O nastojanju oko novih duhovnih zvanja za Hrvatsku katoličku mrežu piše fra Mate Bašić, OFM, voditelj Povjerenstva za promicanje duhovnih zvanja Hrvatske redovničke konferencije.
Piše fra Mate Bašić
Danas često mislimo da je duhovni poziv, neki izvanredni način na koji Gospodin dopire do ušiju budućeg prezbitera, redovnika ili redovnice. Takvom poimanju, svakako je pridonijelo mistificirano predstavljanje svetaca kroz povijest Crkve, gdje onda nalazimo legende, da je na primjer, sv. Antun Padovanski, od samog začeća bio toliko svet, pa je već kao dojenče, možda i prije samoga krštenja, petkom postio od majčina mlijeka. Također, slično se može čuti i o sv. Franji iz Asiza, kojeg je majka Pika, da bi bio što sličniji Kristu, naumila roditi u štali, iako je bila žena dobro situiranog trgovca platnom i vjerojatno imala pogodno mjesto za rođenje maloga Ivana, koji kasnije dobiva ime Franjo.
Ne kažemo da i ovakvi primjeri nisu nemogući, ali možda previše mistificiraju ljude, osobito duhovni poziv, te tako dokidaju poziv na svetost, kao životni put svakog pojedinca. Vjerojatno, iz istih razloga, Sveta Crkva, po Dekretu »Presbyterorum ordinis – Dekret o službi i životu svećenika«, jasno piše: »Ipak se od toga Gospodinova zova nipošto ne smije očekivati kao da bi na neki izvanredan način imao doći do ušiju budućeg prezbitera« (PO 11). Isti Dekret napominje da sam »Krist do svršetka svijeta mora imati svoje svećenike, da kršćani ne bi nikada bili poput ovaca koje nemaju pastira. Apostoli su, priznajući ovu Kristovu odluku i poticani Duhom Svetim, smatrali svojom dužnošću da izaberu službenike koji će biti sposobni i druge poučavati. To poslanje izabiranja zaista spada na samo svećeničko poslanje, kojim prezbiter postaje udionikom u brizi za cijelu Crkvu…«
Učitelji i svi oni koji se na bilo koji način brinu oko odgoja dječaka i mladića, a poglavito katolička udruženja, trebaju se truditi da tako utječu na razvoj mladih koji su im povjereni da bi mogli osjetiti Božji poziv
Osim toga, dužnost je svekolikog kršćanskog naroda na različite načine surađivati na tom polju – da Crkva uvijek ima svećenike koji su potrebni za ostvarenje njezina božanskog poslanja, što potvrđuje i »Dekret o svećeničkom odgoju – Optatam totius«, u kojem stoji: »Dužnost promicanja svećeničkih zvanja spada na svu kršćansku zajednicu, a to joj je činiti ponajprije punim kršćanskim životom. Ovome najviše pridonose kako obitelji, koje oživljene duhom vjere, ljubavi i pobožnosti djeluju kao prvo sjemenište, tako i župe u čijem plodnom životu sami mladi sudjeluju. Učitelji i svi oni koji se na bilo koji način brinu oko odgoja dječaka i mladića, a poglavito katolička udruženja, trebaju se truditi da tako utječu na razvoj mladih koji su im povjereni da bi mogli osjetiti Božji poziv« (OT 2), a od kojeg se »nipošto ne smije očekivati kao da bi na neki izvanredan način imao doći do ušiju budućeg prezbitera.« (PO 11).
»Sveti sabor preporuča u prvom redu već provjerena sredstva takove suradnje sviju, a to su žarka molitva, kršćanska pokora, ali i svakim danom produbljivan odgoj vjernih kršćana, koji se postiže bilo propovijedanjem i katehezom ili/i uporabom raznih sredstava društvenog priopćavanja i to tako što će se razjašnjavati potreba, narav i vrsnoća svećeničkog poziva. Treba da Djelo promicanja zvanja širokogrudno prelazi granice pojedinih biskupija, naroda, redovničkih obitelji i obreda, imajući u vidu potrebe opće Crkve.« (OT 2). Sukladno s rečenim, ne treba očekivati neko nadnaravno čudo, neki znak, želja za služenjem i istinska pashalna radost svećenika, vjernicima stavljaju pred oči uzvišenost i potrebu svećeništva.
Ne smije se mogućem kandidatu ili kandidatici predstavljati duhovni poziv kao volja samoga Boga za njegov život, po Ocu, Sinu i Duhu Svetom
Zato su svećenici pozvani pomagati one koje su razboritim prosuđivanjem ocijenili sposobnima za takvu službu, za koje nisu imali neko posebno viđenje ili čuli glasovnu poruku samoga Oca na nebesima – poštujući njihovu punu vanjsku i unutrašnju slobodu – mogli poticati i pripremati kako bi ih jednom biskup mogao pozvati. S obzirom na to, ne smije se mogućem kandidatu ili kandidatici predstavljati duhovni poziv kao volja samoga Boga za njegov život, po Ocu, Sinu i Duhu Svetom, jer poticatelj, tko god bio, ima neki posebni dar, pa mu se sam Gospodin Isus ili Djevica Marija obraća, te traži da određena osoba bude njegov svećenik, redovnik ili redovnica, već uvijek – punu vanjsku i unutrašnju slobodu osobe – pomoći osobi u razabiranju i prosuđivanju iz znakova po kojima razboriti kršćani danomice spoznaju Božju volju, volju koja u svemu želi u služenju potrošiti svoj život za spasenje ljudi.
Svi smo pozvani ne pozivati u ime Kristovo druge, već poticati, prije svega vlastitim životom
Sve u svemu, svi smo pozvani, ne pozivati u ime Kristovo druge, već poticati, prije svega vlastitim životom, i stvarati svojim kršćanskim primjerom ozračje u kojem će netko moći čuti glas Božji. No, taj »glas Božji koji zove očituje se na dva različita načina: unutrašnji i izvanjski. Unutrašnji je glas Božje milosti, glas Duha Svetoga, glas neizrecive u unutrašnje privlačnosti, koju izvodi tihi, a ipak tako snažan Gospodinov glas u neistraživoj dubine ljudskog duha same osobe, što može biti i samo promišljanje o svećeničkom i/ili redovničkom životu. Izvanjsko očitovanje glasa Božjega očituje se kroz ljudsko, zamjetljivo, društveno, pravno, konkretno, kao glas ovlaštenog službenika Božje Riječi, apostola, hijerarhije, onoga koji propovijedanjem potiče vjeru, a vjera, prema apostolu Pavlu, dolazi od propovijedanja«, od slušanja – »fides ex auditu« – kako ta očitovanja glasa Božjega objašnjava sveti papa Pavao VI.
Zbog toga nismo pozvani i ne bismo smjeli drugima govoriti: Isus ili Marija žele da ti budeš svećenik, redovnik ili redovnica; jer se takav način protivi svakom obliku slobode savjesti, te bi samim time, takvo ređenje ili redovničko zavjetovanje bilo nevaljano, već smo pozvani životom poticati te »smisao i mjesto svećeničke ili redovničke službe živo podcrtavati, jer su u njima, s tolikim teretima povezane tolike radosti, i pogotovo što se u njima – prema naučavanju Otaca – može dati Kristu najveće svjedočanstvo ljubavi.« (Usp. PO 11).
Želim li dati Kristu najveće svjedočanstvo ljubavi?