O spomendanu sv. Leopolda Bogdana Mandića, 12. svibnja, prenosimo tekst s portala Božje milosrđe, koji je pripremila Jelena Vuković, o tome “malenome” Svecu i velikome sinu hrvatske zemlje.

Sv. Leopold Bogdan Mandić (12. svibnja 1866., Herceg Novi), uzor svetosti i svjedok milosrdne ljubavi Presvetoga Trojstva u sakramentu ispovijedi, svojim svetim životom pokazao nam je put kojim trebamo ići: put mira, ljubavi, poniznosti, put pomirenja, povjerenja i pouzdanja u Očevu milosrdnu ljubav, put sakramentalnog života po redovitoj sv. ispovijedi i sv. Pričesti, put čašćenja Blažene Djevice Marije, Majke Milosrđa… Ovaj Svetac Božjega milosrđa punih je pet desetljeća od ranog jutra sjedio u ispovjedaonici i po cijele dane neumorno ispovijedao. Na ispovijed k sv. Leopoldu dolazili su pripadnici raznih društvenih staleža: od liječnika, profesora, intelektualaca pa do siromašnih i neukih…Trajno je dušama otvarao ustave Božje ljubavi i milosrđa.Milosrđe

Milosrđe Božje nije napustilo ljudski rod!

Sv. Leopold Bogdan Mandić / Autor: Hrvoje Marko Peruzović

Preminuo je 30. srpnja 1942. u sedam sati ujutro s molitvom na usnama upućenoj Majci Milosrđa “Zdravo Kraljice” jer ju je ljubio djetinjom ljubavlju kao svoju Majku i osobitu Zaštitnicu: “Već kao dijete sam se posvetio Majci Božjoj i u njoj sam našao snažnu podršku u svome zvanju. Potreban sam da se udostoji slavna Gospodarica imati smilovanje prema meni. Njezino majčinsko Srce neka se udostoji pogledati na mene jadnika (…) Želim se pred Bogom pouzdavati u nju također i kad bi odbijala moje molitve. Marija je Majka. Ona je moralni izvor milosrđa, ali je također i Majka. Dakle, ja se želim pouzdavati u nju.

Majka je i to je dosta. Tko bude molio, postat će službenikom Božje Providnosti; i ujedno u potpunoj istini, postat će djelotvornim oruđem i službenikom majčinskog Srca Majke Božje. Marija je doprinijela popravku ljudske propasti koju je prouzročio prvi grijeh, bilo je pravo da joj je, stoga, dano i moralno gospodarenje nad svakim stvorenjem. Na zemlji bijaše Promicateljica milosti, na nebu je postala moralnim izvorom. U mraku života baklja vjere i pobožnosti prema Majci Božjoj vode nas da budemo nepokolebljivi u nadi”.

Znao je ‘samo’ ispovijedati i upravo u tome leži njegova veličina!

U Rimu 16. listopada 1983. pred oko 170 000 vjernika papa Ivan Pavao II. proglasio je Leopolda Mandića svetim, a 12. svibnja odredio za njegov spomendan. Tom prigodom Sveti Otac je istaknuo: “Za sve koji su ga poznavali bio je ništa više od sirotog redovnika, malenog i bolesnog. Njegova veličina leži negdje drugdje; u tome da se iz dana u dan, čitav svoj svećenički život, pedeset i dvije duge godine, žrtvovao i predavao u tišini i skrovitosti male, skromne ispovjedaonice: Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Otac Leopold bio je uvijek na raspolaganju, spreman pomoći, nasmijan, zamišljen i skroman, taktičan, muž pouzdanja i vjeran otac duša, voljen učitelj pun razumijevanja, strpljiv vođa dušama. Kad bismo ga pokušali odrediti jednom riječju, kao što su to činili za njegova života njegovi penitenti i subraća, bio je on jednostavno – ispovjednik.

Znao je ‘samo’ ispovijedati i upravo u tome leži njegova veličina! … U ljudskim se očima čini da je život ovoga svetca kao drvo kojega je nevidljiva, okrutna ruka potpuno ogolila, otkidala mu grane, jednu za drugom. Otac Leopold bio je svećenik koji nije mogao propovijedati zbog urođene govorne mane, svećenik čija je žarka želja bila posvetiti se misijskom radu i koji je do konca svojih dana čekao na polazak, ali nikada nije otputovao zbog slaba zdravlja. Bio je svećenik snažnog ekumenskog duha koji se svakodnevno predavao Gospodinu za žrtvu kako bi Rimska Crkva i još odijeljene Istočne Crkve poželjele jedinstvo i postale ‘jedno stado i jedan pastir’.

Pobožnosti prema Majci Božjoj vode nas da budemo nepokolebljivi u nadi!

Što je preostalo svetom Leopoldu? Komu i zašto je poslužio njegov život? Preostala su mu braća i sestre koji su izgubili Boga, ljubav i nadu: ostali su mu siromasi koji nasušno trebaju Boga i mole Njegovo oproštenje, utjehu, mir i radost. Tim sirotama sveti je Leopold posvetio svoj život, za njih prikazivao svoja trpljenja i molitve, a prije svega proživio je s njima sakrament pomirenja. U tome je bio karizmatik. Tu su njegove herojske krjeposti došle do izražaja” (Jan Paweł II., Homilia, Rzym, 16. 10. 1983.)

O veličini i značenju sv. Leopolda Mandića, o snazi njegova zagovora i omiljenosti među vjerničkim pukom, svjedoče i dvije važne činjenice iz nedavne povijesti Crkve:

Papa Franjo proglasio je sv. Leopolda jednim od zaštitnika izvanrednog Jubileja Milosrđa koji je svečano otvoren na svetkovinu Bezgrješnog Začeća 8. prosinca 2015., a zatvoren na nedjelju Krista Kralja 20. studenoga 2016. godine. K tomu, početkom veljače 2020. vatikanska Kongregacija za bogoštovlje i sakramente proglasila je Leopolda Mandića zaštitnikom osoba oboljelih od karcinoma. Bio je to odgovor na molbu Talijanske biskupske konferencije iz studenoga 2018. koju je pokrenula kao ‘reakciju’ na činjenicu da je tijekom godina u Svetište sv. Leopolda Mandića u Padovi stiglo na tisuće svjedočanstava o uslišanim molitvama po zagovoru ovog Leopolda Mandića zaštitnikom osoba oboljelih od karcinoma.

Sveti Leopolde Bogdane Mandiću, moli za nas!