Da bismo bolje razumjeli poruku koju nam evanđelisti prenose, potrebno je imati na umu njihov jezik i kulturu. U Starom zavjetu postoji izraz „nekomu okrenuti lice“, kojim se označava neprijateljstvo prema nekomu ili nečemu. Na primjer, u Jeremijinoj knjizi 21,10 čitamo: „Jer, okrenuh lice svoje ovomu gradu na zlo, a ne na dobro.“ Ili kod proroka Ezekiela 21,7: „Sine čovječji, okreni lice prema Jeruzalemu i prospi besjedu protiv njegova Svetišta i prorokuj protiv zemlje Izraelove.“ Imajući to na umu, pokušajmo razumjeti današnju poruku evanđelista. Iako učenici prate Isusa, oni ga ipak ne slijede. Oni su mu fizički blizu, ali istovremeno i daleko zbog svoje ideje o mesiji pobjedniku i osloboditelju. 

Pogledajmo izbliže: „Kad su se navršili dani da bude uznesen“ – tim riječima evanđelist prikazuje Isusa na završnom putu prema Jeruzalemu, gradu ubojici prorokā. Jeruzalem se spominje kao Ierusalem, a označava sveti grad, religioznu instituciju, a ne kao Ierosolima, što označava grad geografski. 

Dakle, Isus je odlučio sukobiti se s Jeruzalemom kao središtem religiozne i židovske institucije. Ono što nas zbunjuje jest činjenica da Luka uopće nije napisao „krenu sa svom odlučnošću“, nego doslovno: „smrknu svoje lice na Jeruzalem“. Izraz koji Luka upotrebljava ima sljedeće značenje: Isusovo se lice smrklo jer taj je grad, koji se smatrao predstavnikom Boga, ustvari bio ubojica svih od Boga poslanih prorokā. 

No učenici to uopće ne shvaćaju, jer  „odoše i uđoše u neko samarijansko selo“ (već nam je poznato suparništvo i neprijateljstvo između Samarije i Judeje koje traje stoljećima) „da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem.“ Naime, Samarijanci, koji su smatrali da je Isus onaj obećani mesija, misle da on ide u Jeruzalem kako bi preuzeo vlast, te poganske narode, a među njima i Samarijance, podjarmio pod svoju vladavinu. To je razlog zašto ga ne žele primiti. Štoviše, ni njegovi učenici nisu shvatili pravi razlog hoda prema Jeruzalemu. To vidimo iz reakcije Jakova i Ivana, „sinova groma“, kako ih je evanđelist Marko opisao. Nastavlja Luka: „Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: ‘Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?’“ Oni se nadovezuju na proroka Iliju koji je upravo u Samariji spalio 50 poslanika, odnosno vojnika koji su mu dolazili ususret. Učenici, dakle, vjeruju da je Isus sličan Iliji, čovjek koji nasiljem poziva na obdržavanje Božjeg zakona i Božje volje. Isusova je reakcija neočekivana: „No on se okrenu i prekori ih.“ Radi se o glagolu koji se koristi protiv zloduha. Prema Luki, Isus ih smatra opsjednutim od te fanatične ideologije, religiozne i nacionalističke, koja im priječi razumjeti plan Božjeg nauma.

„I odoše u drugo selo.“ Još uvijek se nalaze u Samariji. Razloge neshvaćanja i neprijateljskog stava Samarijanaca prema Isusu valja tražiti u činjenici da ni sami Isusovi učenici ne shvaćaju njegovo pravo poslanje. 

I sada se pojavljuju tri anonimna lika, tri osobe koje kane Isusa slijediti. Broj tri nije puki matematički broj, već on označava cjelinu, potpunost.

Od tih osoba Isus traži radikalan prekid s prošlošću, tj. s kućom, s obitelji i napose s ocem, koji predstavlja tradiciju. To su Isusova pravila za one koji ga slijede, a koja vrijede za sve, do danas. 

„Dok su išli putom, reče mu netko: ‘Za tobom ću kamo god ti pošao.’ Reče mu Isus: ‘Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.’“ Drugim riječima: „Pazi! Želiš me slijediti? Onda nemoj misliti na karijeru i uspjeh. Budi spreman da postaneš beznačajan kao i ove životinje, da nemaš ni vlastiti dom ni njegovu sigurnost.“

Drugomu, pak, Isus osobno upućuje poziv: „Pođi za mnom!“ A njegova reakcija? „Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.“ Isusov odgovor na njegovu molbu čini se nehumanim: „Reče mu: ‘Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.’“ No ovdje Isus misli na nešto drugo: otac predstavlja prošlost; pokopati oca znači još uvijek držati se prošlosti, staroga.

Isus traži radikalni prekid sa starim, s onim što pripada prošlosti. Ili, drugim riječima: pusti da narod koji živi u prošlosti – mrtvi – pokapa svoje mrtve. Ti idi i navješćuj novo, ono što dolazi!

Na koncu, evo nam i trećeg lika: „Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.“ U Starom zavjetu nalazimo epizodu kad je Ilija dopustio Elizeju da se oprosti od svoje obitelji. Kod Isusa toga nema: „Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.“ 

Navještaj kraljevstva Božjeg ne dopušta nostalgiju za onim što je bilo, za prošlošću, nego traži radikalni odmak od nje. Novo vino traži nove mješine.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed fra Alberta Maggija, talijanskog bibličara, koju je preveo i prilagodio dr. sc. Zdenko Ilić  prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.