U svom izvornom trojstvu, Crkva je jedinstvo Oca i Sina otvoreno vjernicima u Duhu. Počevši u Gornjoj sobi s Isusovom molitvom svom Ocu, Crkva nas jednostavno vodi da slijedimo ono što je tamo počelo te noći – ono što smo nazvali poslanjem na slavu. Prateći taj misterij iz druge perspektive, valja primijetiti da je Crkva više od onoga što se može zemljopisno pratiti i više od onoga što se može opisati međuljudski i osobno. Djela apostolska govore priču o Crkvi od Jeruzalema do Rima, ali očito je Crkva veća od toga – nemjerljivo veća, piše Simply Catholic.

Crkva se, na određeni način, može opisati i kozmički. Odnosno, ne samo da je Crkva rasprostranjena diljem svijeta, i ne samo da Crkva postoji kao vjera i radost koju dijele preporođeni vjernici, nego Crkva na tajanstven način obuhvaća samo stvaranje – sve. Crkva je zajedništvo u Kristu, koji je Riječ koja stvara i otkupljuje (Logos) po kojoj je nastalo “sve” (Iv 1,3). O tome su pisali neki od crkvenih otaca, na primjer sveti Maksim Ispovjednik. Kroz Trojstvo, rekao je, ne manje nego cijeli svemir može biti “pobožanstvenik” (Ad Thalassium 2). To je zato što je Krist stvorio cijeli svemir. Dakle, zajedništvo Crkve na neki način odražava i signalizira univerzalno otkupljenje i kraljevanje Krista kao Gospodina svega. Bog u Kristu, u kojeg su vjernici kršteni, iste je suštine kao i “jedan Bog i Otac svih, koji je nad svima i po svima i u svima” (Ef 4,6). Dakle, kao što je Krist Logos koji stvara i otkupljuje sve što jest, tako je i Crkva sakrament (znak) te istine.

To vidimo u Poslanici Efežanima. Vjernici su oni čija su srca – začudo, “oči srca” – bila “prosvijetljena”, jer “znaju što je nada” i “slavno naslijeđe” koje im pripada. Odnosno, vjernici znaju da Krist, umro i uskrsnuo, sjedi sada “desno na nebesima, daleko iznad svakog poglavarstva, vlasti, moći i gospodstva, i svakog imena koje se zove ne samo u ovom vijeku nego i u jednom doći.” Oni znaju da je Krist glava svega, “punina” svega (Ef 1,18-23). Riječ za “puninu” je pleroma, prilično nabijen izraz u ranim teološkim raspravama, na primjer, u raspravama sv. Ireneja s raznim gnostičkim misliocima. U jednom smislu to znači puninu Boga; u Isusu, na primjer, obitava Božja “punina” (Kol 1,19). To jest, Krist je u potpunosti Bog. Ipak, Bog je punina svega. To jest, Bog je stvoritelj i održavatelj svega što postoji. Dakle, Krist je pleroma svih stvari, a Crkva sudjeluje u Kristovoj pleromi. Pod kozmičkim se misli da Crkva svjedoči univerzalnu vlast Isusa Krista.

Ovo nije samo hiperbola. Da bismo razumjeli tvrdnje koje se iznose u Efežanima, korisno je prisjetiti se kako su drevni ljudi gledali na politički i vjerski svijet. Politika se u antičkom svijetu smatrala svetom, polubožanskom umjetnošću. Careva se osoba smatrala svetom i polubožanskom, pa tako i država. Također je prirodni svijet, opet za drevni um, bio svet i polu-božanski, kontroliran od strane natprirodnih sila i dobrih i zlih, a također i sudbine. Za drevne umove, svijet i svemir bili su zastrašujuće očarani. Dakle, ono što Efežanima govore je da vjernici, čija su srca bila prosvijetljena, znajući da Isus sjedi zdesna Ocu kao Gospodar Crkve i Gospodar svijeta, čak i cijelog stvorenog svemira, osobno poznaju moć veća od svih drugih moći i autoriteta i vlasti bilo političkih, anđeoskih ili demonskih. Oni znaju da je Krist Gospodin nad svime, isti Gospodin u kojemu žive po Duhu u zajedništvu Crkve.

I razmislite kako je to oslobađajuće, pogotovo za marginalizirane vjernike. To znači da se — vjerujući da je Isus uistinu Gospodar svih stvari, isti Gospodin u kojem vjernici sada žive i on u njima (Gal 2,20) — više ne treba bojati se zastrašujućih sila svijeta, političkih ili demonskih ili inače. Čak i prevrtljiva sudbina ponižava se vladavinom Gospodina Isusa Krista.

Ovdje je lako vidjeti zašto je kršćanska poruka bila tako privlačna marginaliziranima. Lako je shvatiti zašto se kršćanstvo smatralo subverzivnim u ranim stoljećima Crkve. Ako je rimski car polubožansko utjelovljenje svete moći države, što za kršćane znači reći: “Ne, zapravo je Isus Gospodin”? Vidite li problem s rimskog stajališta? Zbog toga je prva Crkva imala toliko mučenika. Zamislite, na primjer, mladu ženu u kasnoj antici koja je povjerovala u Krista. Pridruživši se Crkvi, odlučuje se udati za Krista, prihvaćajući cjeloživotno djevičanstvo. Odmah je učinila dvije prilično opasne stvari. Prvo, ona je degradirala svetost rimske države i rimskog cara, čime je postala politički izopćenik. Drugo, prihvaćanjem djevičanskog života, ona je odbacila patrijarhat rimskog društva, patrijarhat koji je smrtonosniji i moćniji od bilo čega o čemu se ikad mislilo u kršćanskom društvu. Otac, pater familias, imao je moć života i smrti nad svojom djecom. I tako je za mladu ženu prigrliti djevičanstvo bilo eksplicitno odbacivanje zahtjeva i njezina oca i društva. Zbog toga su kršćanstvo u tim ranim stoljećima mnogi smatrali opasnim pokretom protiv obitelji. Jer, priznajući Isusa kao Gospodina, kršćani su odbijali priznati bilo koje drugo.

Kršćanstvo je relativiziralo svu zemaljsku vlast i sve zemaljske odnose – političke, patrijarhalne i tako dalje – pa je lako vidjeti kako je ova rustikalna palestinska religija privlačna onima koji su potlačeni u takvom društvu. Kršćanstvo se prije svega obraćalo siromašnima i marginaliziranima upravo zato što je u središtu kršćanske poruke priča o nemoćnom čovjeku koji je umro na križu, ali koji je također bio uzdignut iznad svih moći, nudeći svakome tko vjeruje u njega sudbinu poput svoje , sve na “hvalu njegove slave” (Ef 1,11-14).

Ovo prati ono što je Isus rekao tijekom svoje zemaljske službe o Božjem kraljevstvu. Govoriti o kozmičkom opsegu Crkve znači govoriti o tome kako se Crkva odnosi prema kraljevstvu koje je Isus navijestio. Kraljevstvo se, u pravom smislu, „približilo“ (Mk 1,15). Ipak, to je također nešto u budućnosti, nešto što molimo u Očenašu će “doći” (Mt 6,9). Ali kraljevstvo je također, u drugom smislu, još bliže – ono je “među vama”, rekao je Isus (Lk 17,21). Ono je potpuno prisutno, ali i misteriozno nepotpuna, sve dok ne ustupi mjesto novom nebu i novoj zemlji kao što je Ivan vidio (Otk 21,1). “Kraljevstvo” je još jedna slika koja nam je dana kako bismo razumjeli zajedništvo Oca i Sina za koje je Isus molio u Ivanu 17. To je drugi način da opišemo Crkvu, iako ne u potpunosti. Crkva pripada kraljevstvu Božjem; nije samo po sebi kraljevstvo. Crkva to svjedoči; postoji u kraljevstvu Božjem. Ovo je nužno zamagljena misterija – odnos Crkve prema kraljevstvu. Poanta je jednostavno u tome da Crkva nije puka svjetovna organizacija. Ukorijenjena u Trojstvu, Crkva se proteže daleko iznad svake ljudske institucije. Sudjeluje u Kristovoj pleromi.

Crkva pripada kraljevstvu koje je i vidljivo i nevidljivo, koje se sastoji od ljudi, živih i mrtvih, kao i od anđela. Crkva pripada kraljevstvu koje je “nebeski Jeruzalem”, ispunjen “nebrojenim anđelima na blagdanskom okupljanju i saboru prvorođenih” (Heb 12,22-23). U bogoslužju priznajemo prisutnost takvih nebeskih kolega, ponajviše u euharistijskim molitvama Crkve kada svećenik uvodi Sanctus (“Svet, Svet, Svet…”). „I tako, s anđelima i arkanđelima“, kaže svećenik, „s prijestoljima i gospodstvim, i sa svim vojskama i silama nebeskim, pjevamo hvalospjev slave Tvoje, kličući bez prestanka…“ (Euharistijski predgovor I, Obično vrijeme). Kada se ljudi okupljaju na misi, prisutni nisu samo oni koje vidimo, već i anđeli i sveci. Izričito je u Svetom pismu i u našem bogoslužju vjera u Crkvu i zemaljsku i nebesku, u anđele i svece koji su, da tako kažemo, pomiješani s nama. To sam uvijek smatrao osvježavajućim obilježjem katoličkog vjerovanja. Jer da se Katolička crkva sastoji samo od katolika, mogli biste vidjeti, to bi ponekad bilo jadno, čak nepodnošljivo. Tko bi se ikad poželio pridružiti tako ponekad jadnoj skupini? Ali ono što vidimo o Crkvi nije sve što postoji od Crkve. Ohrabrujuće je pomisliti da kada kročite u svoju župnu crkvu ili neku kapelicu ili u bilo koju zajednicu vjernika, kročite i u svetu zemlju čije se granice protežu izvan svakog vidljivog horizonta — u kozmičku Crkvu veliku kao sam kozmos.