Cvjetnica nam pokazuje dva lica istog mnoštva: ono koje kliče »Hosana!« i ono koje viče »Raspni ga!«. Isus, međutim, u tom metežu ostaje isti – onaj koji ljubi i jedne i druge. Njegov križ stoji jednako blizu križu razbojnika koji mu se ruga, kao i onome koji ga moli da ga se sjeti u svome Kraljevstvu. To je prva velika istina današnjeg dana: Kristov križ je uvijek blizu našeg križa. Njegova muka je znak da više nijedna naša samoća nije pusta jer je On u njoj.

Danas, dok slušamo izvještaj o Isusovoj muci, susrećemo Boga koji dragovoljno gubi svaku kontrolu i svaku ljudsku moć. On ne silazi s križa. Ne zato što ne može, nego zato što ne želi napustiti nas koji smo prikovani svojim patnjama. I tako naš križ postaje mjesto gdje nam je Bog najbliži. Upravo najljepše svjedočanstvo te blizine krije se u liku jednog slučajnog prolaznika – Šimuna Cirenca. 

Kristov križ je uvijek blizu našeg križa

U Muci po Marku susrećemo Šimuna Cirenca. Evanđelist koristi jednu snažnu riječ: »prisiliše ga«. To jasno daje do znanja da Šimun nije dragovoljno ponio Isusov križ. On je bio samo »prolaznik«, umoran čovjek koji se vraćao s polja nakon teškog radnog dana. Možda je i žurio kući razmišljajući o svojim planovima za Pashu i odmoru u krugu obitelji. No, njegov hod kroz mnoštvo u jednom trenutku grubo su prekinuli rimski vojnici i nametnuli mu teret koji mu ne pripada.

Šimun se vjerojatno bunio, ali upravo ga je taj neplanirani teret doveo u najbliži mogući dodir sa Isusom. Dok nosi njegov križ, Šimun je Isusu bliži nego itko drugi. Taj prisilni rad postao je trenutak najveće bliskosti s Bogom. Križ koji ga je prvotno zaustavio, zapravo mu donosi najveću snagu. Šimunovo naizgled »izgubljeno popodne« postalo je njegov najveći blagoslov.

Neplanirani teret doveo u najbliži mogući dodir sa Isusom

To je poruka koja ohrabruje: tvoj današnji križ, onaj koji ti je nametnut bez pitanja – kao i onomad Šimunu Cirencu – može postati mjesto tvoga najdubljeg susreta s Bogom. U tvojoj patnji, kad si već umoran od „rada u polju“, nametnuti križ te ne uništava nego postaje izvorom tvoje snage jer upravo u njemu susrećeš Boga koji je i sam postao slab kako bi tebe učinio jakim. Križ tako prestaje biti mjesto očaja, a postaje mjesto gdje nam je Bog najbliži. 

Vjera je i hod pod križem

Zato, draga braćo i sestre, dok danas u rukama držimo maslinove grančice, a pogled nam već ide prema Golgoti, postajemo svjesni da vjera nije samo »Hosana«, nego i hod pod križem. Ali upravo u tom hodu, gdje smo najslabiji, Bog nam postaje najbliži. Zato uđimo u Veliki tjedan s povjerenjem da nijedan križ koji s Bogom dijelimo ne završava u porazu, nego u uskrsnuću. Jer križ nije kraj puta, nego vrata kroz koja ulazimo u vječni život i Božju blizinu koja nikada ne prestaje. 

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. dr. Ilije Dogana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.