“O. Slavek nam je svima otvarao ta vrata i svjedočio nam beskrajno Božje milosrđe. S puno strpljenja, s vremenom koje je uvijek nalazio, s očinskom i bratskom opomenom, pozivom na obraćenje, upozorenjem, ali nikada s osudom i s nerazumijevanjem. Znao je ponekad stisnuti usne, ali ne na osudu, nego stoga što je s nama nosio naše grijehe, bio zbog njih žalostan i patio, ali se uvijek i kasnije, na samo njemu svojstven način, brinuo jesmo li bolje i kako idemo naprijed. Bio je pravi službenik Božjeg milosrđa!”, zapisao je o ovom karmelićaninu prof. dr. Željko Tanjić, danas rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.

O. Vjenceslav Mihetec rođen je u Zagrebu 1945. od roditelja Danijela i Elizabete, u obitelji s petero djece. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu napustio je studij književnosti i filozofije te je 1969. ušao u novicijat otaca karmelićana u Somboru, u Vojvodini. Studirao je na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, na Papinskom učilištu ‘Teresianum’ u Rimu, a određeno vrijeme boravio je i na gori Karmel u Svetoj zemlji. Za svećenika je zaređen 1975. u Zagrebu. Kao svećenik najduže je djelovao u zagrebačkim Remetama i u Somboru. Održao je mnoge duhovne vježbe i obnove redovničkim zajednicama, bogoslovima i svećenicima te pučke misije u župama.

U Hrvatskoj karmelskoj provinciji sv. oca Josipa obnašao je brojne odgovorne službe: devet godina bio je župnik u Župi Uznesenja BDM u Remetama, potom upravitelj svetišta Majke Božje Remetske, tijekom dva trogodišta provincijal, predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara, prior u karmelićanskim samostanima u Remetama i Krku, magistar klerika i prefekt sjemeništaraca. U Karmelskome svjetovnom redu dugi je niz godina vršio službu duhovnog asistenta zajednice u Remetama te bio provincijalni delegat za sve zajednice.

Svetište Majke Božje u Remetama prije preuređenja vanjskog prostora i potresa

“12. veljače 2023. navršila se osma godišnjica kako je Gospodinu otišao naš o. Vjenceslav Mihetec. Pamtimo njegove propovijedi, nagovore, duhovne vježbe, pouke…. Sjećamo ga se i sa zahvalnošću i radošću promatramo kako raste sjeme koje je posijao u mnogim srcima. Spominjemo ga često jer nam je bio pravi putokaz do Boga. Hvala mu za sve što nam je dao, hvala mu za duhovno vodstvo, svaku pouku i duhovno očinstvo”, poručuju iz Karmelskoga svjetovnog reda.

O. Slavek, kako su ga mnogi od milja zvali, punih sedamnaest godina surađivao je u emisiji Radio Sljemena “Hvaljen Isus i Marija” s petominutnom duhovnom meditacijom. Mnogi su čekali četvrtak ujutro kako bi čuli njegove riječi. “Tople komadiće svojega srca o. Mihetec rado je darivao u opisima raznih ljepota, prirode, svakodnevnih dragosti. (…) Puninu svoje ljubavi za svoj rodni podsljemenski i prigorski kraj često je izražavao spominjanjem njemu važnih zagrebačkih lokaliteta, od Maksimira i Ksavera do Granešine ili Čučerja. Rado je govorio o svojem Zagrebu, o duhu staroga Zagreba, a neizostavni su bili njegovi ljetni pozivi Majci Božjoj u Remete, u Remete koje su bile središte njegova svijeta. (…) Posebne poslastice kojima je o. Mihetec častio svoje slušatelje bile su cjelovite meditacije na kajkavštini kojima je oduševljavao uz velike blagdane, uz Božić i Vuzem, ponekad i tijekom godine”, zapisala je u predgovoru knjige “Hrabro naprijed, dobri i dragi ljudi – Radosna vijest oca Vjenceslava” urednica Radio Sljemena Tanja Baran.

Subraća i župljani o. Vjenceslava cijenili su i voljeli kao vrsnog animatora liturgijskih slavlja, iskrenog molitelja, poznavatelja hrvatske i remetske crkvene baštine, obnovitelja svetišta, osobu s osjećajem za siromahe, predanog propovjednika, duhovnika i ispovjednika. Službu redovitoga i izvanrednog ispovjednika obnašao je dugo godina u više samostana klauzurnih karmelićanki.

Iznimno sadržajan i bogat zemaljski život o. Vjenceslava Miheteca završio je 12. veljače 2015., u 70. godini života, 45. redovništva i 40. svećeništva.

Karmel u Mariji Bistrici

Donosimo jedan od mnogobrojnih tekstova o. Vjenceslava Miheteca, OCD.

“Za jutarnjeg razmatranja, dok mi oči počivaju na Poslanici Sv. Pavla Crkvi u Rimu, kroz prozor čujem žvrgljanje jata vrabaca, koji imaju nemalih poteškoća s mrvicom kruha, koju bi svaki htio odnijeti u svoje gnijezdo. Slijeću ispod samostanske strehe, skakuću, kljuckaju, pa uzlijeću na krunu staroga zdenca, te ju čine još kićenijom i raspjevanijom.

Gledam ih i razmišljam o svemu što me danas čeka. Koliko događaja, koliko susreta stoji na današnjem putu. Čovjek bi taj put htio učiniti putem koji vodi k Bogu. Tim bi putem želio prosuti Božju ljubav. Od mrvice kruha želio bi učiniti svečanost. Protiv tih lijepih želja kao da jurišaju vojske protivnika. Pred tim naletom čovjek počinje mijenjati i svoje misli. Pada mu na pamet kako u svoju korist preokrenuti događaje i susrete. Malo se javlja zabrinutost i strah.

Dobri i dragi ljudi, moguće nemate priliku jutros promatrati vrapce na dvorištu. Gledate i slušate svoju djecu koju treba ostaviti u vrtiću ili pred školom. Glavom vam prolaze zadaci današnjega dana, ljudi s kojima vam je surađivati. No sve su to lijepe prilike da od tih malih stvari učinimo ljepotu, radost, zadovoljstvo. Ako je moja ljubav zakočena, evo mi Božje ljubavi. Samo Bogu treba dopustiti i On će učiniti. Na jednom mjestu Isus je rekao: “Vredniji ste od mnoštva vrabaca”, hoće reći, ne budite zabrinuti, ja sam vam blizu, daj mi svoju ruku, ja ću učiniti. I od mrvice kruha zajedno ćemo učiniti svečanost.

Jedno samo ne smijemo dozvoliti, da nevolje, tjeskobe, pogibli, progonstva, moćnici i silnici, ni ikoji drugi stvor budu jači od nas. Ako ne dozvolimo da nas rastave od ljubavi Kristove, u svemu tome pobijedit ćemo po onome koji nas voli – Isus Krist. “Braćo!”, veli Sv. Pavao, “ako je Bog za nas, tko će protiv nas?”

I meni i vama zagaziti je u današnju stvarnost. Zamalo će večer. Potrudimo se vjerovati Božjoj ljubavi i nećemo se stidjeti današnjega dana. Sretno i blagoslovljeno!”