Najčešći oblik ovog ispovijedanja poznat je pod nazivom „Confiteor“ („Priznajem“), piše Aleteia.

Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama, braćo, da sagriješih vrlo mnogo mišlju, riječju, djelom i propustom:
moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.
Zato molim blaženu Mariju vazda Djevicu, sve anđele i svete, i vas braćo, da se molite za me Gospodinu, Bogu našemu.

Opća uputa rimskog misala objašnjava razlog ovog dijela mise.

[Svrha] [Uvodnog obreda] je osigurati da vjernici, koji se okupe kao jedno, uspostave zajedništvo i pravilno se rasporede da slušaju Riječ Božju i dostojno slave Euharistiju. (GIRM 46) Ova vrsta javnog priznanja grijeha potječe iz židovske sinagoge i bila je dio ranokršćanske liturgije tijekom 1. stoljeća. Na primjer, Didache iz 1. stoljeća kaže: “Ali svaki se Gospodnji dan saberite i lomite kruh i zahvaljujte nakon što ste priznali svoje prijestupe kako bi vaša žrtva bila čista.” Davanje zahvalnosti i „lomljenje kruha“ možemo učiniti samo nakon priznanja svojih grijeha.

Udarac u prsa poput poreznika

Jedan od primarnih izvora ove drevne tradicije je priča koju je ispričao Isus o farizeju i cariniku. “Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: `Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem. A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: `Bože milostiv budi meni grešniku! Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.   ‘(Luka 18,  10-13)

Koju je osobu Isus opravdao?

Bog želi da imamo ponizno srce i kroz misu nas uči kako prakticirati tu poniznost.