam službe potom bile povjerene?

Taj put je sada već prilično dug. Sve je krenulo iz obitelji, od ministriranja još prije škole, od prijateljevanja sa župnicima i kapelanima tijekom nižih razreda osnovne škole. Stariji brat je već bio ministrant, pa sam se i ja priključio, ali dragi Bog za svakoga ima originalni put. Nakon osnovne škole rodila se želja da dođem u sjemenište Zmajević u Zadru. Tamo nam je rektor bio pokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, a duhovnik sadašnji vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Nakon toga odslužio sam vojsku, pa upisao Teologiju u Rijeci. Zadnju godinu studija završio sam u Zagrebu jer sam bio jedini na šestoj godini, s obzirom da još nije bilo laika.

Šibenski biskup Tomislav Rogić / foto: sibenska-biskupija.hr

Za svećenika sam zaređen 1991., a mladu misu slavio sam u rodnom Senju. Prva služba bila je ona župnog vikara u riječkoj župi sv. Male Terezije, potom sam poslan na postdiplomski studij u Rim. Nakon povratka iz Rima predavao sam na Biblijskoj katedri Teologije u Rijeci, usto vršio i službu studentskog kapelana za grad Rijeku. Od uspostave Gospićko-senjske biskupije imenovan sam generalnim vikarom, potom župnikom u Ogulinu pa na Udbini. Tu me je zateklo imenovanje šibenskim biskupom.

Zvanja su nužna za život Crkve

Kao pastir šibenske Crkve imate puninu svećeničkog reda, a po službi Vam je povjerena i briga o duhovnim zvanjima. Kakvo je stanje?

U cijeloj Hrvatskoj stanje je slično, ne baš bajno. Bogu hvala, ima još nadbiskupija i biskupija koje zadovoljavajuće ili solidno stoje s duhovnim zvanjima i nekako se popunjavaju župnička mjesta i druge službe po biskupijama.

Što se tiče Šibenske biskupije, nadamo se i vjerujemo Gospodinu koji nam je trenutno dao osam bogoslova i jednog sjemeništarca. Oni su naša nada za budućnost i glavna molitvena nakana ove nedjelje u našoj biskupiji, jer u posljednjih sedam godina zaređen je samo jedan svećenik Šibenske biskupije.

Godine čine svoje i sve je više starih i bolesnih svećenika, a mjesta koja treba popunjavati u pastoralu također je sve više. Ako nema novih zvanja, stanje je sve teže i jasno je da ostaje jedna velika praznina.

Biskup Rogić s biskupom Ivasom i bogoslovima / foto: sibenska-biskupija.hr

Zato se nadamo i molimo Bogu da naši momci, koji su se Kristu odazvali, na tom putu i ustraju, da to bude početak preporoda naše biskupije kako bismo mogli dublje i ustrajnije orati na njivi Gospodnjoj.

Neprocjenjivi dar svećeništva

Može li se uopće izreći koliki je dar svećenik ovome svijetu i koliko je važna molitva za nova duhovna zvanja?

Teško je to izreći, ali usporedio bih to s koronavirusom, koji je zašao u sve segmente društva i sva područja našega života, u sve naše odnose, misli i postupke. Tako i svako duhovno zvanje, bilo svećeničko bilo redovničko, zalazi u sve pore čovjekovog života i društva.

Nema toga mjesta ili te aktivnosti, ma ni dijelića života u kojemu nije potrebno ili se ne traži prisutnost svećenika i njegove molitve koja donosi živoga Krista, a On nam je doista svugdje potreban.

Nije to moguće svesti na neko tumačenje. Kako je svugdje potrebna Isusova prisutnost, tako su potrebni i Njegovi glasnici koji će tu prisutnost donositi i objavljivati, Njegovu Radosnu vijest naviještati, zapravo upućivati nas u onaj vječni život koji nam je svojim uskrsnućem Krist donio.

Biskup Rogić sa zatvorenicima / foto: sibenska-biskupija.hr

Na kraju, uz to što molimo za nova duhovna zvanja, pratimo molitvom i one naše svećenike i redovnike koji su to ređenjem ili zavjetima već ostvarili. I oni su potrebni molitve svojih vjernika da na tom putu ustraju, da se uvijek više Božjem duhu otvore i dopuste Mu da ih On vodi.

Đakon koji se Božjem pozivu odazvao… malo kasnije.

Fra Siniša Pucić je đakon koji se ove godine priprema za svećeničko ređenje. Međutim, najvjerojatnije je da ređenje neće baš biti u uobičajenim okolnostima.

Za mene kažu da sam starije zvanje. Doista, to se može reći kad čovjek sa 36 godina krene u samostan, putem Isusa Krista i nasljedujući sv. Franju Asiškoga. Od 18. ili 19. godine, najprije u Frami, a potom i u Franjevačkom svjetovnom redu, stekao sam određena iskustva služenja potrebitima, što me i danas osobito privlači.

Fra Siniša Pucić u rodnoj Rijeci / Facebook

Tu sam vidio da moj život najviše dobiva na smislu, da mi Bog upravo tu daje najveću radost, kada sam s Njime i kad sam u službi drugima. Prilično sam dugo vagao i razmišljao i o obiteljskom pozivu, kao i svećeničkom, odnosno redovničkom. Znam zašto je moralo proći tako dugo, sve dok Bog nije posložio moju obiteljsku situaciju. Eto, tako sam tek u 36. godini odlučio za ovaj put koji me doveo do ovoga časa, na čemu sam i zahvalan i sretan.

Uključenost u brojne projekte za potrebne

Franjevački način života u Frami i, potom, u Franjevačkom svjetovnom redu doveo je do otvaranja Prihvatilišta za beskućnike, Socijalne samoposluge te izdavanja časopisa Ulične svjetiljke. U svemu tome si intenzivno sudjelovao, ali tu nisi stao…

Kad čovjeka Gospodin zahvati onako kako je sv. Franju zahvatilo iskustvo susreta s gubavcem, iskustvom Božje ljubavi koja se očituje u ostavljenima i odbačenima, to ne može biti završena misija dok god smo živi jer, kako sam Isus kaže, “siromahe ćemo uvijek imati uz sebe”. Nije to nikakva ekskluziva moga života, mislim da nam je svima to dano, ali nekima možda na očitiji način.

Fra Siniša s prodavačem Uličnih svjetiljki / Facebook

Vidim da mene to mijenja, čini sretnijim i ispunjenijim i da mogu biti koristan na taj način. Doista želim, uskoro i ako Bog da, i kao svećenik biti na dobrobit tim ljudima, pogotovo jer sam svjestan i primjećujem i ono materijalno i fizičko što im nedostaje. Njima koji su siromašeni i odbačeni ponajviše treba Bog i iskustvo da ih Bog ljubi po bratu čovjeku koji im je bliz. Nadam se da ću moći i dalje djelovati na tom području.

Bivši novinar koji se oduševio Kristom

Prije nego si se odlučio poći za Kristom, više od dvanaest godina radio si kao novinar u Novom listu. Kakvo je to bilo iskustvo i koliko te pripremilo za ovo što ti slijedi?

Novinarstvo je uvijek bilo i ostalo moja ljubav u kojemu mi je Bog pokazao koliko mogu rasti u ljubavi prema njemu i prema ljudima. Doista mi je na tom poslu dao i dobre kolege i ljude koji su me prihvatili i na kojima sam, svima, zahvalan Bogu. Tu sam se izgradio tako što sam se oslobodio i otvorio na van, prema drugim ljudima.

Đakon fra Siniša Pucić / Facebook

Kroz novinarstvo sam upoznao doista puno ljudi kojima sam, svojom pisanom riječju, mogao nekako pomoći ili barem nešto učiniti za njih. Vidio sam da doista mogu biti sa svakim čovjekom. Vjerujem da će mi, kao svećeniku, to iskustvo biti presudno.

Doista nemam nikakve predrasude prema ljudima, bez obzira na to o kome se radi. Svatko je vrijedan te Božje ljubavi koja je i mene zahvatila i, nadam se, da će i po meni doći do njih jednoga dana.

Koliko mi vrijeme bude dopuštalo, planiram se i dalje baviti novinarstvom. Naime, nešto što ti je Bog dao u jednom trenutku ne želi ti uzeti, nego ti želi i dalje izgrađivati u tome, samo je pitanje okolnosti i mjesta kamo ću biti poslan.

Očekivanje ređenja u situaciji koronavirusa

Svećenička ređenja su uobičajena tijekom lipnja. S obzirom na nove okolnosti, kako će biti kod tebe?

Istina je, nas iz ovogodišnje generacije ređenika najviše zanima hoće li biti svećeničkog ređenja 6. lipnja i u kakvim okolnostima. Svi scenariji su mogući i mi se pripremamo kao da će to biti. Mislim da nije presudno hoće li to biti pred prepunom crkvom ili u jednom intimnijem okruženju.

Dva riječka duhovna zvanja, s. Danijela Licul i fra Siniša / foto: Facebook

Do svih nas je, a do mene prvog, da se duhovno pripravimo za taj dan i da u susretu s Gospodinom, u vremenu preostalom do toga velikoga dana za nas, da Mu predamo svoj život, da Mu se posvetimo, kako bismo onda od toga dana, možda i 6. lipnja, krenuli kao novi ljudi koji bi već sada trebali biti svjesni onoga što nas čeka.

Istinski se radujem i zahvaljujem Bogu što sam doživio ovaj dan. Kad sam krenuo na ovaj put, prije šest godina, činio mi se tako dalek, a sada smo, evo, pred vratima.

Kako kaže Evanđelje, sada treba krenuti kroz vrata i ne osvrtati se natrag nego, s pouzdanjem u Gospodina, krenuti naprijed i kakav god bio dan ređenja, za nas bi morao biti jedan novi početak.

Koja ti je najveća čežnja kao budućem svećeniku i franjevcu?

Želim biti Božji i biti vjeran Bogu. Svjestan sam svoje krhkosti, svoje slabosti i svih napasti koje čekaju nas na ovome putu, koji jest trnovit, ali na njemu Gospodin obilno dijeli svoje milosti. Ne želim prokockati tu milost koju sam dobio. Kako rekoh, želim biti Božji na način da ljubim Boga i ljubim čovjeka i da u svojoj nesavršenosti dam od sebe doista koliko god mogu.

Bivši član Hrvatskoga nadzemlja postao svećenik

Don Josip Ulić župni je vikar u župi Svetoga Spasa na splitskim Mejašima. Početkom godine slavio  je misu zadušnicu za Kobea Bryanta.

Svojevremeno sam igrao košarku pa sam se, iste večeri kad sam čuo vijest o Kobeovoj pogibiji, čuo s bivšim suigračima i odlučili smo slaviti misu za Kobea i njegove suputnike, uključivši i istoga dana stradale hrvatske pilote.

Don Josip Ulić u pastoralu djece i mladih / foto: Facebook

Nismo planirali da to bude masovno, ali smo događaj objavili na društvenim mrežama. Brzo se proširilo, odazvao se veliki broj i sportaša i drugih vjernika, pa smo s te mise poslali jednu poticajnu i ohrabrujuću poruku, ali i molili za stradale.

Od košarkaša preko Hrvatskog nadzemlja do svećeništva

Vaš put do svećeništva nije bio baš uobičajen…

Može se reći da nije bio uobičajen, ali mislim da ničiji duhovni poziv nije uobičajen te da Bog svakoga poziva na poseban način. Rođen sam u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji, kao srednji od trojice sinova i to što sam se morao znati kod braće izboriti za nešto pomoglo mi je kasnije da se borim za duše. U rodnim Tugarama sam išao u osnovnu školu, ali više od škole me zanimala košarka. Igrao sam od trećeg razreda osnovne sve do kraja srednje škole.

Nakon susreta s jednim svećenikom, uključio sam se u Hrvatsko nadzemlje. Tamo sam upoznao Boga kao radosnog, koji me prihvaća ovakvog kakav jesam, mlad, radostan i druželjubiv. To me nekako osvojilo.

Odaziv koji čovjeka ispunjava

Kroz godine provedene u Hrvatskom nadzemlju i osmišljavanje programa za mlade, počeo sam osjećati da me Bog zove na nešto drugo, nešto više, i za sebe i za druge. Bog mi je dao veliku suosjećajnost kada bih vidio ljude koji pate, traže pomoć, izgubljene mlade ili starce.

Ja sam bio sretan u svome životu i onime čime sam se bavio i posebno me radovala košarka. Ali sve ovo oko Nadzemlja i moja promišljanja o svećeništvu, ona su me duboko ispunjavala. Dakle, iako sam bio sretan, osjećao sam da mi nešto nedostaje. A to što mi nedostaje, naslućivao sam kada sam se zamišljao kao svećenik.

Don Josip Ulić kao župni vikar na splitskim Mejašima / foto: Facebook

To je u meni sve više i više raslo, pa sam nakon duže molitve i više razgovora s iskusnijima, posebno s duhovnikom, odlučio ući u bogosloviju i na izravniji način vidjeti je li to put koji mi je Bog namijenio.

Iako je u bogosloviji bilo puno premišljanja i traženja, sada moram priznati da sam zaista radostan i da mi je radost živjeti ovaj poziv na koji me Bog pozvao, unatoč svim problemima koji me, kao i svakog čovjeka, pritišću. Po rukama nadbiskupa Marina Barišića zaređen sam 22. lipnja 2019. i ova služba kapelana, odnosno župnog vikara na Mejašima je moj prvi dekret. Usto sam kapelan u zatvoru na Bilicama. Dakle, ako netko završi u Bilicama, naći će me ovdje (smijeh).

Bog treba ljude

Svatko od nas treba, u dubini svoga bića, treba Boga. A Bog je nas ljude stvorio ne zato što nas je trebao, nego zato što nas je želio, posebno u različitim pozivima. Bog želi ljude jer navještaj spasenja i Radosne vijesti mora ići dalje i tu je zadaću povjerio Crkvi.

Crkva treba ljude koji će postati vidljivi znak nevidljive Božje ljubavi, što je čudesno i veličanstveno. Bog treba ljude koji će druge donositi Kristu i Krista donositi drugima.

Nije najvažnija stvar na svijetu biti svećenik, redovnik ili redovnica, ali ako te Bog na to poziva, e onda to jest najvažnija stvar za pozvanog ili pozvanu.

Don Josip Ulić s mladima u Taboru / foto: Facebook

Dodao bih da danas nije toliko kriza poziva koliko odaziva, s obzirom da Bog zove i dalje. Primjerice, don Bosco kaže da Bog svaku četvrtu osobu zove u duhovni poziv. Dokumenti naše Katoličke Crkve ističu da Bog poziva svaku osobu odgovoriti na ono poslanje koje je najbolje za nju, u kojem će osjećati mir i blagoslov za svoj život i život svojih bližnjih. Tako se neki vjenčaju, neki postaju zavjetovane osobe, a neki svećenici.

U bilokojem pozivu, obiteljskom, svećeničkom ili redovničkom, ima radosti i tuge, uspona i padova, križeva i poteškoća. Ali usprkos svemu, kad odgovoriš na Božji poziv, dobivaš mir u srcu, radost i ostvarenost. Ako netko osjeća da ga Bog zove, pozivam ga da se odvaži, da se javi bliskom svećeniku ili redovnici, jer Gospodin želi nastaviti djelo spasenja preko svećenika i Bogu posvećenih osoba.

Poruka mladima

Dragi mladi, ako vam srce gori dok ovo čitate ili pratite riječi svojih biskupa, ohrabrite se i odvažite, provjerite želi li Bog da Ga nasljedujete na jedan još izravniji način. Naravno, svećenički i redovnički poziv nije poziv na čast i vlast, nego poziv da iz besplatnog dara koji smo dobili postanemo besplatan dar za druge.

Don Josip Ulić na Hodu za život / foto: Facebook

To je moguće samo ako se iz dana u dan sve više i više suobličujemo Isusu Kristu, Dobrom pastiru, koji nije došao biti služen nego služiti. Zato, hrabro naprijed! Neće uvijek biti lako, ali onome tko je na Božjem putu, svakako je lakše i bolje.

Na kraju, pozvao bih sve čitatelje i sve vjernike na molitvu za mene, za moju braću svećenike, redovnike i redovnice, da izvršimo ovo odgovorno poslanje koje nam je povjerio, da ga izvršimo s osmijehom na licu i radosno, jer ovo je Radosna vijest!