Foto: Verbum

Verbumov projekt prikupljanja molitava trajao je nekoliko godina i izazvao veliko zanimanje brojnih osoba i obitelji koji su htjeli u pisanu obliku sačuvati ono što su im preci ostavili u nasljeđe. Tako je u uredništvo počela pristizati baština u svim medijima: najčešće elektroničkom poštom, a mnogo rjeđe u koverti, ispisana drhtavim rukopisom koji je trebalo pažljivo iščitati ili u strojnom ispisu neke mlađe susjede. Svi su tekstovi pristiglih molitvica uređeni prema zahtjevima suvremene folkloristike i iz velikoga broja odabrani su, razvrstani po uredničkome kriteriju i priređeni za objavljivanje upravo ovi u knjizi. Taj vrlo stručan i odgovoran dio posla povjeren je prof. dr. sc. Ljiljani Marks, znanstvenoj savjetnici Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.

U razgovoru za Hrvatsku katoličku mrežu profesorica Marks je istaknula da je rad na knjizi Najljepše molitve naših starih za nju bio veliko iskušenje i velik izazov.

Spremnost pošiljatelja da prikupe, zapišu i podijele svoju obiteljsku tradiciju bila je zapanjujuća.

”Izdavačka kuća Verbum zamolila je svoje čitatelje, i sve ostale, da pošalju tradicijske molitvice koje mole, kojih se sjećaju, koje su čuli ili još uvijek mogu zabilježiti u svojim obiteljima. Kao priređivačica bila sam skeptična načinom prikupljanja toga gradiva jer je znano da molitvice pripadaju vrsti tekstova koji se govore tiho, u sebi, mrmljaju, kontaju, beskrajno ponavljaju jer se u ponavljanju i tajnosti skriva njihova snaga i moć. Molitvica djeluje, vjerovalo se, samo kad je tako izgovorena, a izvan toga je prazan, nedjelotvoran tekst, pjesma u zbirci poezije.”

Nadodaje da je radeći na ovoj monografiji shvatila da je tako bilo nekoć.

”Spremnost pošiljatelja da prikupe, zapišu i podijele svoju obiteljsku tradiciju bila je zapanjujuća. I ne samo to: tajni tekstovi nekih davnih baka i djedova potomcima odjednom su postali jako važni dijelovi njihove obiteljske tradicije, dio nasljeđa, mogli bismo reći, gotovo nematerijalne baštine. Otuda i golema želja da se prikupe, pošalju i objave sa svim imenima i popratnim podatcima koji jamče njihovu izvornost. Iz poslanoga gradiva pršti želja da iz skrivenoga obiteljskog prostora postanu javno dobro, da svi predci koji su ih ikada govorili izađu iz anonimnosti i upišu se u hrvatsku usmenu baštinu. To, možda, jamči da neće nestati, kao što mi je izravno u razgovoru kazalo nekoliko kazivača, da će se i dalje prenositi, ali i da će zapisane barem trajno svjedočiti o sebi i minulim vremenima.”

Upravo se u toj skupini (unuka naših kazivača) skriva najveći broj pošiljatelja, ali, sigurna sam, i prenositelja tradicije.”

Najveći broj molitava pristigao je elektroničkom poštom pa izgleda da je projekt iznimno zanimljivo i kreativno povezao mlađe generacije sa starijima, unuke s bakama i djedovima. Uza svaku molitvu navedeno je mjesto odakle molitva potječe te ime i prezime kazivača, ako je poznato, a svakoj je pridodan i broj pod kojim se u bilješkama na kraju knjige navode detaljniji podatci o samoj molitvi, kazivaču, pošiljatelju, obiteljskoj tradiciji i sl. Na naše pitanje što kao znanstvenica iščitava iz ovog projekta, prof. Marks kaže:

”U njihovim komentarima otkrivaju se i vjerojatno dosad prešućeni osjećaji, i nijemo predavanje, i gustoća doživljaja. Ti su naizgled nevažni podatci iznimno važni za hrvatsku usmenu tradiciju jer upućuju na dugovječan neprekinut život nekih tekstova (kad se poziva na pretke koji su rođeni još u 19. st. i koji su ih prenijeli), na duboke emotivne veze s njima, na želju da se sačuvaju njihova imena i tekstovi, na važnost teksta za svakoga kazivača, posebice zato što njime uspostavlja izravnu vezu s djetinjstvom (najčešće s bakama), potvrđuju obiteljsku, vjersku i tradicijsku baštinu, ukazuju na važnost obitelji koja ih okupljena zajedno moli i na želju da se ta baština prenese djeci. Svojom brojnošću i ponavljanjem u pošiljkama ti podatci otkrivaju čvrsto prepletenu mrežu sličnih tekstova i slična života u cijeloj Hrvatskoj. Oni su osobito važni onima koji ih govore, ali još više onima koji su sudjelovali ili još uvijek sudjeluju u molitvenome činu. Upravo se u toj skupini (unuka naših kazivača) skriva najveći broj pošiljatelja, ali, sigurna sam, i prenositelja tradicije.”

Molitvice upućene Gospi najbrojnije su – ljudi je ili časte, ili mole pomoć, ili mole njezin zagovor u Isusa, ili su nesretni što su sagriješili.

Za objavljivanje je odabrano više od tri stotine molitava koje su raspoređene u ključna tematska poglavlja. Profesorica Marks naglašava da je nastojala pronaći sadržajni okvir i sklad za raspored molitvica u knjizi.

”Redoslijed stoga prati, koliko se to može, godišnji hod, kojemu je početak označen Isusovim rođenjem. Započinje Navještenjem i radošću Božića. Slijede korizma i molitve Velikoga tjedna, Uskrs, potom molitvice o sv. Petru i gradnji Crkve, svetoj misi te dušama što traže zagovor kako bi dospjele u raj. Molitvice upućene Gospi najbrojnije su – ljudi je ili časte, ili mole pomoć, ili mole njezin zagovor u Isusa, ili su nesretni što su sagriješili. S Gospom su povezane i molitve što se mole u različito doba dana: njoj se katkad jednostavno želi dobro jutro, a sebi dan bez grijeha; najčešće se moli uvečer za dobar san, zaziva se u pomoć u smrtnome času, molitelj želi da Gospa primi dušu, preporuči Evi, Eva Jezusu pa da Jezus spasi dušu. Neki od tekstova zvuče možda i suviše jednostavno, naivno. Ali baš u toj njihovoj kaleidoskopskoj vrtnji slika, stihova, tematskih cjelina, stalnih sintagmi, pučkih predodžbi raja i pakla, raskriva se punina žanra. Jedno je poglavlje posvećeno ljupkim dječjim molitvicama, kojima je ishodište više u molitvenicima koji su se prepisivali negoli u usmenoj tradiciji, koja ih je na kraju oblikovala izravnim govorenjem djeci.”

Taj projekt pokazao je i neizmjerno bogatstvo hrvatskih narječja, naglašava profesorica Marks.

Uspoređujući ovaj Verbumov projekt s folklorističkim istraživanjma, profesorica Marks kaže da je on čak i uspješniji jer nije, kao svako autorsko terensko istraživanje, bio ograničen na samo jedno zemljopisno područje jer su tekstovi pristizali iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, pa i Njemačke. Taj projekt pokazao je i neizmjerno bogatstvo hrvatskih narječja, naglašava profesorica Marks.

Nastojali smo u zbirku uključiti što više pošiljatelja i kazivača, sve hrvatske krajeve i narječja te većinu tematskih cjelina.

”Gotovo je nemoguće razgrnuti sve slojeve što su ih vrijeme i uporaba nataložili u formalnom izgledu i značenjskom polju naših molitvica – i književne, i crkvene, i one iz pjesmarica, i autorske, i tradirane, i usmeno prenošene. Iznimna brojnost na nekim hrvatskim područjima (Dalmacija i zaleđe ponajprije) potvrđuju njihovu trajnost, a čvrsti obrasci svjedoče o njihovu poimanju kao molitve, čvrsto strukturirane zadane formule u čijem se izričaju i ponavljanju skriva snaga. Nalaze se i na početku hrvatske književnosti u pisanim ili usmenim oblicima i prožete su mistikom drevnog poimanja svijeta. Izvori su im i u starim knjigama, brevijarima, pjesmaricama, zbirkama molitvi namijenjenima puku. Dugogodišnja ih je izvedbena praksa (moljenje, pjevanje, kontanje) sačuvala, ali neke i izbrusila u prave pjesničke dragulje, i takvi su doprli do naših dana. U narodu su znane upravo u svojemu deminutivnom obliku, kao molitvice, i narod ih razlikuje od ostalih pjesama koje govori ili pjeva. Naziv su preuzeli i priređivači zbirki, uvriježen je i u stručnim i znanstvenim istraživanjima, a uza nj se nerijetko pojavljuje atribut narodne ili, još češće, pučke. Ovdje smo odlučili da naslov knjige bude isti kao i projekt: Najljepše molitve naših starih, ali se u nekim poglavljima govori o molitvicama. Nastojali smo u zbirku uključiti što više pošiljatelja i kazivača, sve hrvatske krajeve i narječja te većinu tematskih cjelina. Katkad je pak presudan bio pjesnički izričaj, jednostavno ljepota stihova, svijeta i doživljaja koje molitvica raskriva.”

Noseći u sebi dašak minulih vremena, ove se molitve istodobno odlikuju neprolaznom svježinom i ljepotom.

Monografija ‘Najljepše molitve naših starih’ vizualno je obogaćena i fotografijama pučkih pobožnosti, procesija, starih crkvica i krajolika, koje su poslali pojedinci ili su ih ustupile vodeće hrvatske kulturne ustanove poput Etnografskog muzeja u Zagrebu, Instituta za povijest umjetnosti i Instituta za etnologiju i folkloristiku.

”Broj poslanih tekstova daleko nadmašuje opseg knjige, ali svi su tekstovi, i oni neobjavljeni, jednako važni dokumenti hrvatske tradicijske kulture”, zaključila je prof. dr. sc. Ljiljana Marks.

Ipak, ove monografije u prvom redu ne bi bilo da nije žive kršćanske vjere koja je već dugi niz stoljeća žila kucavica našega naroda koja mu oblikuje duhovnost i kulturu, a na poseban način i jezik i maštu, što na najljepši i najzorniji način svjedoče upravo usmeno prenošene molitve. Noseći u sebi dašak minulih vremena, ove se molitve istodobno odlikuju neprolaznom svježinom i ljepotom. Ova jedinstvena knjiga, u koju su sabrane te drevne molitve kako bi se sačuvale od zaborava, oblikovana je iz same naše zemlje, izrasla je iz srdaca i vjere naših obitelji i narodnog spomena na ono najvažnije što imamo i što želimo prenijeti naraštajima koji dolaze, poručuju iz Verbuma.