Fra Nikola, kada ste prepoznali da vas Gospodin zove na posvećeni život? Kakav je bio vaš put, jeste li odmah odgovorili ili vam je trebalo vremena da poziv prihvatite?

Ovo pitanje kod mene, kao i kod svih drugih, ne može biti odgovoreno kratko i nikada onako kako drugi očekuju. Većinom oni koji slušaju svjedočanstva drugih očekuju neke prevrate poput onog u životu sv. Pavla. Većina naših svjedočanstava nije takva. Tako ni moje nije jedno od tih. Već kao dijete služio sam kao ministrant u župi. Nije teško onda zamisliti da se djetetu poput mene misao da i sam postanem svećenik dođe u pamet i poremeti koji plan. Naravno, kao dijete o tome nisam mogao ozbiljno promišljati, pa je to na toj razini i ostalo. U osmom razredu postajem dio franjevačke mladeži u svojoj župi u Posušju. I tu sam upoznavao lik i djelo sv. Franje Asiškoga.

U drugom srednje odlazim s mladima iz Hercegovine na hodočašće u Asiz na tjedan dana. Izlaskom iz male crkvice, Franji najdraže, Porcijunkule, u sebi sam osjetio nešto kao spoznaju da trebam biti franjevac.

I nije bilo lako nositi se s tim. Imao sam već neke svoje planove i želje, a franjevaštvo se nije uklapalo u to. Očekivanja obitelji su, također, bila drugačija. Brat je krenuo tim putem prije mene i mislio sam da je to dovoljno. Očito je da nije ispalo ništa po mojim planovima. Na neki način sam odgovorio odmah, ali je trebalo vremena da to prihvatim. Odlaskom na studij elektrotehnike po završetku srednje škole, iako mi je sve dobro išlo, nisam imao u sebi mir. Bilo mi je žao što Bogu barem nisam dao priliku. Nakon što sam se odvažio na to da Mu pružim priliku, otišao sam u postulaturu i put formacije me doveo sada do službe na župi Humac kao župnog vikara i pomoćnog odgojitelja novaka u našem samostanu.

Zašto ste odabrali baš franjevački red?

Iskreno, nisam poznavao ništa drugo u vrijeme kada sam donosio odluku a i, kako sam već napisao, Franjin lik me potpuno osvojio a odlazak u Asiz trajno obilježio. Bilo je teško odabrati bilo što drugo kad je duša već tako oblikovana. Kasnije su se pojavljivale misli o promjeni zajednice ali je srce uvijek ostalo vjerno onome što je osjetilo. Teški su bili ti trenutci dok sam se lomio oko prelaska u drugu zajednicu. Ali Bog se onda potrudi izvršiti ono što je potrebno da Ga ponovno susretnem i shvatim da je ova zajednica tamo gdje me Bog želi i treba.

Kako doživljavate franjevačku karizmu i što vas njoj najviše privlači?

Kada bi ovo pitanje o franjevačkoj karizmi danas postavili ljudima, ne samo franjevcima nego i drugim vjernicima, vjerujem da bi odgovori bili različiti. I teško je nekako ograničiti franjevačku karizmu. Ja sam je doživio izrečenu u prvoj rečenici Pravila gdje Franjo piše: “Život i pravilo manje braće jest ovo: živjeti evanđelje Gospodina našega Isusa Krista.” I rekao bih da je upravo to franjevaštvo – živjeti evanđelje. Kao što je onda Franjo obnovio Crkvu, tako danas i mi koji idemo njegovim stopama, trebamo danas obnavljati Crkvu upravo životom po evanđelju. Što me najviše privlači? Sloboda koju čovjek dobije kada odluči živjeti s Kristom i za Krista. U toj slobodi čovjek počne živjeti punim plućima. Otuda dolazi i radost koju mnogi vežu za franjevce. Radost zbog iskustva slobode od svijeta i drugih i slobode za Krista.

Fra Nikola, što vam sv. Franjo osobno znači?

Teško je zarobiti u riječi što mi znači onaj čije stope pokušavam slijediti da bih došao do Isusa Krista. Ne mogu sada odgovoriti na to pitanje a da izreknem sve. Vjerujem da će ono što ću ipak napisati dovoljno reći o tome koliko mi znači sv. Franjo. Upravo zbog njega i poziva da ga nasljedujem odlučio sam ostaviti sve što sam do tada imao. Brojnu obitelj (imam još 4 brata i 3 sestre), prijatelje, želje i snove. Sve ono što sam mislio da imam i da trebam biti. Ono što sam mislio da me čini bogatim. Sve to sam ostavio da bih pošao njegovim stopama. A što sam dobio zauzvrat? Puno više nego sam ikada za sebe mogao zamisliti ili sanjati. Bog kao da je od mene uzeo cijeli svijet koji sam tada imao i dao mi cijeli svemir. Dobio sam braću s kojima polako koračam prema Kristu. Dobio sam prijatelje koji su mi pokazali samu Božju blizinu i ljubav. To je tek mali dio onoga što sam primio kroz franjevaštvo. Što mi osobno znači sv. Franjo? Rekao bih: put do vječnosti.

Je li sv. Franjo aktualan i u današnjem vremenu, 800 godina nakon njegove smrti?

Činjenica da i danas postoji toliko mladih koji žive u raznim zajednicama koje se nadahnjuju upravo životom sv. Franje govori da je on i danas aktualan. U vrijeme kad sam bio član franjevačke mladeži u Posušju bilo nas je, u jednom trenutku, skoro 500. U prosjeku 350/400. A župa nije toliko velika. Ali su potrebe mladoga čovjeka takve da ima želju s nekim se usporediti. S nekim bliskim hoditi do svetosti.

A Franjo je takav. Trubadur. Veseljak koji je otkrio ljepotu Božju i nju pokazivao i živio s drugima. Nije teško pristati uz takav lik i uz njega zavoljeti ono što nam je prije bilo gorko, kako kaže sv. Franjo.

Ali i još više od toga – poziv da se obnovi Crkva i danas jednako odjekuje u povijesti i Gospodin računa sa svima nama. Ne samo s franjevcima nego i sa svima koji su kršteni u Kristovo Ime. Sve nas treba da budemo odvažni svjedoci i autentičnim životom obnovimo Crkvu. Vjerujem da nam i danas treba jedan sv. Franjo da nam pokaže kako je lijepo biti Kristov. Vrijedilo bi, mislim, odvažiti se pokušati to i postati.

Vjerujem da u susretima s ljudima upoznajete mnoge koji su oduševljeni životom i porukom sv. Franje. Kakva su vaša iskustva u tim susretima?

Hercegovina je trenutno toliko obilježena sv. Franjom da samo u franjevačkoj mladeži imamo 1700 ljudi u 20ak bratstava. Uz njih tu je i Franjevački svjetovni red, časne sestre i mi, franjevci. U susretu sa svima od njih čovjek uvijek može čuti različite detalje koji oduševljavaju. Detalje koji su oduševili njih a kasnije i one koji ih slušaju. Slušanje iskustva drugoga uvijek je obogaćujuće i tako je i u ovom slučaju. Čovjek se vrati na svoje izvore, obnovi svoj poziv i počne opet živjeti oduševljeno.

Mlada misa fra Nikole Jurišića

Do sada nisam uspio susresti nekoga tko nije oduševljen sv. Franjom. Susreo sam i neke ljude koji nisu kršćani, ali ih je lik sv. Franje oduševio. Doduše, neke iz pacifističkih razloga, ali opet, dotaknuo je i njih. Možda i potaknuo da malo dublje proniknu u njegov lik i upoznaju Krista. Čud(es)ni su puti Gospodnji!

Franjevačka obitelj jako je velika – od franjevačke mladeži, trećeg reda do više muških i ženskih redova koji nasljeduju duhovnost sv. Franje. Kako je biti dio tako velike obitelji?

Biti dio tako velike obitelji velika je stvar. Čovjek zna da ni u jednom trenutku svoga životnoga hoda nije sam. Uvijek ima nekoga tko ga razumije. I onda kada je lijepo i kada je teško hodati ovom stazom.

Nije uvijek lagano biti franjevac, ali je uvijek lijepo. I to saznanje da nisi sam, da ima i onih mladih koji oduševljeno žive ovim načinom života, svima nama daje vjetar u leđa da se još više trudimo i dajemo za druge.

Da još više služimo Kristu u drugima, kako je to govorio i sv. Franjo. U isto vrijeme – biti dio te obitelji velika je i odgovornost. Nije potrebno puno da postanemo loša reklama Evanđelju. A još manje je potrebno onima koji su javno obećali živjeti Evanđelje. Tada se i najmanja pogrješka može skupo platiti u očima onih koji nas promatraju. Ali, ipak, prevladava ovaj prvi osjećaj – ljepota zajedničkog pripadanja Kristu i ustrajnog hoda do Njega.

I za kraj, što biste poručili našim čitateljima povodom svetkovine sv. Franje?

Dvije stvari koje je Franjo govorio braći: “Propovijedajte! Ali kada je potrebno koristite i riječi!” i “Braćo, započnimo ispočetka jer smo do sada ništa ili vrlo malo učinili!” Usudimo se i mi danas, poput sv. Franje onda, živjeti Evanđelje. Tada nam za propovijedi neće trebati riječi, a Crkva će dobiti novu snagu koja će u potpunosti obnoviti cijelu Crkvu.

Pri tome se od nas traži da svojim životom proslavljamo Boga na one načine koje On od nas traži.

Ponekad nam se može učiniti da smo učinili dovoljno i kako je vrijeme da netko drugi zauzme naše mjesto. Tada neka nam poticaj bude ona druga riječ koju je Franjo govorio braći: “Započnimo ispočetka!” Neka vas sve uvijek prati zagovor sveca koji je za života zaslužio naziv alter Christus (drugi Krist) jer je na svome tijelu nosio i svete Rane Kristove. Neka Bog blagoslovi svaki vaš korak u svetosti!