„Književnik se ne može postati. Čovjek se rodi kao književnik. Ja sam u životu želio biti sve, samo ne biti književnik. Radio sam puno poslova, ali nijedan me nije ispunio do kraja. Stalno sam vidio da nešto nedostaje“, svjedoči Prosenjak.

Biti pisac za njega je bilo iznimno zahtjevno, a problematično mu je bilo to što pisac ono najnježnije što ima u sebi stavlja pred ljude. „Ako to ljudi zgaze, onda se osjeća bijedno. Ja sam prema tome imao strah“, priznaje.

Jednom prilikom u Mađarskoj je govorio pred mnoštvom ljudi. Nije očekivao toliki broj. Tada se zapitao: „Što ću ja tim ljudima govoriti? Da sam to mogao učiniti, morao sam sebi odgovoriti na pitanje: Tko sam ja? S kojim ciljem sam tu? Odgovorio sam si: Nisam važan ja, nego istina. Ja ću njima govoriti istinu.

Istina je zapravo ono što treba svaka ljudska duša – svojim poslom i darom ti si tu da služiš ljudima“, istaknuo je Prosenjak.

Ispričao je i kako je bio u Francuskoj u kojoj je dobio dobre poslovne ponude, ali odlučio je ostati sa svojim narodom, bez obzira na okolnosti.

Kako ostati ponizan u životu?

„Vrlo lako. Gospodin se za to brine“, kaže Prosenjak.

„Dvije i pol godine života živio sam samo sjedeći na fotelji i držao sam dijete u krilu. Nisam smio zaspati jer bi dijete bilo krvavo, kao da si zaklao pijetla. Kad bih morao nekome objasniti da se dvije godine nije spavalo u kući… Sjećam se dok sam šetao gradom i pomislio: ‘Bože, kako sam ja sretan čovjek! Danas nisam bio na Hitnoj!’ Događalo se da smo dvaput dnevno letjeli autom iz Velike Gorice na Hitnu ne znajući hoće li dijete preživjeti. Ako to čovjek doživi, onda je jasno da mu se u glavi postavlja pitanje što je u životu bitno.

U životu je bilo nekoliko teškoća koje sam doživljavao kao sidro. Kad je oluja na moru, ljudi bacaju sidro: ploveće sidro, ono koje ide do dna i koje te čuva od toga da ne počneš previše fantazirati“, svjedoči.

„Zamišljam se kao jednog magarčića koji je u životu dobio malo više ‘batina’ pa sam onda postao poslušan. Pamtim da sam dobivao ‘batine’ pa u svojoj književnosti kažem ljudima: Ne idite tamo, to bi se moglo i vama dogoditi“, kaže Prosenjak te naglašava: „Književnost nije prazna stvar. Govori o životnim pitanjima koja nosi svaki čovjek sa sobom.“

Gaji li Prosenjak neku posebnu pobožnost?

„Bio sam odgojen u tradicionalnoj vjeri, ali u trenucima kušnje sve je palo. Morao sam doći do dublje spoznaje. Pitao sam se zašto svi sveci govore o molitvi. Ja bih to usporedio s ogledalom. Ako ti nekome kažeš ‘budalo’, ako on to prihvati, to ide njemu, ali ako to odbije, vraća se tebi. Dakle, svatko tko psuje, psuje sam sebi.

Molitvom rješavaš sve probleme. Ona sve može. Pitanja je samo koliko smo mi na to spremni. Molitva je neusporediva s bilo čime. Ako čovjek to ponavlja kroz određeno vrijeme, njegov život sliči na taj odraz u tom ogledalu. Zato je molitva tako silno učinkovita.

Što se događa u ispovjedaonici? Ljudi misle da popravljaju to što su pogriješili. Ispovijed je puno moćnija. Ja bih je usporedio s raketom. Kad je raketa lansirana, ona ima određenu putanju. Ako malo skrene, ne pogađa cilj kamo ide. Ispovijed vas vraća na putanju. Ona mijenja cijeli naš život.

Kad ti skreneš s putanje, to nije sudbina. Ti si donio odluku“, istaknuo je Prosenjak.

Odgoj djece

„Bio sam na jednom književnom susretu na kojem su bili dječaci koji se liječe od droge. Jedan mladić mi je ispričao kako je upao u drogu jer ga je brat nagovorio. Odlučio je priznati ocu. Otac je došao s posla, umoran sjeo na kauč. Kad mu je sin prišao da bi razgovarao, on je na njega viknuo da ga pusti na miru, da ne može u miru ni jesti… Sin se pokupio i otišao u sobu. Otac je kasnije pokušao otići do njega, no on se zaključao u sobu i od razgovora nije bilo više ništa. Tu sam si osvijestio: Postoji trenutak kad te dijete treba. Tad trebamo reagirati kao roditelji. Onda dijete sluša, onda ga zanima“, svjedoči.

„Imao sam grižnju savjesti jer sam se posvetio jednom djetetu, a imao sam ih još dvoje. Sjedio sam i sjedeći na fotelji kroz malo okno prozora vidio sam komadić neba. U toj muci sam vrisnuo: ‘Bože, što je roditeljstvo?’ To je bio takav vrisak da sam bio siguran da ću čuti odgovor. I zaista, osjetio sam baš u prsima: ‘Eto, to!’ Ma šta to? – upitao sam u ljutnji. ‘E pa to što radiš!’ Biti s djetetom – to je zadatak roditelja. Ne samo fizička prisutnost, nego biti s njim prisutan u raznim situacijama“, poručio je.

Božidar Prosenjak i sveti Josip

„Prva stvar koja mi se dogodila u vezi svetoga Josipa koja me malo bunila ili začudila je da sam upoznao neke ljude koje nisam poznavao. Jedan čovjek mi je rekao da za mene moli već dvije godine. Kasnije sam saznao da se zove Josip. Onda su mi se neki teški problemi riješili na blagdan sv. Josipa. U tom ključu počinju se događati neke stvari koje ne možete ne primijetiti“, prisjeća se.

„Kao dijete sam se razbolio, a seoske žene savjetovale su majci da mi da sirovi krumpir, od kojeg sam se kasnije otrovao. Majka me pješice nosila 17 km u Koprivnicu. Ljudi su je putem pitali kamo nosi tog malog mrtvaca. Uporno je išla i plačući stigla do bolnice. Liječnik joj je rekao da ostane u čekaonici i da će sve biti u redu ako do jutra preživim. Mati me tada zagovorila sv. Josipu. Tako da sam kasnije povezao da sve što mi se događa sa sv. Josipom nije slučajno“, svjedoči Božidar Prosenjak čije svjedočanstvo u cijelosti možete pogledati na priloženoj poveznici: