Isus to opet čini, u Markovom evanđelju, kada ozdravlja gluhog čovjeka i govori mu:  “Efata!”  (“Otvori se!”). Čovjeku su se odmah otvorile uši, njegova govorna mana je uklonjena i on je progovorio jasno. Isus im je naredio da o tom događaju nikome ne govore. Ali što im je On više naređivao da to ne čine, to su oni to više naviještali.

Ovaj put On ne naređuje samo onome koga je izliječio, već i ljudima koji su s njim, da šute o njegovoj čudesnoj milosti. Zapravo, tekst sugerira da ih je Isus nekoliko puta zamolio da o tome šute, ali bezuspješno.

Za nešto što je izgubljeno, a potom pronađeno, vrijedno je klicati, a mi smo pozvani biti svjedoci Radosne vijesti – govoriti o velikom Božjem djelovanju u našim životima.

Kad se nešto veliko dogodi u našim životima, želimo to podijeliti s drugima, a to je Isus priznao u Lukinom evanđelju, kada je govorio o ženi koja je izgubila svoj novčić: “’Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.‘” (Lk 15,8-9).

Ovo ima više smisla. Za nešto što je izgubljeno, a potom pronađeno, vrijedno je klicati, a mi smo pozvani biti svjedoci Radosne vijesti – govoriti o velikom Božjem djelovanju u našim životima.

Prije nekoliko mjeseci obavio sam cjeloživotnu ispovijed. Trebalo je više od tri sata, tijekom kojih sam doživio toliko obilje istinskog iscjeljenja – u jednom sam trenutku doslovno mogao osjetiti kako težina koja je desetljećima bila u mojim prsima jednostavno nestaje – da sam poticao svakoga tko je htio poslušati da učini isto. Pomeo sam svoju kuću i otkrio nešto što sam izgubio, i želio sam da se svi “raduju sa mnom”. Isus bi razumio moje ponašanje.

Što se toga tiče, sam je Isus priznao da je čuvanje tajni na kraju uzaludan pothvat: „’Ta ništa nije tajno što se neće očitovati; ništa skriveno što se neće saznati i na vidjelo doći.’” (Lk 8,17).

Gubavac je toliko proširio vijest tako da Isusu nije bilo moguće otvoreno ući u grad.

Možda prvo poglavlje Marka baca malo svjetla na Isusovu suzdržanost; Isus liječi gubavca i potiče ga da nikome ne kaže, nego da se pokaže svećenicima. Gubavac je toliko proširio vijest tako da Isusu nije bilo moguće otvoreno ući u grad. Ostao je vani, na pustim mjestima, a ljudi su mu dolazili odasvud.

Čitali smo priče o dobitnicima na lutriji koji se nađu pod opsadom davno izgubljenih prijatelja i članova obitelji koji žele izvući korist iz neočekivanog dobitka. Oni kojima pomognu često se vraćaju po dodatnu pomoć.

“Sretni” dobitnik počinje se osjećati poput hodajućeg bankomata, njegova ljudskost je podcijenjena, njegova osobnost više nije vidljiva ljudima koji su postali slijepi za sve osim za ono što on može pružiti, sve dok ne ponestane novca.

Potreba za tajnovitošću je prošlost.

Isusovi iscjeliteljski darovi nikada nisu mogli ponestati, ali možda je on pokušavao spriječiti siromašne mase da Ga vide samo kao sredstvo za postizanje trenutnog cilja, obezvrjeđujući njegovu ljudskost i potpuno propuštajući njegovu poruku. Takvo ponašanje dovelo je do toga da „Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani” (Mk 1,45).

Poticati ljude da nikome ne govore bila je uzaludna Isusova želja. Predobro je poznavao ljudsku narav da bi na to računao. Međutim, sve što je želio bilo je da može otvoreno hodati među ljudima koje je namjeravao otkupiti, i da ne bude prisiljen ostati vani, daleko od nas.

Potreba za tajnovitošću je prošlost. Dovedimo Isusa otvoreno u naše gradove, mjesta i obitelji, govoreći što je učinio za nas, donosi Simply Catholic.