Krakovski nadbiskup Karol Wojtyla, kardinal s Istoka, poznat među crkvenim ocima, ali nepoznat široj javnosti. Na postavljeno pitanje: „Prihvaćaš li?“, odgovorio je: „U vjerskoj poslušnosti Kristu, Gospodinu mome, Majci Kristovoj i Crkvi, svjestan velikih teškoća, prihvaćam.“

Iznad kapele uskoro se pojavio bijeli dim. Nešto prije 19 sati, toga ponedjeljka, 16. listopada 1978. godine, kardinal Pericle Felici izašao je na balkon bazilike: Annuntio vobis gaudium magnum. Habemus papam. U trenutku kada je kardinal Felici izgovorio ime Karol, mnogi su pomislili da je za novoga Petrova nasljednika izabran kardinal Carlo Confalonieri, dekan kardinalskoga zbora. No, zbunilo ih je nepoznato prezime, čudno izgovoreno: „Wojtyla!? Tko je, odakle dolazi?“ Novinari okupljeni pred Tiskovnim uredom Svete Stolice užurbano su krenuli u potragu za biografijom 264. pape i pravilnim izgovorom njegovog prezimena.

Wojtyla!? Tko je, odakle dolazi?

„Poljak je! Poljak je!“, vikao je jedan svećenik mašući bijelim rupčićem u mnoštvu koje je sve više punilo vatikanski trg. Kao da je želio privući pozornost onih koji u tome trenutku nisu znali da novi papa dolazi s Istoka, iz nepoznate zemlje bremenite povijesti, odvojene od svijeta željeznom zavjesom.

Nešto prije toga on se predstavljao kardinalima. Zanemario je protokol i to nije činio sjedeći. „Svoju ću braću primiti stojeći…“

A onda se pojavio pred oduševljenim mnoštvom. Protokol i tradicija nisu predviđali obraćanje. No, on je poželio nešto reći: „Još uvijek smo u tuzi za ljubljenim Ivanom Pavlom I. Časni kardinali, među kojima i Hrvat Franjo Šeper, izabrali su novoga biskupa Rima. Pozvali su ga iz jedne daleke zemlje. Daleke, ali bliske u zajedništvu i kršćanskoj tradiciji. Ne znam hoću li se moći dobro izraziti na vašem… našem talijanskom jeziku. Ako pogriješim, ispravite me!“

Komunikacija je bila uspostavljena, simpatija je bila obostrana, srca Rimljana (i onih koji su doputovali u Vječni Grad) osvojena. Uslijedio je dugotrajan pljesak koji se na vatikanskom trgu, ali i mnogim trgovima svijeta, prolamao i nije prestajao punih 26 godina.

U njegovoj Poljskoj neizmjerno veselje. Suze radosnice, puni trgovi. Prva misa zahvalnica slavljena je u krakovskoj bazilici Svete Marije, a u ponoć su se vjernici okupili u katedrali na krakovskom brežuljku Wawelu. Poljaci su bili istovremeno tužni i ponosni. Tužni su ponajviše bili vjernici Krakova koji su nadbiskupa zvali ujakom. A ujak je uvijek imao vremena za svoju obitelj. Do ovoga trenutka. Ponosni su bili jer je svijet dobio papu Poljaka.

Izbor jednog Poljaka za Papu bio je psihološki potres za cijelu istočnu Europu

No, bilo je i onih koji se nisu radovali. Službena objava vijesti kasnila je jer vlasti nisu znale kako reagirati tj. kako obezvrijediti i umanjiti značaj toga izbora. U 21 sat Poljski radio još uvijek nije objavio vijest. Sutrašnje novine donijele su tek nekoliko redaka. Kako je jednom prilikom izjavio bečki kardinal König, izbor jednog Poljaka za Papu bio je „psihološki potres za cijelu istočnu Europu“. Od svih ljudi na svijetu, službena Varšava i Moskva najmanje su željele jednog Poljaka – krakovskog nadbiskupa Karola Wojtylu.

Prije polaska na konklave oduzeta mu je diplomatska putovnica i izdana turistička. Ispraćen je prijetećim riječima: „Samo idite! Obračunat ćemo se kad se vratite!“ Karol Wojtyla otputovao je u Rim s malim kovčegom u kojem je bio pribor za osobnu higijenu, Biblija i kardinalska odora. Nije se vratio. „Zadržan“ je u Vatikanu.

Čovjek snuje, Bog određuje.

Blog Domagoj Pejić