Budi dio naše mreže

Hrvatski branitelj i ronilac sagradio kapelu pod morem, a život posvetio iznošenju tijela iz morskih bezdana do posljednjeg počivališta

Neobično je i neuobičajeno da se kapela nalazi pod pučinom. A još je neobičnije i neuobičajenije što se iza toga čina i zavjeta krije. Kapela je polovica priče (i vrhunac) o jednom nesvakidašnjem životu - Vinkovom. Njegova plemenitost osobu koja ga upozna pogodi poput zvonkog Bubnja, kako ga svi zovu. Latinsko porijeklo imena Vinko – Vincentius, znači - onaj koji pobjeđuje. Sv. Vinko je činio djela milosrđa. Baš to, hrabrost i milosrđe, i to u području potrage za nestalim ljudima, u sebi sabire naš bibinjski Vincentius. Njegov život vrijedan je dokumentarne ekranizacije na ponos Hrvatske koja je takvog sina rodila. Izronila.

/ Ines Grbić

Nije česta pojava da se u moru nalazi crkvica. A Hrvatska i to ima. U podmorju našeg Jadrana, u blizini ugljanskog otočnog mjesta Kukljica, nalazi se zavjetna kapela Sv. Nikole biskupa. Trodimenzionalni kameni objekt, kapela u moru, u koju i čovjek može ući i u njoj se pred križem i pokraj Gospinog kipa pomoliti. Kada zaroni.

Njen je idejni tvorac, graditelj i postavljač Vinko Šimunić Bubanj (70), rodom iz Bibinja. Čovjek duše velike kao Velebit na kojemu nas je kao hrvatski branitelj čuvao odolijevajući buri, snijegu i ledu, srca širokoga kao Jadransko more čije dubine pohodi i poznaje kao svoj dom. I visok je i dubok taj skromni, staloženi, koncentrirani, dragi čovjek Vinko. Svemu on, nama smrtnicima nepojmljivo, hrabro u oči gleda – i smrti samoj. I to kakvoj i kako!

Vinku je prioritet bilo traganje i spašavanje stradalih u nesrećama čija je posljedica potapanje ljudi u moru, a kasnije i obuka novih ronilaca da nastave njegov rad.

Neobično je i neuobičajeno da se kapela nalazi pod pučinom. A još je neobičnije i neuobičajenije što se iza toga čina i zavjeta krije. Kapela je polovica priče (i vrhunac) o jednom nesvakidašnjem životu – Vinkovom. Njegova plemenitost osobu koja ga upozna pogodi poput zvonkog Bubnja, kako ga svi zovu. Latinsko porijeklo imena Vinko – Vincentius, znači – onaj koji pobjeđuje. Sv. Vinko je činio djela milosrđa. Baš to, hrabrost i milosrđe, i to u području potrage za nestalim ljudima, u sebi sabire naš bibinjski Vincentius. Njegov život vrijedan je dokumentarne ekranizacije na ponos Hrvatske koja je takvog sina rodila. Izronila.

Prije opisa podmorske kapele sv. Nikole, dragi čitatelji, poticaj da najprije saznate nešto o tom Bubnju u prvom dijelu teksta. Jer baš će vam Vinkova životna pozadina i ono što je proživio najbolje pokazati zašto je odlučio kapelu u more porinuti, za trajni je molitveni znak i zahvalni spomen u moru ostaviti.

Po upoznavanju takvog ‘dna’, tragedije ljudske egzistencije, još više će vam zasjati ljepota i nakana kapele sv. Nikole. Tada će vam sve biti obasjano – zašto je Vinko kapelu pod morem u zahvalnosti Bogu za zaštitu svog života, i kao vapaj Bogu za zaštitom svih budućih putnika na moru i kopnu, kao svoj zavjet odlučio izvršiti.

kapela Sv. Nikole biskupa pod morem / Foto: Privatni arhiv

Vinko je vrhunski ronilački instruktor, to je položio 1971. g. Ima najviši stupanj u ronilačkim vještinama, instruktor je s tri zvjezdice po Cmasu – to je međunarodna asocijacija s najvišom kategorijom ocjene ronilaštva. Bavi se ronjenjem 52 godine. I sam je doživio ronilačke nezgode i razne opasnosti. U svom ronilačkom življenju bio je svjedok brojnih nesreća ljudi. Vinku je prioritet bilo traganje i spašavanje stradalih u nesrećama čija je posljedica potapanje ljudi u moru, a kasnije i obuka novih ronilaca da nastave njegov rad. Vaditi preminule iz podmorja i podvodnih površina bila je Vinkova životna misija i stručno djelovanje do prije deset godina, a završetak te spasilačke misije bilo je izgradnja i postavljanje kapele sv. Nikole u more 2010. g.

Gdje god je bila nesreća pod morem, rijekom, jezerom, u špiljama, svugdje sam išao dragovoljno.

Vinko je bio zapovjednik Grupe za traganje i spašavanje na moru, jezerima i rijekama, jer prije na središnjem dijelu Jadrana nije bilo ljudi koji bi to osposobljeno uspješno radili. Štoviše, Vinko bi dolazio u pomoć nakon nekog vremena, kada potraga za ljudima ne bi dala rezultata. „Najprije su u potragu za ljudima išle specijalne ekipe iz Splita, Šibenika. Kad to nitko ne bi mogao odraditi, onda bih išao ja. Pokrivao sam područje od Zadra do Senja, cijelu Liku, Šibenik i cijelu BiH. Gdje god je bila nesreća pod morem, rijekom, jezerom, u špiljama, svugdje sam išao dragovoljno. Izvadio sam više od stotinu nesretnih ljudi, muškaraca, žena i djece koji su doživjeli havariju na moru ili su automobilima sletjeli u more i ponore. Onda najprije tražite automobil“, kaže Vinko.

Foto: Privatni arhiv

Po konkretnom opisu Vinkovih postupanja želimo, dragi čitatelji, da vam zasja veličina toga, u rijetkom dobročiniteljskom radu fokusiranog, iznimno dobrohotnog čovjeka. Nije se Vinko ničim ovim hvalio. Sav ovaj sadržaj plod je niza mojih začuđenih potpitanja u stavu divljenja da jedan neobično običan čovjek sebe toliko fizički, psihički i duhovno za drugoga (i to preminuloga, i to do kojih dubina i bespuća) izlaže. Bila sam u nevjerici da čovjek preda mnom tako hrabro i trezveno u tijelo (kakve?) smrti gleda.

Toliko sam bila u neznanju i nemogućnosti poimanja što je taj čovjek radio, da sam ga pitala, nakon što mi je već neke radnje opisao, „Jeste li kad mrtve ljudi iz mora izvukli?“. Vinko mi odgovori: „Pa to su mrtvi“. Vinko ni u jednom trenutku nije spomenuo riječ ‘leš’. Vinku je i umrli čovjek – čovjek nadasve i najprije, bez smrtne kvalifikacije. Čije pronađeno tijelo želi bližnjima predati i koje treba dostojno pokopati.

Na pitanje koliko je tjelesa iz podmorja izvadio, kaže: „Oko stotinu ljudi. Ali, ‘ko da je to bitno? Niti je to za brojiti!“. Toliko poštovanje prema životu Vinko ima. On život, pa i mrtvi, ne želi svesti na broj ni prebrojavanje. Niti spominje riječ mrtvi, nego – ljudi!

Nadolazeći ulomak može biti potresan, mučan. Ali to je dio realnosti o kojoj mnogi nikad nisu ni pomislili. Rijetki u tu sferu zalaze. Rijetki su na tu izvanrednost pozvani i za to osposobljeni. Nije česta pojava takvog stradanja, a kad se dogodi, osobito potresa.

Godinama je sanjao mrtva tijela koja je nalazio. Ali nije bilo toga što bi ga natjeralo da svoju duhovnu, tjelesnu i mentalnu snagu ne daruje potrazi nestalih.

Ovako je izgledao Vinkov ‘susret’ sa stradalim u moru. „Kada bi čovjek rukom držao volan auta, morao sam svaki prst lomiti malo po malo, u zglobu. Onda ruku lomite u laktu, pa u ramenu – ako tijelo čovjeka želite izvući vani. Inače ga nikako ne možete izvući. To je jako neugodan osjećaj, ali ili tako ili nikako. Nije to za običnog čovjeka. Kad sam to počeo raditi, meni su najprije bili šokovi. Kada u moru idete prema čovjeku, najbitnije je da vas ne gleda u lice. Izbjegavao sam vidjeti čovjeka u lice. Svatko tko je imao naočale, nikad ih nisam skidao, jer morske vrste najprije oči pojedu. Tako da je to jako jezivo i ružno za vidjeti. Nisam htio niti obitelji (poginulih) upoznavati, a to sam radio najviše zbog obitelji. Najviše radi obitelji! To mi je bilo kao neka moralna obveza da to odradim. I onda bih se pokupio u auto i iša ća. Teško mi je bilo upoznavati obitelji. I ne daj Bože, da bih bilo kome to naplatio. Iako su stvarno svi bili fer i nudili. Ma ne bih to učinio. Pitanje je bi li živio, da sam tako radio. To bi mi bio veliki teret, da sam to naplatio. Nema šanse“, poručuje Vinko.

Foto: Privatni arhiv

Bilo je mrtvih čija su tijela bila u fazi raspadanja, bilo je ljudi čiji su komadi tijela bili rasuti, pa od čovjeka koji je imao 80 kg, nađe 15 kg komadića tijela. Neke nestale ne bi se moglo naći. Godinama je sanjao mrtva tijela koja je nalazio. Ali nije bilo toga što bi ga natjeralo da svoju duhovnu, tjelesnu i mentalnu snagu ne daruje potrazi nestalih. „Spašavalo me to što sam izbjegavao vidjeti nekoga direktno u lice. Znao sam se postaviti fizički da ne vidim to lice, a da tijelo iznesem svojim rukama u izronu. A što kažu, boj se živih ljudi, a mrtvima spokoj. Jako sam iskusan. U moru sam razmišljao samo o ljudima, da ljude izvadim“, kaže Vinko. U akcijama nalaženja uvijek je bio sam. „To nije za svakoga“, ističe. Pokušao je jedanput sa suradnikom, kada je tražio na 60 metara dubine, no taj mu je „napravio paniku, nije ni ronio jer je bio led i snijeg“.

Na umjetnom jezeru kod Perušića tražio je mladića pristiglog iz Njemačke. Imali su trag koji vodi do jezera, a nije bio u povratu. „Jezero je bilo 30 m dubine. Nije se vidjelo ništa, mutno, dolje su stabla, vodenice. Temperatura je bila osam stupnjeva. Skoro nisam više mogao ni disati od gustoće zraka. Vraćao sam se natrag, kad napipam nešto robe, glavu i našao sam ga. Uhvatio sam tijelo za ruku i vidim da mi to lagano ide. Onda mi je sijevnulo, ‘Ajme, to se odijelila ruka iz ramena’. Onda sam je brzo vratio natrag, vezao rukave i tako ga izvukao. Isto ljeto, na drugoj strani, jedan mladi vojnik je bio u moru, rekli su da je skakao pa potonuo. Isto sam ga našao. Tada se skoro dogodila tragedija, djevojka koja je tu čuvala ovce, vidjela je kako vadim čovjeka vani. Šokirana tim prizorom pala je u nesvijest, udarila je glavom i jedva su je spasili“, pripovijeda stameni Vinko.

Nalazio je i avionske bombe i vadio ih iz mora. Kod carine u Zadru izvukao je pedeset avionskih bombi, topničke granate, ispod Iža 35 bombi

Je li ikad pomislio ‘Zašto ja to radim, što meni ovo treba?’ „Ne, nikad. Kad bi mi to došlo napamet, ne bih to ni radio“, odgovara. Kakav je osjećaj kad u to ide, jel’ ima straha kakav prizor će vidjeti? „Strah… Ne znam što je to strah i što je realno razmišljanje. Ja razmišljam kako pronaći i kako najbezbolnije izvući tijelo vani. Ostavim tijelo, tu je uvijek bila policija, suci istražitelji i ja odem. Svaka ta akcija je službeno prijavljena, policija mi je u jednom danu znala i po tri puta doći u kuću. Sada taj posao obavlja Specijalna policija. Oni su bili i moji učenici. Oni su me za svaki slučaj pitali, savjetovali se, ako znam gdje su tereni, gdje je utopljenik, onda bih im rekao gdje, što, kako i oni bi zahvalili. Najbitniji su ljudi u svemu. Ne daj Bože da se dogodi nešto u tim ronjenjima, onda je to za mene gotovo, prekid svega, da imam nekoga na duši“, kaže Vinko.

Nalazio je i avionske bombe i vadio ih iz mora. Kod carine u Zadru izvukao je pedeset avionskih bombi, topničke granate, ispod Iža 35 bombi: „To sam ih odmah aktivirao po tri, onda bih bježao u škrape, dok to pukne“. Najgorim smatra kad je išao tražiti u špilju. Veliki su rizici, poslije ima puno dekompresije. Tu su slabe vidljivosti, nije onda bilo lampi podvodnih, ili u brodovima, pa traži. „Malo je… Užasno je, užasno je“, kaže. Zalazio je u špilje duboke više od 90 m, a u moru je bio na 101 m dubine. Najteži zaron imao je na 94 m u špilji pod Biokovom. Vinko je sudjelovao i u puno ekoloških akcija, čišćenju podmorja, poribljavanju. Specijalizirao je i u bivšoj mornarici, bio je vrlo iskusan još dok nitko nije ronio. U mornarici su tražili dobrovoljce za ronjenje. Od njih 60, on je među njih 14 prošao kriterije. Odrađivao je zadaće po brodovima i podmornicama kao najperspektivniji kadar, rješavao sve što je bilo opasno, rizično i duboko.

Vinko je doživio neizmjernu Božju zaštitu u životu i htio se tome odužiti zavjetnim darom. U svijetu mora gdje mu je Gospodin kako samo korake usmjeravao i njegovom disanju svoj Kisik pružao.

I evo nas u središtu nebesko i morski plavetne priče. Čiji je epilog – podmorska Kapela! Vinko je doživio neizmjernu Božju zaštitu u životu i htio se tome odužiti zavjetnim darom. U svijetu mora gdje mu je Gospodin kako samo korake usmjeravao i njegovom disanju svoj Kisik pružao. „’Ko nema vjere, stvarno je zakinut i ne znam što mu uopće život znači. Kad idem u crkvu, idem iz dna duše. Sv. Nikola je zaštitnik pomoraca, putnika, ribara, mornara, ronioca, djece, svega u vezi s morem. Osjetio sam Boga u svom životu – ne jedanput! Vidio sam puno toga lošega pod morem. Prije desetak godina računao sam da ću za koju godinu prekinuti s tim ‘poslom’, računam da moru moram nešto dati, ipak me ono… I onda mi je palo na pamet, ma idem ja napraviti kapelicu, dok mogu. Nacrtao sam na papir što bih i u kamenolomu u Bibinjama mjesec dana sam je pomalo radio.

Foto: Privatni arhiv

Mjere kapele sv. Nikole su 3 m x 2,5 m. Teška je sedam tona, napravljena je od betona, sve je spojeno u jedno tijelo. Napravio sam i mali oltar, raspelo, križ u bronci koji visi, ima još jedan križ. Stavio sam i Gospin kip iz Međugorja sa strane. Stoji stoji, ima načina. To je tako jednostavno“, opisuje Vinko. Može i zna ‘sve živo’, tehnički, arhitektonski i umjetnički izvesti i u moru: „Kad sam u moru, puno mi je bolje nego vani. U moru mogu što hoću i mogu od materijala napraviti što god hoćete“. U Zadru je radio prvi kanalizacijski ispust koji ide 500 m u more i sve druge kanalizacijske ispuste, regionalni i druge cjevovode na zadarskom području, kod Masleničkog mosta, Obrovca, od Borika na Ugljan, iz Biograda na Tkon, vukao je kabele u suradnji s Elektrom. Toliko nepoznatog rada za opće dobro, da bi tisuće domaćinstava i poduzeća funkcioniralo.

Kapelu je Vinko postavio na 16 m morske dubine, trajalo je postavljanje dva sata. Mislio je isprva da će i dublje, no tu je najbolje da bude pristupačno svim kategorijama ronioca. Kapela je kod otočića Karantun, ispod mosta koji spaja Ugljan i Pašman. Tu je Vinko u počecima vježbao roniti. Tu su i nalazišta amfora, tu je bilo antičkih brodoloma. Bila su i tri brodoloma iz novije povijesti. Bilo je tu i tragično nastradalih ribara, pomoraca, civila, tu su nastradala dva bibinjska ribara, Bubanj ih je tražio na 68 m dubine. Tu su nastradala dva ronioca na dah i jedan koji je ronio s bocama. Lokaciju okružuje zadarski arhipelag, Iž, Rava, Dugi otok, biogradski i šibenski arhipelag, Kornati. Brodovi koji tuda prolaze nemaju preko 2,5 m gaza. Kad se ide roniti postoje oznake gdje su ronioci i oni znaju gdje je kapela. U blizini je svjetionik, a duhovni svjetionik je Nikolina kapela.

Pred porinuće, veliki kamion dignuo je kapelu s mjesta gradnje u Bibinjama, Vinko ju je spustio u Marinu s osam kuka i osam padobrana po jednu tonu. Digli su je padobranom od dna i šlepali je od Marine do otočića, tri i pol milje. Na površini mora tijekom tegljenja kapele vidjeli su se samo padobrani. U spuštanju kapele u more pomogli su prijatelji. „Kad namjestim kapelu u moru, mogu malim prstom baratati dolje s pet, šest, deset tona, kako god me volja. Ja nju dignem sam. Da biste ronili, morate poznavati zakone fizike, fiziologije, patofiziologije, medicine, ronjenja, to morate imati u malom prstu“, kaže Vinko. I sa sedam desetljeća života na leđima, prošle godine imao je 160 zarona.

kapela Sv. Nikole biskupa pod morem / Foto: Privatni arhiv

Vinko s prijateljima svaku godinu „ode dolje“ u kapelu, subotu prije ili subotu poslije blagdana sv. Nikole. Svijetli im tada svjetlosna instalacija Sv. Nikole, umjetničko djelo od čahure Vinkovog suborca Zlatka Franića. Vinko očisti i gornji križ na crkvici koji je obložen kamenim oblutcima, dug je 2,5 m a širok 60 cm. Čisti je i od rakova koji ostaju na plafonu i od jajašaca liganja. Kapelica u stražnjem zidu ima tri rupe, „kad se sunce digne, da direktno zrake sunca padaju na oltar i raspelo“. I na to je građevinski umjetnik Vinko mislio, kao crkveni arhitekt. Na prodor sunca s neba u podmorje, na odsjaj sunčevih zraka unutar kapele.

Kad je postavio kapelu, sutradan je išao vidjeti je li sve u redu, na pravom mjestu. Toliko je brižan. Tlo na kojem se nalazi je malo nagnuto, pa se čini kao da je kapela na nekom brdašcu. Ima tu i gorgonije, žute i ljubičaste vrste koralja.

Izgraditi kapelu i staviti je u more, to je meni bio zavjet. Ja sam taj zavjet ispunio i drago mi je da sam to napravio.

Kapela ima dva prozora sa strane i jedan iza. Na oltar je Vinko postavio križ od kamena. Neki tu žele zaruke. Iz europske zemlje prije dvije godine mladić je zaručio djevojku u toj kapeli. Djevojku je Vinko poučio ronjenju, a mladić je u plastičnu foliju stavio pitanje ‘Hoćeš li se udati za mene’. Školjka je simbolizirala prsten. Vinko je tom mladiću davao komad po komad papira s tim riječima pitanja, da bude iznenađenje. Nije stigao ni reći ‘za mene’, djevojka mu se bacila u zagrljaj.

„Izgraditi kapelu i staviti je u more, to je meni bio zavjet. Ja sam taj zavjet ispunio i drago mi je da sam to napravio. Imao sam baš potrebu. Godinu dana u meni je bila ta ideja. Da nisam osjetio Božju zaštitu u životu ne bih je ni pravio. Jedanput sam bio proglašen i mrtvim, imao sam dosta udesa, samo vas Bog može sačuvati“, kaže samozatajni Vinko.

kapela Sv. Nikole biskupa pod morem / Foto: Privatni arhiv

Ima događaja o kojima ne bih, bile su situacije – više vas nema. Vidio sam svoje sprovode. Stotinu puta sam rekao ‘Neću roniti više’. Do sutradan. Sutradan opet dva zarona

Jednom mu je na Premudi tijelo bilo skroz oduzeto s jedne strane. „Ja imam znanja i iskustva i znam što se dogodilo. Išao sam duboko, na 40 m mi se mjehur koji mi je ostao u kičmenoj moždini otopio. Pod visokim pritiskom to se pretvara u tekuće stanje. Ako vani izranjate malo brže, pretvara se opet u plinovito, ako ne izlazite, mjehur vam se može negdje zaustaviti; na tom mjestu onda nema cirkulacije i to vam paralizira tijelo. Znao sam što se događa. Ima događaja o kojima ne bih, bile su situacije – više vas nema. Vidio sam svoje sprovode. Stotinu puta sam rekao ‘Neću roniti više’. Do sutradan. Sutradan opet dva zarona“, kaže Vinko, u ljubavi prema moru oduvijek. Kao dijete bi i poplavio koliko dugo bi bio, ali iz mora nije izlazio. Tesao je odmalena granice izdržljivosti, koje su tolikima pomogle u njegovim kasnijim životnim pothvatima.

Gospodin je štitio toga tragatelja za sve što je on drugima nadljudski požrtvovno pomogao. Tolikima je donio utjehu kad je pronašao tijela stradalih bližnjih.

Vinko je završio srednju trgovačku školu, bio je trgovac u poduzeću Zadranka. Sve druge njegove vještine Božji su darovi i talenti tom čovjeku. Rekla sam mu da je ‘inženjer bez certifikata’.

„Prof. Matošin, projektant pontonskog mosta u Maslenici prozvao me inženjerom. On i general Ante Gotovina imenovali su me za tehničkog rukovoditelja, čelnika ronilačke grupe i zapovjednika operativne grupe za spašavanje pontonskog mosta“, kaže Vinko.

I evo treći, završni dio opisa Vinkove osobnosti – kao branitelja u Domovinskom ratu koji ga je zatekao u 40. godini života. U rat je ušao s karizmom spašavanja života. Već je u siječnju 1991. g. počeo obuku specijalne policije. Njegov Ronilački klub Zadar dao je svoja 124 člana branitelja.

Vinko Šimunić / Foto: Ines Grbić

Kad su Srbi srušili stari Maslenički most koji je povezivao sjever i jug Hrvatske, postavljen je kod Maslenice pontonski most Novsko ždrilo. Mjesec dana Vinko je s prijateljima stabilizirao taj most pod granatama. „U ronjenju pod granatama je deset puta opasnije i lakše poginuti nego da je čovjek vani. Kad padne velika granata 200, 300 m od vas, vi ste gotovi. Pontonski most je bio žila kucavica za Hrvatsku, BiH i za sve. Trebalo je sanirati rupe nastale u mostu, da se može prometovati. Meni je bio Amen u molitvi da se može prometovati“, ističe Bubanj.

Volim ovu zemlju. Bio sam u godinama kad je rat počeo, rekao sam, nema povrata doma dok se to ne završi

Prof. dr. Špiro Matošin, projektant pontonskog mosta, u službenom priznanju izrazio je pripadnicima Operativne grupe HV-a predvođenima Vinkom „divljenje na herojstvu i genijalnosti da održe žilu kucavicu hrvatske grudi u svim uvjetima: granatiranja, vjetra, valova, morske struje i enormnog prometa”. Učinili ste ono na čemu bi vam zavidjele i elitne postrojbe HV-a, a u rekonstrukciji i održavanju mosta i najmodernija brodogradilišta. Nad vodom i duboko pod vodom bili ste svoj na svome, kao ptica u zraku a riba u vodi. Bio sam sretnik sresti takve ljude. Da vas nisam sreo, iako sveučilišni profesor, ne bih spoznao snagu i duh herojskog i duhovnog hrvatskog čovjeka. Iako ste izvan medija i pohvala, budite ponosni na ono što ste učinili za Hrvatsku. Izbrani ste kao posebni“, emotivno će zapisati dr. Matošin.

„Meni je i Velebit bio tako, na duši i u srcu. Značajan i važan. Velebit mi je uvijek bio kičma hrvatske države i ne smije pasti ni slučajno. To trebamo držati, da ne uzmu. Na Velebitu sam bio zapovjednik 2. bojne 112. brigade. Za akciju Maslenica i Novigrad imali smo 26 ranjenih ljudi u jedan dan. Odatle smo, tako osakaćeni, otišli direktno u Velebit i tamo smo bili šest mjeseci. Ja sam shvaćao što je vojnik. Tamo gdje treba, odete. Tamo gdje je bilo najgore, general Gotovina bi rekao: ‘Ajde Bubanj, skupi ljude, ajde!’. Volim ovu zemlju. Bio sam u godinama kad je rat počeo, rekao sam, nema povrata doma dok se to ne završi“, kaže Vinko.

Dva puta je bio odbačen granatom u Novigradu i jedanput na mostu, kada je pao u željezo mosta pod morem. Bilo je malo mora pa se nije utopio, a tada je bio 20 min u nesvijesti. Vodio je puno postrojbi, izvidničke i diverzantske skupine. Zadovoljstvo mu je što u postrojbama nije gubio puno ljudi. Na Velebitu je kao zapovjednik imao šest ranjenih, na pontonu pet civila i dva vojnika ranjena. „Mislim, to je za… To ne može nego uz Božju pomoć. Nikako drugačije, uz opasnosti koje su bile“, ističe umirovljeni pukovnik Vinko.

Foto: Privatni arhiv

A tko je sve braneći domovinu i sam ozdravljao? U spašavanju Novigrada Vinko je u postrojbi imao 36 registriranih ovisnika, 50 pijanaca, 4 zatvorenika. „I s njima nisam imao nikad problema. Ali uvijek sam bio s njima. I oni su se mijenjali uz mene. I danas me poštuju, nisu se poslije vraćali u zatvor. Nisam dozvolio da ih se vrati u zatvor. Kao njihov zapovjednik, nadređenima sam rekao: ‘Dođite u Velebit po njih ako ih želite odvesti’. Oni su odradili zadaću. Oni su se dokazali, iskupili. I nitko se nije vratio. Ma ne bih ja njih bio dao za sve na svitu. To su moji ljudi, moja vojska, moja dica. Jedno s drugim smo dilili dobro i zlo, spašavali jedno drugoga. Što bih sad tribao, okrenuti im leđa“, rezolutno će Vinko, ponosan na svoju ozdravljenu dicu spašenu od poroka.

Iskustvo potrage za nestalima pod morem puno mu je pomoglo u ratu. „Lakše sam mogao gledati te prizore smrti, lakše sam mogao donositi odluke. Trezveno sam donosio odluke u kriznim situacijama. Urođeno mi je da mi se u kriznim situacijama uključuje neki mehanizam da nema panike, sve trezveno, i na brodu kad smo. Stavim sve sa strane i bude kako kažem da treba. Ima jako puno teških situacija, nažalost. Ne volim se vraćati u te situacije, a puno ih je. Inače izbjegavam priču o tim užasima, prošao sam rat kao ratnik“, zbori Vinko. Milinom zrači, a iz njega puca snaga koju samo more na tako pročišćeni način može oblikovati. Toliko ga je more stesalo i čilošću oblikovalo te se ni ne primjećuje da je Vinko 40-postotni ratni vojni invalid. A gradnja kapele sv. Nikole i lipe kućice od kamena u njegovom polju bila mu je rehabilitacija.

Jedino kad su Vinku zasuzile oči tijekom susreta, uz spomen Domovine, je smrt njihovog sinčića 1994. g.

Heroj je i Vinkova žena koja je sve njegove pothvate podnijela. I po pet dana ga ne bi bilo kući. Je li mu se supruga kad pojadala da joj je teško? „A što ću joj ja, to je jače od mene. Sto puta su mi rekli što radim, ali naviknuli su se“, uzvrati. Velika je cijena velikoga služenja drugima. Imaju dvije kćeri i sina. Jedino kad su Vinku zasuzile oči tijekom susreta, uz spomen Domovine, je smrt njihovog sinčića 1994. g. „Imao je dva mjeseca, zdrav ka’ dren. Kažu, bijela smrt. Dijete zaspe… To me ubilo. Strava. To me jako pogodilo. Ako vas ništa ne ubije, to može. Ne daj Bože nikome da pokapa svoje dijete. Ne želiš to nikome, ni neprijatelju. Kad sam išao u Maslenicu, ispada hrabrost, ali kad sam doživio smrt djeteta, tada mi uopće nije bilo hoću li poginuti, neću poginuti, hoće li vas metak… Je li vam Bog valjda ne da da poginete…“ suzno će Vinko o njihovom anđelu na nebu.

Slušajući Bubnja, zapitaš se na koga je. Tko ga je rodio? I da. Baš po majci baštini osjećaj za drugoga i želju za pomoći, dati se. „Imao sam stvarno pravu mater. Ona je za me brinula, ona je znala što je ronjenje. Nikad nije legla dok ja ne bih došao. Bila je bistra, jako pametna. Svi su je zvali Marija Terezija. Imala je vrimena za sve, za svakog, za bolesnike, što god je tribalo. Nas je bilo četvero dice. Mama je imala osjećaj za mještane, iza nje je bilo pet sestara, ona ih je dogledala. Gledala je susjede, ako ‘ko zalegne – ona bi išla ujutro dignuti ih, oprati, očešljati. I uz sve to, vrimena koliko god hoće. Davala se drugima i bez njihovog poziva. Imala je svoj raspored u glavi i to je bilo jako teško za pratiti“, opisuje Vinko svoju mamu Kristinu. Kao da sebe opisuje. Njeni tjelesni i duhovni geni, „strašno mentalno jake“ osobe, prešli su na Vinka. „Sto posto“, kaže oštroumni Bubanj. Tata Krsto radio je u trgovini, dobar kao kruh.

Vinkovi roditelji Kristina i Krsto / Foto: Privatni arhiv

I danas ga general Gotovina i suborci jako poštuju. Znaju što je radio, nije se ničim okoristio: „Ne daj Bože, radije ću biti siromah, nego nešto tuđe. Da nismo imali taj jaki duh i hrabrost… Nismo imali naoružanja, ali imali smo takvo srce! Nema šanse da bismo inače bili povukli i izvukli se bilo di – da nije bilo tog našeg srca“, sjeća se Vinko ponosnih dana obrane.

I njegovo domoljublje je posebna razina. Hrvatska mu je jako na srcu. Oči mu se pune suzama na spomen umrlog malenog sina i na spomen Lijepe naše. U sobi gdje su pisani tragovi njegovog junaštva po priznanjima i odličjima za zasluge u Domovinskom ratu, Vino pred prozorom ima zavjesu u boji hrvatske trobojnice. „Hrvatska mi je sve. Mala, smišna, velika, to mi je svetinja. Uvik sam govorio da mi je Hrvatska ne druga mati, nego skoro prva. Uvik uvik uvik. Čija je? Moja i gotovo. Govorio sam i dok sam klapac bio: čistokrvni sam Bibinjac, Zadar je moj grad, u srcu ga nosim, ali Domovina je domovina“.

Foto: Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

Vinko, uma bistrog poput kristalno čistog Jadrana, volje, snage i pažljive ljubavi jake poput čelika, ljudima poručuje: „Neka ne rade ništa drugome, što ne bi željeli da se njima učini. Neka ne hrle da imaju bogatstva, financijska, materijalna. Neka budu zadovoljni s malo. I neka ne okreću glavu kad nekome nešto treba pomoći. Može se učiniti da je to malo, ali to je strašno puno, strašno puno. Ne možeš se okrenuti od nečega, ako možeš nešto učiniti dobro. Ako možeš pomoći, ne smiješ se okrenuti! Da ne bih drugome pomogao? To nije spojivo sa mnom i nikad neće biti“, zaključuje taj Kristov nasljedovatelj po djelima svoga života, koji je tijela iz morskog bezdana iznosio do naše suzne doline počivališta i spokoja.

Vinko, jel’ se prekrižite kad idete u more? „Ha, da prekrižim? Da jedanput?! Pa non stop se… križam“.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja