Kako je moguće da je svet i Toma Akvinski ako je bio dio inkvizicije koja je na mučenje i smrt osudila brojne ljude?

Ponajprije, sv. Toma je veliki svetac, jako zauzet i zaslužan za čitavu Crkvu. Pripadnik je dominikanskog reda, koji se u Crkvi pojavio u isto vrijeme kao i franjevci. Moramo, međutim, biti svjesni da je to bilo jedno drugo vrijeme u Crkvi, kada su se u Crkvi pojavljivala razna krivovjerja i kriva tumačenja.

U Crkvi je nastala potreba za ispravnim tumačenjem vjere, na papinoj “liniji”, štoviše upozoravati one koji su krivim naukom i krivim odnosom prema drugim ljudima i svećenicima donosili kriva svjedočanstva i krivu vjeru.

Događalo se da su vjernici gledali kako žive njihovi župnici i biskupi i osuđivali njihov način života, govorili protiv njih i na taj način otpadali od vjere. Naprotiv, sveti Franjo svakom svećeniku ljubi ruke samo zato što po njegovim rukama Krist u euharistiji dolazi među svoje vjernike. Dominikanci jednako tako žele podučiti narod svojim propovijedima da otkriju ispravnu vjeru, a ne da razmišljaju samo na ljudski način i kritiziraju.

Način djelovanja inkvizicije

A što je to inkvizicija i što je radila? Nažalost, to su bila vremena kada se nešto utjerivalo strahom, kad su se – često i nepravedno – događala takva (iz današnje perspektive) zlostavljanja i zločini nad određenim osobama, pa i progoni kao takvi, bili oni pravedni ili nepravedni.

Događaje iz tih vremena teško je razumjeti iz današnje perspektive. Međutim, ako dobro razmislimo, možemo prihvatiti da je to vrijeme inkvizicije koje je postojalo u Crkvi bilo – potrebno.

Crkva će, u smislu pročišćenja vjere, svoj drugi korak doživjeti na Tridentskom saboru, kada će Crkva zauzeti svoje stavove i objaviti svoj nauk. Dva-tri stoljeća prije toga Crkva nije sustavno pristupala toj problematici, nego se ušlo u vrijeme inkvizicije. Određeni svećenici su, kao suci, putovali po svijetu ispitujući vjeru, odnosno dolazili tamo gdje je netko prijavio krivovjerje. U to je vrijeme Europa imala velike bazilike i samostane, velike opatije raznih redovničkih zajednica u kojima su živjele stotine redovnika.

Nisu se rijetko pojavljivale krive nauke i krive slike.

Ljudi su to iz svog siromaštva i feudalnog načina života promatrali na svoj način. Crkva je ipak preživjela taj period i nastavila se razvijati do danas. Danas papa Franjo u Fratelli tutti govori o globalnoj Crkvi i bratstvu svih ljudi i koliko moramo uzajamno biti jedni drugima na pomoć. Ali inkvizicija je jedan period iz povijesti Crkve, a sveti Toma je u to vrijeme, kao dominikanac, bio dio tog svijeta i tih događanja. Međutim, on je itekako svojim tumačenjima u svojim spisima i knjigama izgradio čitavu Crkvu ili, još bolje, zadužio čitavu Crkvu – sve do danas.

Dodajmo na kraju da je tema inkvizicije izvrsno prikazana u knjizi “Lažna svjedočanstva”.

Zašto Crkva ne radi snažniji pritisak na Vladu da zakonom zabrani pobačaj?

Crkva nije politička stranka i Crkva ne djeluje po principima utjecaja političkih stranaka – i ne smije tako djelovati. U hrvatskom društvu 90-ih godina prošlog stoljeća Crkva je bila malo izloženija i bliža politici zbog borbe za hrvatski identitet. Međutim, na Crkvi je da jasno iznese svoj nauk. Ona ga iznosi svojim vjernicima i njezini vjernici su oni koji vode i upravljaju državom – saborski zastupnici, članovi Vlade i drugi i trebala bi utjecati na njihovu unutarnju izgrađenost.

Taj je problem prisutan u cijelom svijetu, upravo kao pitanje zašto Crkva više ne djeluje i na njih ne vrši pritisak. Pa nije na Crkvi da vrši pritisak. Na Crkvi je da svjedoči, a Crkva ima i dimenziju praštanja koju joj je Krist dao kroz sakramentalni život, da ima razumijevanja za svakoga, i za zalutale i za grešne i za one koji ne razumiju njezin nauk.

Crkva mora prihvatiti svakog čovjeka jer je opća, univerzalna i poslana svim ljudima. Svakako, Crkva mora biti uvijek jasno svjedočiti svoje poslanje, utemeljeno na životu Isusa Krista.

Problem pak javnog grijeha u javnom prostoru je problem čitavog društva, ne samo crkvene hijerarhije “koja bi se trebala” izravno nekome obraćati.

I u Sjedinjenim Američkim Državama posljednjih je godina aktualno pitanje treba li političarima koji su glasali za pobačaj zabraniti pričest, s obzirom da su javno svjedočili i poticali grijeh. Međutim, to nije u ovlasti nijednog biskupa. Jedino Sveti Otac u Crkvi ima vlast o tome izravno govoriti i to je Učiteljstvo Crkve, upravo zato da ne bi pojedini biskup političara ili nekoga prozivao za moralni ili nemoralni život. Dakle, nismo mi suci. Bog će suditi.

Što treba učiniti netko tko je primio sve sakramente inicijacije u Katoličkoj Crkvi, potom prešao u neku sektu, a sada se želi vratiti u Katoličku Crkvu?

Crkva je poslana izgubljenim ovcama još od slike milosrdnog Oca kako ga imamo u Evanđelju, sve do današnjeg dana. Kada se netko odluči vratiti u Katoličku Crkvu, neće se ponovno krstiti, s obzirom da se krštenje prima jedanput u životu i ostavlja neizbrisiv trag. Od osobe se traži da ispovijedi Vjerovanje i sve što Katolička Crkva u svojoj Tradiciji naučava, odnosno vjeruje, te prihvati moralni zakon koji Crkva naučava.

Osoba mora vjeru ispovjediti javno i službeno pred svojim župnikom, koji za to  dopuštenje traži od mjesnog ordinarija, s obzirom da je biskup taj koji prima ili isključuje nekoga iz Crkve.

Župnik će dotičnu osobu nakon toga uputiti na svetu ispovijed. Nakon te ispovijedi i kajanja, osoba može, uz prethodni i potpuni prekid svih veza sa zajednicom kojoj je pripadao, redovito nastaviti sudjelovati kao redoviti član Crkve i sakramentalno živjeti te se vraća u puno crkveno zajedništvo.