Promatrajući Klaru i njezine sestre koje se nisu bojale „nikakve oskudice, siromaštva, napora, nevolje, omalovažavanja ni prezira svijeta“, Franjo se „veoma obradova u Gospodinu“ (usp. OporKl 27-28), piše  s. M. Tarzicija Čičmak za portal Klarise, mrežne stranice zagrebačkih klarisa.

To je bila tolika radost da im je dao Oblik života i preuzeo na sebe i Manju braću trajnu brigu o sestrama. Čemu se to Franjo veoma obradovao?

Preuzvišeno siromaštvo u njoj je izdublo zdenac iz kojega je šikljala voda radosti.

Klara i sestre bile su veoma pobožne djevojke još u roditeljskoj kući. U Svetome Damjanu posvetile su se molitvi još više. No Franjo se nije radovao gledajući ih kako mole, nego se radovao vidjevši ih kako nose križ, kako trpe za Krista i s Kristom. On je u njima vidio one koje su doista susrele Gospodina, koje u tim teškim trenutcima žive povezane s Gospodinom jednako kao kada su u crkvici na molitvi. Ako za sv. Klaru životopisac kaže da se iz njezinih usta „kroz dvadeset osam godina neprestanog bolovanja nije čulo mrmljanje, niti jadikovanje: nego je iz njezinih usta uvijek izlazio sveti razgovor, uvijek zahvaljivanje“ (LegKl 39), to znači da su i početne godine u Svetome Damjanu bile takve. Preuzvišeno siromaštvo u njoj je izdublo zdenac iz kojega je šikljala voda radosti.

Iz toga razloga Franjo daje Klari i sestrama mali Oblik života koji ne donosi naputke kako živjeti, nego teološko obrazloženje onoga što one već žive: „Budući da ste se po božanskom nadahnuću učinile kćerima i službenicama svevišnjega, vrhovnoga Kralja, Oca nebeskoga, i zaručile se s Duhom Svetim te izabrale da živite po savršenstvu svetoga Evanđelja, želim i hoću osobno i po svojoj braći uvijek se zdušno i posebno brinuti o vama onako kao o njima“ (PrKl VI,3-4). Iz onoga kako žive preuzvišeno siromaštvo u svim njegovim oblicima, Franjo vidi da su Klara i sestre u uskoj povezanosti sa svakom osobom Presvetoga Trojstva, kao Marija.

Kao što Klara preuzvišeno siromaštvo iščitava kroz mistično zaručništvo, tako ga Franjo iščitava trojstveno i marijanski. Za sebe i braću reći će da su „nove lude na ovome svijetu“ (usp. OgSav 68), ali za sestre nalazi prelijepe izričaje: kćeri, službenice i zaručnice. Međutim i ti izričaji u Franjinoj misli znače evanđeosku ludost: „izabrale [ste] da živite po savršenstvu svetoga Evanđelja“ (PrKl VI,3). Konkretno to znači „ne imati uopće nikakve posjede, slijedeći u svemu stope Onoga koji je radi nas postao siromah“ (PovSir 3). To je ludost koju je povijest nazvala „Povlastica siromaštva“, gdje siromaštvo znači neposjedovanje vremenitih dobara.

Klara je i u tome njegova vjerna učenica i odabire još teži put. Ona se usudi zajednicu od pedeset sestara ostaviti bez sigurnosti koju monaška tradicija dopušta kako ne bi stradala molitva i duhovni život monaha.

Franjo je zabranio braći da u svom itinerantskom načinu života ni na koji način ne primaju novac. Klara je i u tome njegova vjerna učenica i odabire još teži put. Ona se usudi zajednicu od pedeset sestara ostaviti bez sigurnosti koju monaška tradicija dopušta kako ne bi stradala molitva i duhovni život monaha. Za zatvorenu zajednicu, kakva je bila ona kod Svetog Damjana, neposjedovanje zemljišta (usp. PrKl VIII,10-15) bila je velika ludost.

Franjo i braća na svom putu sami su išli u prošnju za svoje potrebe: „neka s pouzdanjem idu prositi“ (PPr VI,2), dok Klara i sestre „neka s pouzdanjem šalju (….) po milostinju“ (PrKl VIII,2), ovisne tako ne samo o Ocu, nego i o čovjeku koji je sredstvo Božje providnosti. „S pouzdanjem“ je jedina sigurnost koje Pravilo dopušta sestrama.

Zanimljivo je da Klara, koja u pitanju zemljišta ipak dopušta sestrama nešto zemlje izvan klauzure – koju, istina, sestre ne uživaju nego je neobrađena – radi odvojenosti samostana, ipak ih ne lišava one brige koju osjećaju siromasi. Klara je mistično sjedinjenje, najviše stupnjeve duhovnoga života, vidjela moguće upravo u uvjetima najuzvišenijega siromaštva. Molitva, traženje Boga, čežnja za Njim nije moguća ako smo na zemlji siti, priznati, bogati, slavni… Naprotiv, Klara smatra da se Boga susreće upravo kada kušamo siromaštvo u svim njegovim oblicima, materijalno, moralno i duhovno. Samo siromah treba Boga: „Gospodin samo siromasima kraljevstvo nebesko obećaje“ (1PJa 25).

No i sami često tražimo utjehu u nečemu drugom. Tužimo se na umor i iscrpljenost, a Klara nam pokazuje da je moguće desetljećima živjeti podnoseći sve oblike siromaštva ako u svemu tražimo Božje lice.

Kada se kaže da je za Franju Siromaština „zaručnica“ i kada Klara kaže da se zaručuje s Kristom siromašnim, to je jedno te isto. Radi se o tome da se siromaštvo, koje je Kristovo, dotiče, ljubi, tjelesno osjeća u „oskudicama, siromaštvu, naporima, nevoljama, omalovažavanju i preziru svijeta“ (usp. OporKl 27). U Povlastici siromaštva nalazimo gotovo identične riječi kao u pismima sv. Klare Janji Praškoj koje potvrđuju gore rečeno. Gdje Povlastica siromaštva kaže: „U toj odluci uopće vas ne straši oskudica u dobrima, jer je ljevica nebeskoga Zaručnika pod vašom glavom“ (PovSir 4), Klara kaže: „sjećaj se svoje odluke (…) djevice, siromašna, Krista siromašnog prigrli“ (usp. 2PJa 11.18). Ili: „Onaj koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane poljske neće vas iznevjeriti (…) sve dok vam u vječnosti ne daruje samoga sebe, onda kada vas njegova desnica zagrli još većom radosti, u punini Njegova motrenja“ (PovSir 6), a Klara piše: „Trčat ću i neću sustati dok me ne uvedeš u vinski podrum, dok tvoja ljevica bude pod glavom mojom, a desnica me sretno bude grlila“ (4PJa 31-32).

Tražimo li samo sebe, dokazivanje samih sebe, ostat ćemo prazni jer ono vremenito stavljamo ispred duha svete molitve i pobožnosti.

Za Klaru mistika se konkretno vidi u djelima, u svakodnevnom nošenju križa, „vjerno i pobožno“ (PrKl VII,1). Govoreći o načinu rada, a to znači također podnošenje svih mogućih napora, opominje sestre neka „ne trnu duha svete molitve i pobožnosti, čemu ostalo vremenito mora služiti“ (isto,2). Često slušajući druge koji nam povjeravaju svoje patnje, borbe, padove, grijehe , imamo odgovor kako je važno moliti. No i sami često tražimo utjehu u nečemu drugom. Tužimo se na umor i iscrpljenost, a Klara nam pokazuje da je moguće desetljećima živjeti podnoseći sve oblike siromaštva ako u svemu tražimo Božje lice. Tražimo li samo sebe, dokazivanje samih sebe, ostat ćemo prazni jer ono vremenito stavljamo ispred duha svete molitve i pobožnosti. Klara je trčala, nije sustala, zato joj je u svim životnim nedaćama Zaručnikova ljevica bila pod glavom, a desnica ju njegova grlila.

I Franjo i Klara pokazuju nam običan put kontemplacije, put doista nastao Utjelovljenjem Riječi, put dostupan našemu siromaštvu. Možemo li u svom siromaštvu vidjeti Kralja slave (usp. LegKl 46)?