Sveti Šarbel rođen u sjevernom Libanonu 8. svibnja 1828. kao Youssef Antoun u sedmeročlanoj obitelji. Od malih nogu želio je postati redovnik. Pomagao je svojoj obitelji brinuti se za malo stado i često odlazio u špilju moliti pred Blaženom Djevicom Marijom.

Postao je redovnik s 23 godine, svećenik s 31, a zatim pustinjak s 46 godina.

Ova špilja postala je njegov oltar i prvo pustinjačko utočište. Kada je postao redovnik libanonskog maronitskog reda, uzeo je ime „Šarbel“, prenosi ChurchPop.

Nitko nije vidio lice svetog Šarbela dok je bio živ.

„Ljudi nikada nisu vidjeli njegovo lice dok je bio živ. Uvijek je držao glavu pognutu u crkvi, na poslu ili dok je hodao, uvijek gledajući u tlo“, posvjedočio je o. Mansour Awad i knjizi „Tri svjetla s istoka“.

„Podizao bi pogled samo prema nebu. Kad je bio u crkvi, uvijek je bio okrenut prema oltaru s pogledom uprtim u tabernakul. Međutim, kad je umro i ležao licem prema gore, oči su mu bile zatvorene, još uvijek nije gledao nikoga, baš kao i za života.“

Doživio je moždani udar dok je 16. prosinca 1898. molio ovu molitvu: „Oče Istine, evo Sina Tvoga, žrtvu Tebi ugodnu, primi žrtvu Onoga koji je umro za mene…“

Nakon smrti o. Šarbela, jedan redovnik „vidio je svjetlo… kako kruži oko tijela oca Šarbela“. Umro je na Badnjak 1898. godine.

O. Mansour napisao je u spomenutoj knjizi da se tijelo oca Šarbela nalazilo ispred oltara oko kojega je izbijala svijetlost.

„Redovnik je ugledao svjetlost kako izbija iz vrata tabernakula, kružeći oko tijela oca Šarbela, polako se uspinjući do lustera iznad lijesa i natrag do tabernakula.“

Mnogi ljudi, uključujući kršćane i muslimane, izvijestili su o svjetlosti koja je obasjavala grobnicu svetog Šarbela nakon njegove smrti. Njegovo tijelo je više puta iskopano. Crkvene vlasti su ga pronašle potpuno neraspadnutim.

Moćan zagovornik

Sveti Šarbel najpoznatiji je po svom snažnom zagovoru za bolesne. Mnoga čuda dogodila su se preko njega, a ozdravljenje sestre Marije bilo je jedno od čuda koje je potvrdila Katolička Crkva koje je dovelo do beatifikacije libanonskog pustinjaka.

Tridesetogodišnja sestra Mirjam Abel Kamary iz Družbe sestara Presvetog Srca Isusova i Marijina u Bikfayi 1936. godine oboljela od čira na želudcu. Gušterača, žučnjak i bubreg bili su joj slijepljeni, što je uzrokovalo nekontrolirano povraćanje i paralizu desne ruke. Podvrgnuta je više neuspješnih operacija.

Povraćala je sve što je jela, zubi su joj se pokvarili i hodala je sa štapom.

Nakon što je čula za zagovor svetog Šarbela, zatražila je njegovu pomoć. On ju je potom blagoslovio u snu, a kasnije je posjetila grob oca Šarbela u Libanonu. „Čim je dotaknula nadgrobnu ploču, osjetila je struju u leđima.“

„Dok se molila blizu lijesa, ime svetog Šarbela pojavilo se uklesano na pločici, prekriveno kapljicama sjajnog znoja. Obrisala ga je šalom, a zatim ga utrljala na zahvaćeno područje. Tada je ustala i prohodala, što je izazvalo uzvike radosti zbog njezina ozdravljenja.“

Po zagovoru libanonskog pustinjaka zabilježena su iscjeljenja od raka, moždanog udara, cista i ozdravljenje prijevremeno rođenog djeteta.