„Bog se smanjuje da mi možemo biti veliki pred velikim Bogom!“ 

Ove riječi jednog našeg hrvatskog teologa jako lijepo opisuju značenje i poruku današnje svetkovine tj. evanđeoskog odlomka koji donosi prikaz Kristova krštenja.

Ivan Krstitelj – preteča Kristov

Na samom početku nailazimo na poniznog preteču Ivana Krstitelja. On ima oko sebe mnogo ljudi, tolikima je pomogao svojim riječima, svojim molitvama, svojim krštenjem. Svi oni prema njemu osjećaju veliku zahvalnost. Postaju čak pomalo i navezani na njega. Što god on kaže ili učini, njegovi sljedbenici to odobravaju i neprestano ga hvale. I dok bi čovjek pomislio da će mu slava udariti u glavu, on daje jedno potpuno drugačije svjedočanstvo. Upućuje na onoga zbog koga je i poslan; govori o veličini, sili i snazi onoga kome pripravlja put; govori o važnosti Isusa Krista. Krstitelj daje do znanja da poslije njega dolazi onaj koji je toliko velik da on nije dostojan ni sagnuti se pred njim.

Spasenje je ono što nam je potrebno

Svjestan je da je njegovo krštenje samo vodom, a da će Krist krstiti Duhom Svetim. To krštenje će biti snažnije. To krštenje će davati život, davat će spas. Spasenje je ono što nam je potrebno. Možemo se mi u određenom okruženju osjećati lijepo i ugodno, može netko govoriti lijepo i nadahnuto, ali ako nije usmjeren prema Kristu, prema spasenju, onda od toga imamo samo trenutno zadovoljstvo, a vječnost nam promiče.

A Ivan Krstitelj je uistinu pravi preteča Kristov. Svojim ponašanjem pokazuje kakav je u biti onaj koji ima doći.

Svoju veličinu pokazuje kroz malenost

I onda dolazi Isus Krist i prilazi Jordanu. Time pokazuje svoju veličinu kroz poniznost, kroz malenost. Nije došao praćen povicima i oduševljenjem mase. Nije htio da pred njima idu trube i najave njegov dolazak nego dolazi tiho i skrovito.

Evanđelist Matej Kristovo krštenje prikazuje sasvim jednostavno, bez nekog kompliciranja i prevelikog opisivanja. Niže događaje jedan za drugim. Svojim krštenjem od Ivana Krstitelja, od čovjeka, Isus, Božji sin, pokazuje da postupa drugačije od nas.

Isus, Božji sin, pokazuje da postupa drugačije od nas

Mi često tražimo neko svoje prvenstvo, često puta sami sebi iskazujemo neke časti, često puta se napuhujemo u svojoj veličini i ne dopuštamo da nam nešto bitno i veliko učini bilo tko, a pogotovo ne dopuštamo da nam bitne i važne stvari u životu naprave oni koje smatramo manje časnima i manje zaslužnima od nas samih.

Isus iz Nazareta ne opterećuje se time. Naprotiv, on želi primiti krštenje od Ivana. Ne gleda na neke sitnice koje su u našim očima ponekad velike, nego gleda na ono bitno. On nema grijeha koje bi trebalo isprati, ali ovim činom on postaje solidaran sa svima nama kojima je potrebna kupelj krštenja da bismo se oprali od zadaha grešnosti. 

I nad nama se otvara nebo

Nakon samog krštenja događa se nešto čudesno. Po izlasku iz vode otvaraju se nebesa a Duh Sveti dolazi i objavljuje Boga svijetu. Duh Sveti, kroz glas koji se ori, govori da je to onaj koji je Božji Sin. Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti međusobno žive u neprestanom odnosu neizmjerne ljubavi, a sada Sin započinje svoje javno djelovanje. Odriče se svoje uzvišenosti da bi nas učinio velikima. To mu trebamo povjerovati i to mu trebamo dopustiti.

Odriče se svoje uzvišenosti da bi nas učinio velikima

Kao što se nad Kristom otvorilo nebo, isto se događa i s nama. I nad nama se otvara glas i prisutnost Duha Svetoga. Kad iz poplava svoje krivnje i iz voda svoga straha pogledamo gore prema nebu, i nad nama se otvara nebo. Ono nam govori da smo ljubljeni i dragocjeni. Ne trebamo si tada više predbacivati stare grijehe i neprestano ih se sramiti nego u poniznosti prihvatiti Božju ljubav koja nas čini svojom djecom. Ta ljubav nas preporađa i preobražava. Kada ona progovori u našem životu više ništa nije isto. Ono što je bilo tamno i prljavu, biva oprano i čisto. 

Biti priznat nečijim djetetom nije mala stvar

Braćo i sestre, ovaj događaj Božje ljubavi neprestano se događa u našem životu jer je nastavak onoga što se dogodilo u sakramentu krštenja. Postali smo djeca Božja. Biti priznat nečijim djetetom nije mala stvar. Priznati nekoga svojim djetetom znači: volim te takvog kakav jesi; ne gledam tvoje mane nego ponajprije želim uočiti i otkrivati ono gdje smo slični jedno drugome. Time što smo Božji sinovi i kćeri, Gospod nam priznaje da je u nama mnogo toga dragocjenoga, nadnaravnoga, Božjega.  

Time što smo Božji sinovi i kćeri, Gospod nam priznaje da je u nama mnogo toga dragocjenoga

Draga braćo i sestre, na današnju svetkovinu krštenja Gospodinova objavljena je slava Isusa Krista, slava ljubljenoga Sina. Kao što kaže sveti Hipolit „to je onaj koji je gladovao, a mnoge tisuće nahranio, onaj koji se umarao a umorne odmara, onaj koji nije imao gdje glavu nasloniti a cijeli svemir drži u ruci, onaj koji je trpio a sve bolesti liječi, onaj koji je bičevan bio a svima daje slobodu, onaj čija su rebra probodena a Adamovo je rebro zacijelio“. 

Danas završava božićno vrijeme. Jesmo li kroz ove dane uistinu dopustili da se nad nama otvori nebo ili smo možda bili previše zagledani u svoje probleme i obveze?

Neka oni koji promatraju naše riječi i djela, upoznaju Božje lice

I dok nam je veliki dar darovan time što se zovem Božjom djecom, dan nam je zadatak da to uvijek ostvarujemo i odražavamo u svome životu. Na osnovu ponašanja djece, ljudi često puta zaključuju o tome kakvi su roditelji. Neka oni koji promatraju naše riječi i djela, upoznaju Božje lice. Gledajući našu dobrotu, poniznost, ljubav i zajedništvo neka shvate da je takav – i još bolji – naš nebeski Otac.